Piše: Ekrem Dupanović
Ističe prva sedmica kako svakodnevno pišem priče o svom radu i svojim iskustvima nebih li tako prikupio građu da jednog dana objavim knjigu. Proteklih dana dobio sam mnogo poruka u kojima me moji prijatelji (ali i neki ljudi koje ne poznajem), podržavaju u nakani da napišem knjigu. Oni koji me dobro poznaju i dalje sumnjaju da ću ostati dosljedan u svojoj nakani, Ivan Stanković mi piše da sam puno obećao i da sad vidim kako ću, oslovio me je čak sa “kolega” i, kada sam mu se na tome zahvalio, napisao je: “Da, bit ćemo kolege, ali kad napišeš knjigu”. Žozef-Ivan Lončar, “krivac” što sam zaglavio u reklamnoj industriji (da ima kose na glavi sad bi mu se digla na pomen riječi ‘reklama’), skreće pažnju na prvi tekst i kaže kako se on i ja nikada nismo bavili advertisingom, već rješavanjem problema svojih klijenata. I u pravu je. Fuad Strik, osnivač konsultantske agencije Strik Consulting,moj višedecenijski prijatelj s kojim sam dobar dio tog vremena poslovno sarađivao, savjetuje mi da, citiram: “… u knjizi, poslije svake priče, treba dodati komentar, ‘management leson’, ‘learning’… kako bi mladi ljudi u budućnosti mogli pročitati da su, i u ranijim vremenima, ljudi pravili poslove i rezultate, da su uvijek trebali postojati neki ljudi koji, u ime cilja, vizije, željenog rezultata, donose odluke i finansiraju implementaciju ideja koje im predlože neki drugi ljudi koji imaju sposobnost imaginacije da to osmisle. I to će tako uvijek biti: kampanje nikada neće generisti tehnologija, bez obzira koliko se koristila u njihovoj produkciji.“
Spojio bih Žozefov i Fuadov komentar u savjet mladim ljudima da budu uporni i ambiciozni i da rade na rješavanju problema svojih poslodavaca. Svih ovih godina koliko radim, a radim punim kapacitetom evo već 43 godine (i još se nisam umorio), ja sam rješavao probleme svojih poslodavaca, ili sam radio na realizaciji vlastitih ideja koje sam želio ostvariti, ali su one opet bile posvećene poslovnom i svakom drugom uspjehu poslodavaca koji su me plaćali da radim za njih (kad sam otvrio svoju agenciju, ostao sam bez plate). Svojim zapošljavanjem niko ne rješava svoj problem, već problem onoga ko ga zapošljava. Ako saradnik to nije u stanju, od posla nema ništa. Koga zanimaju nečiji egzistencijalni problemi i to što mora zaraditi da bi mogao normalno živjeti ili izdržavati svoju porodicu? Socijalnim pitanjima se bavi država, a ne poslodavci. Njih zanima šta ćete uraditi za njih, pa samim tim i za sebe. Ja ne razumijem šta znači da neko danas ne može naći posao, da je nezaposlen, a želi raditi. Šta god da znate raditi, za šta god da ste se obrazovali, smislite proizvod koji možete prodati potencijalnom poslodavcu, otiđite na razgovor i prodajte mu to, prodajte mu svoju priču. Storytelling! Ako potencijalni poslodavac shvati da ćete mu donijeti poboljašanje i rezultate u poslu, odmah će vas zaposliti. Ali, ako mislite da će vam neko davati plaću da dolazite na posao, provedete na radom mjestu osam sati i odete kući, varate se. Zaboravite, sjedite kući i uživajte u svojoj nesposobnosti.
Sve ove godine ja sam određivao gdje ću raditi i pod kojim uslovima, ali sam garantovao rezultat, pretvarao ga u ciljeve koje sam onda ostvarivao.
