Piše: Zoran Avramović
Kad će ovo leto više da prođe? Hoće li posle pustinjske oluje iz revira Arapskog poluostrva fudbalski tereni na Starom kontinentu ostati opustošeni? Da li će njegovo nebo ostati u mraku, bez zvezda?
Brojna su pitanja u čijem korenu se nalaze i žilice budućnosti ove igre. Evidentno je da egzodus odličnih fudbalera iz najjačih evropskih liga u najjaču petro-monarhiju na svetu ne prestaje. Pogledajmo spisak transfera od polovine juna Karim Benzema, Engolo Kante, Žota (Itihad), Sergej Milinković-Savić, Ruben Neveš, Kalidu Kulibali, (Hilal), Roberto Firmino, Eduard Mendi, Rijad Marez (Ahli), Marselo Brozović (Nasr) i Džordan Henderson (Etifak). Plus Ronaldo kao zimska selica i eto reprezentacija koja bi mogla da igra najmanje polufinale svetskog šampionata.
Saudi money-mecca postaje noćna mora većine onih ogrnutih navijačkim zastavama od Glazgova do Rima i od Lisabona do Moskve. Da li uopšte ima mesta dilemi – mudrost biznisa ili strast igre? U situaciji kad Karim Benzema svakog minuta boravka u Džedi postaje bogatiji za 400 evra. Iznos je to koji nijedan evropski klub ne može da isprati i pored reke ogromnih prihoda koja se sliva u njegovu kasu prvenstveno od prodaje televizijskih prava na prenose utakmica.
U Saudijskoj Arabiji, mnogi će istaći u prvi plan, prisutan je projekat sportswashing – pranje imidža pomoću sporta, ali pri tom se mora imati na umu da dvor u Rijadu otvaranjem vrata stadiona stanovnike svoje monarhije približava svetu i njegovoj potrebi za zabavom. Jak miris petro-dolara ne mora kod nas odmah da izazove napade gušenja. Princ Mohamed bin Salman vlasnik je držvnog investicionog fonda kojim se finansiraju brojne sportske transakcije, od golfa, formule 1, boksa, odbojke, košarke i dr. Cilj je da Saudi Professional League bude među deset najboljih na svetu i da njen prihod sa sadašnjnih 735 miliona preskoči dve milijarde dolara, dok organizacija FIFA Svetskog kupa ostaje latentni cilj, bez obzira na različite varijacije po tom pitanju. Ne ulazeći u globalno i iskonski bolno nepravičnu raspodelu prirodnih bogatstava, činjenica sa kojom Evropljani treba da se suoče jeste to da arapski šeici ne otimaju nego kupuju.
Za obostrano uspešne poslovne poteze u svetu se obično kaže da su win-win kombinacija. Na sve ovo što se sada dešava na zvezdanoj stazi Evropa-Rijad svakako se to može primeniti: zadovoljni su s jedne strane klub i fudbaler, a s druge Saudijci. Zagovornik sam da se pogotovo u sportu primeni kriterijum win-win-win. A treća strana je – (svetska) javnost. Da li će navijači na svoje daljince i tastature memorisati Saudi Professional League? Ili će biti isto kao što je bilo sa bezuspešnim pokušajima hvatanja fudbalskog korenja u SAD, Japanu, Kini i Indiji?
U fokus transfera koji su se za sada dogodili na ovoj relaciji treba staviti slučaj Rubena Neveša. I dok su svi ostali novopečeni saudijci 30+, Portugalac je 1997. godište. Vezista Vulverhemptona odbio je poziv jedne Barselone i otišao u Al Hilal. Za ljude u evropskom fudbalu, bez obzira koliki udeo imaju u vlasništvu ili su njegovi poslenici ili zarobljenici, pitanje svih pitanja je koliko će novca od 55 miliona evra dobijenih za Neveša od bin Salmana u širem obliku stići u distrikt Aveiro i tamošnju fudbalsku akademiju, odakle je mladi fudbaler krenuo u svet. A (rodnih) mesta kao što je Aveiro u Evropi ima na hiljade. I ona će nas spasti!