Piše: Ekrem Dupanović
Već sam pisao o tome kako smo Goran Milić i ja namaštavali da izbor Businessmana godine 1991. organizujemo u Milanu te da sam za to rezervisao hotel Principe di Savoia i u JAT-u specijalan avion za goste. Odustali smo u zadnji čas zbog ekonomskih sankcija koje je Italija uvela Jugoslaviji, priključivši se tako ostalim zemljama Evropske unije koje su to uradile prije nje.
Šokirala me nominacija Fikreta Abdića
Kako nije imalo smisla organizovati izbor najuspješnijeg poslovnog čovjeka Jugoslavije, jer Jugoslavije više nije bilo, tako sam odlučio da to napravimo za Bosnu i Hercegovinu. Projekat smo nazvali Manager godine. Formirali smo novinarski žiri i objavili javni raspis za nominacije. Kada su prijave počele stizati, jedna me je jako iznenadila. Privredna komora Bihać je nominirala Fikreta Abdića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ranijeg generalnog direktora Agrokomerca. Ta mi se nominacija nikako nije dopadala. Učešće člana Predsjedništva značilo bi njegov automatski izbor za Managera godine, a ja se ne bih nikako mogao opravdati da to nisam uradio da bi se dodvorio Abdiću što mi, zaista, nije padalo na pamet, niti mi je trebalo. Da je bio u Agrokomercu, on bi sigurno bio najozbiljniji kandidat, ali ovako, nije moglo ma koliko me koštalo.
Ponudio sam Abdiću da odustane – odbio je
Kontaktirao sam Huseina Ćuka, šefa Abdićevog kabineta. Ćuk mi je bio veoma zahvalan što sam bio jedini čovjek kojeg je privela Služba državne bezbjednosti, a da nisam potpisao optužnicu protiv njega. Teretili su ga za islamski nacionalizam. U pretresu su kod njega našli moju vizitku i to je bio dovoljan razlog da me pozovu na isleđivanje. Trajalo je od jutra do večeri. Na kraju su mi nudili da me odmah puste, samo da nešto potpišem. Nisam htio. Ćuk je izveden pred sud na osnovu 30 potpisanih optužnica, ali su svi na suđenju izjavili da su optužnicu potpisali pod prisilom. Ja jedini to nisam htio potpisati i zato mi je Ćuk bio veoma zahvalan. Sad je bila prilika da mi uzvrati malom uslugom. Tražio sam da me primi Fikret Abdić. Rekao je da mogu odmah doći. Objasnio sam Abdiću da je stigla nominacija od bihaćke privredne komore te kako ja mislim da mu to nije potrebno sada kad je član Predsjedništva. Predložio sam mu da odustane. „Neću. Zašto bih odustajao? Ja sam u Predsjedništvu onoliko koliko to odgovara interesima Agrokomerca. U životu me samo Agrokomerc zanima,“ odgovorio mi je Abdić.
Tri ravnopravne prve nagrade
Vratio sam se u agenciju i, sjećam se, dugo hodao u krug po kancelariji tražeći odgovor na pitanje: Šta sad? Sazvao sam vanrednu sejdnicu žirija za predveče i predložio da dodijelimo tri ravnoprvane prve nagrade. Nakon diskusije žiri je jednoglasno odlučio da to budu Tomislav Grizelj, privatni poduzetnik, vlasnik firme Grizelj, Bernd Leissner, Nijemac, direktor Tvornice automobila Sarajevo i Fikret Abdić, kao osnivač i dugogodišnji direktor Agrokomerca.
Osvanula je subota, 20. decembar, kada je uveče u hotelu Holiday Inn trebala biti održava svečanost proglašenja najuspješnijeg bosanskohercegovačkog menadžra. Imali smo deset sjajnih kandidata koji su bilio nominirani i trojicu pobjednika koje smo već znali.
