Piše: Miša Lukić, predsjednik Borda direktora i suosnivač MMS Communications/Publicis Group Serbia (Leo Burnett, Publicis, Saatchi)
Zaslugom Ekrema Dupanovića, Jureta Apiha i njihovih timova u Beogradu je sredinom aprila po prvi put održan Intercontinental Advertising Cup, jedan od značajnijih svetskih advertajzing festivala.
Imajući u vidu činjenicu da je Srbija jedna od retkih zemalja na svetu koja već dugo godina nema lokalni festival, kao i to da je u svojoj knjizi Dragan Sakan nazvao advertajzing metaforično “Pretty Women”, ovaj događaj i dolazak The Cup festivala u Beograd, u aprilu je za mene direktno bio asocijacija na nezaboravnu pesmu Zdravka Čolića – April u Beogradu:
“Prolaze i vraćaju se s lastama
sunčani i nasmijani dani
opet je u mojoj duši proljeće
da l’ si djevojka il’ žena sada ti?
April u Beogradu uzaludno tražim
usne jedne djevojke što se divno mazi
april u Beogradu miluje joj kosu
ispod Savskog mosta to je možda ona
al’ je drugi ljubi… “
The Cup je na trenutak ponovo u Beograd doveo “Pretty Women” koja više nije ona devojka iz Sakanovih vremena i Čoline pesme, ali se i dalje vidi da je lepa žena. Verovatno bi Beograd, koji ju je posle toliko godina ugledao, rekao da se pre, kao mlada devojka, možda previše oslanjala na prvi utisak i na svoju zadivljujuću lepotu, pa čak mu iz ovog ugla izgleda da je nekako bila naivnija i površnija, iako to tada nikome nije smetalo.
Ono što je takođe evidentno jeste da je “Pretty Women” sada zrela žena koja prolazi kroz krizu srednjih godina, ali da se već nazire kako iz nje izlazi i kako doživljava drugu mladost. Možda nije više lepršava i nevina, ali je zato mnogo zrelija, iskusnija i sa nekom magičnom i magnetski privlačnom unutrašnjom lepotom, koju nikada do sada nije imala. Možda fizički ne liči više na sebe iz mlađih godina, kakvu je Beograd pamti, ali njena svestranost, dubina, šarm i snaga su nešto što je čini još privlačnijom.
Medjutim, The Cup je bio i otišao, reflektori su se ugasili, a mi i naša advertajzing scena smo ostali u polumraku, koju samo ponekad, plamičcima sveća poremete neke jeftine godišnje manifestacije koje pokušavaju da imitiraju nešto što bi trebalo da bude pravi festival. Realnost je da nam takvi dogadjaji u stvari samo pokažu koliko smo svi nisko pali. Nažalost, u takvim trenutcima se većina nas žednih priznanja i pohvale, ponašamo kao da je sve u redu i da to i ne može drugačije.
Ali to ne mora tako i da se nastavi. Godinama unazad pričam da je kreativna industrija, jedna od najvećih potencijala Srbije, kako u imidž, tako i u ekonomskom smislu. Uvek smo imali, a i sada imamo, zvezde u svakoj kategoriji kreativne industrije, uključujući advertajzing, arhitekturu, umetnost, grafički dizajn, industrijski dizajn, film, fotografiju, muziku, umetničke izvođače, televiziju i radio, a od skoro i softversku industriju i video igre, po čemu su neki naši klinci među najboljima na planeti. Te zvezde su većinom danas rasute po svetu, ali su mnoge ostale i ovde.
Ono što želim da kažem jeste da nama ne nedostaju zvezde, već nebo. Nebo čisto i bez oblaka, da bi se zvezde jasno i lepo videle. Tada bi druge zvezde u nastajanju shvatile na koga bi trebalo da se ugledaju, tako da bi se i one mogle formirati brže i na pravi način. Svakako bi neke zvezde bile veće ili bliže nama, a neke bi bile manje ili bi sijale iz veće udaljenosti, ali bi sve predstavljale svetlo koje bi nam jasno pokazale put kojim dalje. Što je još važnije, najveće zvezde kreativne industrije, mogu dati energiju i kiseonik celoj privredi po sistemu fotosinteze, jer su kreativnost i inovativnost uvek bili pokretači razvoja svega što je čovek uradio u svojoj istoriji.
Ovo nije bajka, ovo je nešto što je veoma realno i moguće, a jedina prepreka tome je naša sujeta, malodušnost i nezrelost. Puno puta sam pokušao da kao predsednik stručnih asocijacija pokrenem neku platformu koja bi mogla da iznese i ponese najbolje iz srpske kreativne industrije, ali to meni, a i mnogima drugima nije uspevalo, jer onima koji su bili bliže politici ili velikom novcu nije odgovaralo da svetla budu upaljena.
Moji ljudi i ja smo svoje zadovoljenje nalazili, kao i nekoliko drugih agencija iz Srbije, na svetskim festivalima gde su naše agencije Leo Burnett i Saatchi dobijale najveća svetska priznanja, ali mi je, sa druge strane, ostao veliki žal što naša industrija nije uspela da se do sada organizuje i zajedno napravi smotru najboljeg, ne samo u našoj zemlji već i u regionu, ne samo u advertajzingu, nego i u celoj kreativnoj industriji.
Ja ipak nisam odustao, kao što nisam odustao ni od jedne ideje u životu u koju sam duboko verovao, i zato predlažem da sledeći “The Cup” koji će se desiti idućeg aprila u Beogradu, u stvari poveže sa “danima kreativnosti” svih kreativnih industrija u Srbiji, a zašto ne i regiji. Siguran sam da će veličina, kao što je Ekrem Dupanović, osvedočeni zaljubljenik u kreativnost, ali i u Beograd, to svojski podržati. Na tom događaju bi jedan dan mogao biti lokalni advertajzing festival, drugi dan festival dizajna (grafičkog, industrijskog, modnog), treći dan smotra najboljih arhitektonskih dostignuća, četvrti dan najbolja i najkreativnija softverska rešenja i video igre nastale na ovim prostorima i tako redom.
To bi bio praznik kreativnosti i april u Beogradu, kakav nikada do sada nismo imali.