Evo, to može izgledati ovako. Ova ponuda, koja slijedi, je ozbiljna i istinita. Ja sam izdavač mjesečnog magazina Media Marketing, regionalnog magazina o oglašavanju i PR-u. U svom portfoliju imam i portal koji svakodnevno prati dešavanja u komunikacijskoj industriji regije i svijeta. Pošto čitate ovaj tekst, pretpostavljam da već radite, ili biste željeli raditi, u komunikacijskoj industriji. Možda ste u potrazi za boljim poslom i većom platom. Ja vam dajem fer ponudu. Ako znate pisati dobre tekstove o oglašavanju i PR-u, koji će povećati tiraž Media Marketinga – dobrodošli! Imate ideja kako biste poboljšali sadržaj našeg portala i želite biti njegov urednik, garantujete da ćete svojim idejama povećati posjećenost portala i broj fanova na Facebooku te broj pratilaca na Twitteru, vi ste idelani za nas. Više posjeta i veći broj klikova, znači bolju ponudu oglašivačima i sponzorima, donosi više novaca, a i vama automatski dobru platu. Imate talenta i volje za prodaju oglasa u magazinu i na portalu te za sklapanje ugovora o sponzorstvu, takve saradnike trebam k’o koru hljeba. Vi sami odredite visinu plate i sve druge uslove svog rada i dajte mi samo 24 sata da vam nacrtam šta trebate uraditi za mjesec dana da bih vam isplatio dogovorenu platu. Pri tom budite sigurni da ću se silno truditi da vam stvorim uslove da ostvarite svoje rezultate i zaradite platu. Ne, rad kod nas nije kancelarisjki posao, izvori informacija, oglašivači i sponzori ne sjede u našim, već u svojim kancelarijama. Vi sami sebi odredite radno vrijeme te da li želite stalni radni odnos na neodređeno vrijeme ili honorarni posao. Svejedno je gdje živite i gdje ćete raditi. U Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Kuršumliji ili Maloj Krsni. Važno je da ste kreativni, ambiciozni, da imate viziju vašeg ličnog razvoja i viziju posla kojeg radite te da ostvarujete dogovorene rezultate. Može? Moja e-mail adresa je ekrem@media-marketing.ba. Javite se!
Evo kako sam ja prije 41 godinu uredniku Radio-Sarajeva ‘prodao’ sebe kao proizvod da me je, sa završenom srednjom elektrotehničkom školom, zaposlio na Radio Sarajevu gdje se apsolutno nemoguće bilo zaposliti bez fakultetske diplome. Uzgred, nikada nisam završio fakultet, jer nisam imao vremena. Ja sam svojim poslodavcima prodavao rješenje njihovih problema, a ne fakultetsku diplomu, što danas pokušavaju gotovo svi mladi ljudi koji traže posao.
Radio Sarajevo je 1972. pokrenulo gradski program Sarajevo 202 koji je, već u prvim mjesecima, postao vrlo popularan među sarajevskom rajom. Bilo je cool raditi na Sarajevu 202. Poželio sam da budem dio tima tog programa. Malo sam pročačkao po glavi šta bih ja to mogao raditi na radiju i otišao u Danijela Ozme 3. Kazao sam portiru da želim kod Ante Štrelova, glavnog urednika 202. Nazvao je Štrelova i dao mi ga na telefon. Objasnio sam mu da želim raditi kod njega i šta bih mogao i znao raditi. Zainteresovao sam ga pa je rekao portiru da me pusti do njega. Kako kod sebe nisam imao ličnu kartu, nisam mogao ući u zgradu Radija. Obzirom da ja nisam mogao do Štrelova, on je sišao i pozvao me u obližnju kafanu San. Satima smo, uz meze i lozu, razgovarali o poslu. Rekao mi je da dođem ujutro u devet na posao i da ne zaboravim ponijeti ličnu kartu.
