Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Veljko Barbieri
Eto tako, uz učešće na Jugoslovenskom festivalu tržišnih komunikacija, promociji agencije crnogorskoj vladi i radu na drugim projektima, ozbiljno smo pripremali izbor Businessmana godine.
Kako nije bilo nekih relevantnih podataka, na osnovu kojih bismo nominirali poslovne ljude za priznanje Businessman godine, odlučili smo da u žiri uzmemo glavne i odgovorne urednike ekonomskih časopisa i magazina iz svih jugoslovenskih republika. Takođe smo pozvali republičke i pokrajinske privredne komore, vlade i druge institucije, da predlože kandidate. Svi nominirani kandidati su, kasnije, trebali popuniti poveću aplikaciju koju je Izudin Filipović pripremio zajedno sa Poslovnom školom iz Zagreba. Ja sam više insistirao na nekim kreativnim osobinama menadžera, njihovom odnosu prema uposlenicima, timskom radu, njihovoj sposobnosti da kreiraju misiju i viziju svojih poduzeća. Poznavao sam tada neke direktore koji su imali dobre poslovne rezultate zbog monopolskog položaja njihovih proizvoda na tržištu, pa čak i na svjetskim berzama, ali kao ljudi i menadžeri nisu bili nešto, bili su, zapravo, ništa. Iznad vode ih je držala politika i monopolistički položaj. Zato su i danas za mene neke druge osobine važnije od novaca. Ali, kad se spoje sposoban čovjek i poslovni uspjeh, onda je to pravo. Mi smo na kraju došli do deset upravo takvih ljudi.
Goran Milić, predsjednik žirija
U žiri smo pozvali glavne urednike Ekonomske politike i Privrednog pregleda iz Beograda, Poslovne štampe iz Sarajeva, Privrednog Vjesnika iz Zagreba, Gospodarskog Vjesnika i Manager Magazina iz Ljubljane. Zamolio sam Gorana Takača da, kao predsjednik IMS Studio 6 Yugoslavija, bude član žirija. Nisam mislio da se mi tu nešto trebamo miješati, ali je bilo važno da neko bude blizu ako stvari krenu pogrešnim putem. Ipak smo mi u cijeli projekat ulagali i svoj obraz. Goran je, od svih nas, imao najveći autoritet. Zamolio sam Gorana Milića, glavnog i odgovornog urednika Yutela, da bude član i predsjednik žirija.
Sve je bilo spremno za izlazak projekta u javnost. Organizovali smo press konferenciju i privuklio veliku pažnju poslovne, ali i najšire jugoslovenske javnosti. Mi smo bili jedina pozitivna vijest u to turobno vrijeme, kada je inflacija rasla svakodnevno, zemljom je vladao potpuni pesimizam, politička situacija je bila sve lošija i lošija i, odjednom vijest da će Jugoslavija po prvi put upoznati svoje najuspješnije poslovne ljude. Pošlo nam je za rukom da promoviramo ideju da se sudbina Jugoslavije nalazi u rukama njenih direktora. Koliko god je to bila dobra ideja, toliko je i loše odjeknula u glavama nekih direktora koji nisu bili za Jugoslaviju, koji su se već tada bili priklonili politici koja je na sve moguće načine pripremala teren za razbijanje države. Par njih je odbilo nominaciju (što i nije bila velika šteta, jer nisu bili neki sjajni kandidati, mislim da su u ranoj fazi odbili nominaciju znajući da se neće naći među deset najuspješnijih), dvoje iz Slovenije su prihvatili nominaciju ali, na kraju, nisu došli u Beograd na svečanu dodjelu priznanja.
Deset nominiranih biznismena
Izudin je vrlo efikasno vodio proces nominacija tako da smo na vrijeme dobili negdje oko pedesetak prijedloga od kojih smo, uvidom u podatke o poslovanju i nekim drugim metodama došli do deset kandidata koje smo nominirali za priznanje Businessman 1990. Oni su pozvani na svečanost u Beograd i među njima je žiri, na dan svečanosti (21. decembnar 1990), trebao izabrati Businessmana godine.
Ne sjećam se svih imena, a ni arhiva mi nije bog zna kakva (ako neko zna tri imena koja mi nedostaju, bio bih mu zahvalan da mi javi), ali ovo su 1990. godine bili zaista najuspješniji menadžeri u Jugoslaviji:
Bosna i Hercegovina – (1) Jefto Subotić, generalni direktor tvornice Birač Zvornik, (2) generalni direktor tvornice aviona Soko Mostar (ne sjećam se imena).
Srbija – (1) Mirjana Marić, modna kreatorka i direktorica proizvodnje u Sirogojnu, Jugoexport, Beograd, (2) direktor tvornice košulja Javor Ivanjica (ne sjećam se imena)
Hrvatska: Veljko Barbieri, generalni direktor ACI Marine, Opatija, Zlatan Karabegović, vlasnik i direktor trvtke za proizvodnju računarske opreme i programiranje IPR Zagreb, Ivan Tarle, osnivač i generalni direktor Croatia banke iz Zagreba, prve privatne banke u Jugoslaviji.
