Piše: Ekrem Dupanović
Kada je Danijel Koletić, prije godinu dana u Opatiji, na završetku 11. PRO.PR konferencije, vodećeg PR događaja u Adriatic regiji, objavio da će se slijedeća konferencija (mart 2014.) održati u Sarajevu, dvoranom se prolomio aplauz, svi su listom podržali tu odluku. Koletić je, između ostalog, izbor Sarajeva obrazložio i činjenicom da će glavni grad BiH 2014. obilježiti 100 godina Sarajevskog atentata koji je bio neposredan povod za izbijanje Prvog Svjetskog rata i 30 godina od veličanstvenih Zimskih Olimpijskih Igara Sarajevo 1984.
Međutim, 7. februara 2014., tačno tri decenije nakon otvaranja ZOI 84, iz Sarajeva su u svijet otišle slike rušilačkih napada, paljenja državnih institucija i vandalizma. Tog dana su gorjele gotovo sve državne institucije u Federaciji BiH. Nakon ‘crnog petka’ protesti su se svakodnevno nastavili u svim većim gradovima BiH.
Nisam tih dana imao vremena da pratim izvještavanje medija u drugim zemljama regije i svijeta o dešavanjima u Sarajevu i drugim bh. gradovima, ali su vijesti očito bile uznemirujuće dok mi je svakog dana stizalo barem desetak mailova od Beograda, preko Londona do Chicaga s pitanjima da li sam dobro, šta se to dešava, jesam li na sigurnom itd. Pošto se u Sarajevu ne dešava ništa dramatično, sve mi je ovo bilo malo čudno, kao da se namjerno stvara slika o opasnom životu u uzavrelom gradu. Nije zapravo da se ne događa ništa, događaju se mirni protesti, ali kao da se ne događa ništa. Izađu ljudi koji nemaju ništa drugo da rade, blokiraju saobraćaj u glavnoj ulici, zauzmu najveću raskrsnicu i onda svako vuče na svoju stranu. Jedni bi pred Predsjedništvo BiH, drugi bi pred zgradu Tužilaštva, treći vuku prema Federalnoj vladi, četvrti ne znaju gdje su niti zašto su tu gdje jesu. Svakog dana na ulice izadje 0,1 odsto od ukupog broja stanovnika Sarajeva koji ni statistički ne predstavljaju iole značajniju masu i blokiraju saobraćaj. Izvjesno je da to neće moći još dugo jer je Sarajlijama prekipjelo, kada je u pitanju saobraćajni kolaps izazvan blokadom saobraćajnica.
Poprilično me, prije par dana, iznenadio telefonski razgovor s prijateljem Danijelom Koletićem, predsjednikom Apriori komunikacija i predsjednikom organizacijskog odbora PRO.PR konferencije koja bi se trebala održati u Sarajevu od 26. do 29. marta. Danijel je, vrlo zabrinut telefonskim pozivima koji stižu do njega, a u kojim inozemni učesnici i gosti PRO.PR konferencije izražavaju otvoren strah od dolaska u Sarajevo, pitao šta ja mislim kako će se stvari razvijati i hoće li PRO.PR u današnjem Sarajevu biti moguće organizirati?
Ljudi su s razlogom uznemireni. Gledajući paljenje zgrada državnih institucija i divljačko bacanje računara i drugog inventara kroz prozor zgrade vlade sarajevskog kantona, normalno je da se zapitaju: A šta meni treba da ja putujem tamo? Naravno da sam pokušao Danijela ubijediti da se ne događa ništa što bi ugrozilo bilo čiju sigurnost, ali da razumijem da su ljudi kojima u životu ide jako dobro, u pravilu kukavice i plaše se svega što bi im makar malo trebalo pokvariti uživanje u životu. S te strane sam razumio sve one koji se plaše danas doći u Sarajevo. Oni svakoga dana jedu sočni odrezak, pitanje je samo koji će odabrati. Kod nas ljudi svakodnevno jedu pitu po novom receptu: Da je meni masla, k’o što nemam brašna i da mi ima neko tepsiju posuditi, kakvu bih ja pitu napravio. I naravno da se bune protiv vlasti koja im ne omogućava ni minimum civilizirane egzistencije.
Taman kad sam smirio Danijela i uvjerio ga da ne treba odustajati od PRO.PR-a u Sarajevu, u štrajk su stupili uposlenici Olimpijskog hotela Holiday u kojem je konferencija trebala biti održana. Pomislih – gotovo je. Sad sam ja nazvao Danijela da ga o tome obavijestim. Za sat vremena mi je poslao mail u kojem me obavještava da je obavio konsultacije s partnerima iz Londona te da su se dogovorili da zatraže ponude nekih drugih gradova izvan BiH, kako bi konferenciju izmjestili na drugu lokaciju. Iskreno, bilo mi je žao. Već sam isplanirao ručkove i večere na kojima sam želio biti domaćin Miši Lukiću, Robertu Čobanu i još nekim prijateljima koji su trebali doći na PRO.PR.
Narednih dana Danijel me informisao o nekim ponudama izvan BiH koje su finansijski i organizaciono bile povoljnije od Sarajeva. A onda je, prije tri dana, uslijedio njegov finalni telefonski poziv: „Znaš šta prijatelju, ne predajem se ja tako lako. Jeste da je situacija gurava, ali Sarajevu upravo sad treba jedan događaj PR struke sa kojeg će piarovci poslati drugačije poruke iz tvog grada. Promijenit ćemo samo hotel i idemo u Hollywood na Ilidžu, u kojem smo bili i prije šest godina. Razgovarao sam sa svim predavačima. Uspio sam i kod njih pobuditi neku vrstu suosjećanja sa građanima Sarajeva. Bit će to sjajna konferencija“.
Danijel me je po ko zna koji put oduševio. Možete ga voljeti ili ne voljeti (kao, uostalom, sve nas), ali mu morate priznati kreativnost, profesionalizam i istrajnost. Bravo Majstore!
Dobrodošli na 12. PRO.PR konferenciju u Sarajevo!