Tako sam počeo volontirati u programu Sarajevo 202. Imao sam svoju emisiju, dobro mi je išlo, dobio sam i nekoliko mjesečnih nagrada glavnog urednika Muhameda Nuhića. Zbog tih nagrada krenula je po radiju izmišljena priča kako mi je Muhamed Nuhić dajdža, pa mi daje nagrade. Uživao sam u svom poslu, ali me je od programa više privlačio marketing. Nekako mi je do ruku došao časopis Privredna propaganda, čiji je glavni urednik bio Žozef Lončar. Bio sam oduševljen sadržajem, čitao sam sve tekstove. Čak sam od svojih honorara, čini mi se da je to bilo 1973., privatno otišao u Niš na 3. kongres Jugoslovenskog udruženja za marketing kako bih upoznao Žozefa. Za tri dana kongresa nisam skupio hrabrosti da mu priđem, uvijek je bio orkužen nekim važnim ljudima. Puno sam naučio, ali sam se vratio neobavljena posla, jer nisam upoznao Žozefa. Upoznat ćemo se kasnije i postati veliki porijatelji. To prijateljstvo traje i danas.
Naravno, radeći sve ove poslove ja sam totalno zanemario fakultet na koji nisam ni išao. Bez fakulteta bio sam osuđen na doživotno volontiranje na radiju. Jedan od glavnih uvjeta za rad u program bio je završen fakultet. Slučaj je htio da izbije veliki skandal u redakciji propagandnog programa, oko jedne nagradne igre u kojoj je neko pokrao Darwilove satove. Odmah je smijenjen šef ESPO programa i na njegovo mjesto imenovan sportski komentator Mirko Kamenjašević, čovjek koji će postati i ostati moj idol za sva vremena. Nakon par dana Mirko je izvijestio direktora Radija, Faika Dizdarevića, da će srediti situaciju ali da mu treba neko mlad ko zna i hoće da radi, ko će mu čuvati leđa i pomoći mu u poslu. Direktor se odlučio za mene. Pozvao me je i rekao mi da imam talenta i da dobro radim, ali da se sa srednjom školom nikada neću zaposliti na Radio Sarajevu. Ali ako prihvatim da odem u propagandni program, odmah će mi otvoriti radničku knjižicu. Prihvatio sam, naravno, i to sa oduševljenjem. Radit ću u marketingu, što je bio moj san. Iako sam do tada gotovo godinu dana radio u maloj zgradi Radio Sarajeva, nisam imao priliku da upoznam Mirka. Što bi narod kazao, tada se znalo na radiju “ko kosi, a ko vodu nosi”. Mi mlađi, uvijek smo se sklanjali s hodnika kada bi naišli “stari” novinari. Tako sam otišao da upoznam svog novog šefa.
Mirko Kamenjašević je bio vrlo popularan i među slušaocima omiljen sportski reporter. Po prirodi svog posla bio je u dobrim odnosima s predsjednicima fudbalskih klubova, koji su uglavnom bili uspješni privrednici. Voljeli su Mirka i poštovali ga. Odmah mi je dao zadatak da odem u Banja Luku na tri dana i da dogovorim reklame na radiju s Iskom Brkićem, komercijalnim direktorom Čajaveca, tada velikog jugoslovenskog proizvođača televizora i druge elektronske opreme. Mirko je već dogovorio s Brkićem da će Čajavec dati budžet za promociju na Radiju, neko je to samo trebao osmisliti i realizirati. Odmah sam otišao u Banja Luku, u ranim jutarnjim satima imao sam sastanak sa Iskom Brkićem na kojem smo razgovarali šta bi trebalo uraditi. Zamolio sam za novi sastanak kroz dva sata. Otišao sam u hotel, na recepciji uzeo staru pisaću mašinu Bisericu i u sobi napisao tekstove reklamnih poruka. Brkić je bio jako zadovoljan. Zamolio sam da se kratko vidimo ponovo za dva sata. Otišao sam opet u hotel i napisao media plan i ugovor o objavljivanju reklamnih poruka, ubacio sumu koja je bila pozamašna i vratio se u Čajavec. Brkić je pročitao ugovor dva puta i potpisao ga. Popodne sam već bio u vozu za Sarajevo. Kada me je Mirko sutra ujutro vidjeo u kancelariji podviknuo je: “Šta, ti još uvijek nisi otišao u Banja Luku?” Sa smješkom sam mu pružio ugovor. Bio je zadovoljan.
Tako je počela moja karijera u marketing programu Radio Sarajeva koja je trajala punih petnaest godina, petnaest najljepših godina.