Slovenija – Marjan Anžur, generalni direktor IMV Novo Mesto, Herman Rigelnik, generalni direktor Gorenje, Velenje i generalna direktorica Zlatarne Celje (ne sjećam se imena).
To čuveno ‘ali’, bože koliko sam ga puta u životu čuo
Dok sam se ja sa sarajevskim dijelom ekipe angažovao oko nominacija i organizacije rada žirija, Vlado Čeh je radio na kreativnom dijelu posla, pisao je scenarij, Nino i Rajka su u Ljubljani dizajnirali komunikacijske materijale i prioznanja, a Ivica Matijević i Smiljka Dokić su pod kontrolom držali Hyatt, pozivanje gostiju, potvrde dolaska itd. To je, zapravo, bio najosjetljiviji dio posla. Možete sve savršeno uraditi, ali ako neko nije zadovoljan mjestom u kristalnoj dvorani, ili društvom koje mu je dodijeljeno za stolom ili… hiljadu je razloga zbog koji će neko poslije svega kazati: ‘Bilo je sjajno, ali…’. To čuveno ‘ali’, bože koliko sam ga puta u životu čuo.
Uz sve obaveze koje smo imali, mi smo u to vrijeme selili sjedište agencije. Pošto se u agenciji povećao broj ljudi, prostorije u UNIS-ovom poslovnom centru su nam postale premale. Tražili smo veći prostor u centru Sarajeva. Našli smo ga u zgradi koja je pripadala Socijalističkom savezu radnog naroda Bosne i Hrcegovine (SSRN BiH). Pošto promjenom društvenog sistema SSRN gubi svoju društvenu ulogu i značaj, procjenjuju da im ne treba zgrada od pet spratova i mi iznajmljujemo skoro cijeli jedan sprat. Kako smo u UNIS-u koristili njihov namještaj i opremu, tako nismo imali ni svoju stolicu. Pozvao sam arhitektu tvornice namještaja Stol Kamnik, tada najboljeg namještaja za opremanje poslovnih prostora, tražeći da nam uradi projekat enterijera. Kada je sve bilo završeno, bio sam siguran da imamo jedne od najljepših kancelarija u Sarajevu (i najskupljih, naravno).
Useljenje u novoopremljene prostorije IMS Studio 6 Yugoslavija poklopilo se sa izborom Businessmana godine, tako da sam pozvao Gorana da iz Lozane prvo dođe u Sarajevo, pogleda prostorije, da mu predstavim nove ljude i da onda zajedno odemo u Beograd. Goran je u Sarajevo došao sa svojom suprugom Verom i direktorom agencije u Lozani.
Pobjegao sam od žirija
Bio je vrlo zadovoljan kako nam to sad sve izgleda, šta smo uspjeli sve da uradimo za nepunih godinu dana, koliko se agencija razvila, razgovarao je sa ljudima, mladim, obrazovanim i kreativnim saradnicima sa kojima je IMS Studio 6, uz Vladinu, Ivičinu i Smiljkinu podršku iz Beograda te Ninu i Rajku iz Ljubljane, zaista imao sjajnu budućnost. Kako smo sve organizovali prilično na brzinu, nismo vodili računa o rezervaciji avionskih karata za Beograd. Sa Goranovom i mojom ekipom bilo nas je osmoro. Mjesta na JAT-ovom večernjem avionu za Beograd nije bilo. Iznajmio sam Energoinvestov avion i tako smo na vrijeme odletjeli za Beograd da nagovjestimo neku svjetliju i prosperitetniju budućnost Jugoslavije.
Kada smo stigli u hotel Hyatt večerao sam sa dva Gorana (Takačem i Milićem), i rekao im da je ta večera naše zadnje druženje u Hyattu, da ne želim ni sa njima, a ni sa ostalim članovima žirija, ni kafu da popijem. Ja sam, inače, često sklon kompromisima koji ne daju uvijek najbolje rezultate. Jednsotavno, kako ne bih uticao na žiri, a mene su na recepciju (i u sobu) zvali svakih pola sata iz svih republika i sa različitih nivo vlasti da mi pojasne prednosti nekih kandidata, tako da ja sa žirijem zaista nisam želio imati ništa. I Izudinu Filipoviću, kao sekretaru žirija, rekao sam da ako šta treba, da to obavimo odmah i da mi naredna dva dana uopšte ne prilazi.
Tako sam se, s najboljim namjerama, potpuno distancirao od žirija ni ne pomišljajući da sam upravo na taj način direktno uticao na izbor Businessmana godine.
Sutra: Ante Marković se družio sa najuspješnijim menadžerima, ali nije ostao na svečanosti jer je morao u Hrvatski sabor na proglašenje novog ustava