Darko daje korisnu ideju
Negdje oko 10 sati nazvao me Darko, Vedranin brat (moj šura) i rekao kako je bio u Holidayu i razgovarao sa Milanom Jeftićem, šefom ugostiteljstva. Čitava zabava nas je trebala koštati nešto preko 20.000 maraka. „Milan kaže da, ako bismo mi nabavili sve što treba od hrane i pića, da bi oni naplatili samo 2.000 mkaraka za servis, a da nas to, što bismo kupili, ne bi koštalo više od sedam do osam hiljada maraka.“ Nisam htio to prihvatiti jer mi se činilo prilično komplikovanim. Bila je subota, nije radila Služba društvenog knjigovodstva, a u to vrijeme brat bratu nije davao robu bez petog primjerka o uplati. Osim toga, imao sam drugih obaveza, planirane sastanke sa scenaristom i rediteljem, trebali smo popodne imati generalnu probu. Darko je insistirao, ali ja to nisam želio prihvatiti. Pola sata nakon razgovora bilo mi je krivo. Darka volim kao brata, potrudio se da sve istraži, ipak je to bila velika ušteda. Nazvao sam ga i rekao da idemo u to. Onda sam telefonirao kući Nedeljku Despotoviću, generalnom direktoru UPI marketa, najveći maloprodajni lanac u BiH. Rekao mi je da u podne ima ručak sa svojim poslovođama u restoranu Queen of Dunav, pa da tamo dođem. Došao sam i objasnio šta mi treba (Nedeljko je znao za event jer je i on trebao primiti specijalno priznanje opbzirom su Marketi, par dana ranije, dobili Merkura, veliku međunarodnu nagradu za trgovinu). Pitao je poslovođe ko od njih ima najbolju robu. Javio se poslvođa najvećeg supermarketa, napisao cedulju i poslao Drka i mene njegovom zamjeniku. Na cedulji je pisalo: „Daj ovom gospodinu sve što bude htio pa ćemo fakturu napraviti naknadno“. Darko i ja smo obavili vrlo uspješnu nabavku i sve odnijeli u Holiday.
Svečanost je prošla sjajno. Svi su bili zadovoljni. Dodijelili smo i jednu specijalnu nagradu preduzeću SARS koje je poslovalo u okviru najveće izdavačke kuće Svjetlost. SARS je bio jedini ovlašteni proizvođač i distributer dokumenata za platni promet (virmani, čekovi, barirani čekovi, mjenice…). U vijeme kada je sve zapinjalo i kada je teško bilo održavati kontinuitet proizvodnje bilo čega, platni promet u BiH nije stao ni jednog trenutka. SARS je sve obezbjeđivao na vrijeme. Smatrao sam to velikim podvigom i zato sam odlučio da specijalno priznanje dodijelimo Ratku Draškoviću, direktoru SARS-a.
Nedeljko Despotović i Ratko Drašković – dokazana gospoda
U Holdayu sam sa jednim manjim društvom (Jadranko Prlić, direktor HEPOK-a, Tomo Krešić, predsjednik općine Neum, Tomislav Grizelj…) do šest sati ujutro. Nedjelja je bio dan odmora, a u ponedjeljak sam otišao do kancelarije samo da potpišem neka plaćanja. Osjećao sam se još uvijek umornim. Oko podne je nazvao Ratko Drašković, direktor SARS-a i pozvao me da dođem kod njega. Rekao sam da ne mogu, da sam umoran, da imam nekih poslova koje moram završiti, ali on je bio uporan i ja sam otišao. Kad sam stigao nisam ni sjeo, pitao me za broj žiro računa Studija 6. Kako ga nisam znao, nazvao sam svoje računovodstvo i oni su mi izdiktirali. Ratko je pozvao sekretaricu, dao joj cedulju s brojem i kazao: „Donesi nam dva dupla viskija s ledom. Dok to popijemo da si na ovaj račun uplatila deset hiljada maraka.“ Okrenuo se zatim prema meni i kazao: „Pa ne može sve ono sinoć na tvoj račun. Nisi ni svjestan šta si sinoć uradio za SARS i koliko nam ono priznanje znači.“
Dobili smo još jednu vanrednu donaciju. Kada sam poslije Nove godine nazvao Nedeljka Despotovića i podsjetio ga da nam pošalje fakturu za hranu i piće koje smo od njih kupili, nasmijao se i rekao da je to već završeno. „Platile su poslovođe solidarno.“
Gdje ovo može? Nigdje, samo u Sarajevu!