Piše: Ekrem Dupanović
S početka jeseni 1990. godine ekonomska kriza u Jugoslaviji poprima ozbiljne razmjere. Raste inflacija, dinar slabi i njegova se konvertibilnost održava na kiseoniku, poduzeća zapadaju u gubitke, raste broj nezaposlenih i, kao jedan od rezultata takvog stanja – jača nacionalizam. Jugoslavija se nalazi u ozbiljnim problemima. Pripremajući se za prve višestranačke izbore republike su se sve više zatvarale u svoje okvire, počele su voditi svoju politiku. Pitanje je koliko je jugoslovenska federacija uopšte ikada zaživjela, a koliko je opstajala na Titovom autoritetu. Sada, kada njega više nije bilo, svako je radio onako kako je mislio da je u njegovom interesu najbolje. Zajedništvo se raspadalo. Godinu i po dana kasnije pozvat ću, kao gosta IMS STUDIO 6 YUGOSLAVIA, Branka Mikulića na Zimske olimpijske igre Albertville 1992 (Francuska). Branko je bio predsjednik Organizacionog komiteta Zimskih Igara Sarajevo 84 i, prije Ante Markovića, predsjednik jugoslovenske vlade, ali ne dugo, podnio je ostavku. Bio je to, koliko ja znam, jedini jugoslovenski premijer koji je dobrovoljno podnio ostavku, ka čin svoje savjesti. U toku jedne večere u Albertvillu, pitao sam ga zašto je podnio ostavku. Odgovorio mi je da nije imao uslove za rad, da to više nije imalo nikakvog smisla, republike su opstruirale sve poteze savezne vlade koji nisu bili u njihovom interesu. „Mi se dogovorimo o mjerama štednje, o zamrzavanju plata i ostalih troškova. Čim ja dam pauzu, svi trče do telefona, zovu svoje republike i kažu da podižu plate jer će doći do zamrzavanja. Od tako banalnih stvari pa do onih ozbiljnijih. Ja sam odgovoran čovjek i procijenio sam da u takvim uslovima ne mogu raditi,“ kazao je Mikulić, koji je decenijama bio u vrhu jugoslovenske vlasti i Saveza komunista, Tito ga je jako cijenio i volio je da mu je Branko uvijek blizu.
Vratimo se u jesen 1990. U zagrebačkom magazinu Danas, na naslovnoj sam strani pročitao naslov: „Sudbina ove države nalazi se u rukama njenih direktora“. Unutra komentar koji ukazuje na značaj ekonomije u rješavanju društvene krize i na ulogu direktora u uspješnom rukovođenju poduzećima. Poruka je bila jasna – uspješno vođenje poduzeća jača ekonomiju, jaka ekonomija najbolja je prepreka nacionalističkom divljanju koje je već bilo na sceni. Najlakše je manipulisati gladnim narodom. Pollitika se ne jede, ona jede ljude. Tako sam počeo razmišljati o izboru najuspješnijeg direktora, o projektu Businessman godine. Mislio sam kako bi bilo idealno da godinu završimo jednom velikom svečanošću u beogradskom Hyattu. Okupiti na jednom mjestu 300-400 uspješnih poslovnih ljudi i uspješnih ljudi iz drugih sfera života. To je snaga koja može iznijeti reforme na čijoj smo promociji radili. Još uvijek smo bili ubijeđeni kako Ante Marković i njegova vlada mogu slomiti sve otpore i Jugoslaviju odvesti u prosperitetnu i profitabilnu budućnost.
Vrijeme nam nije išlo na ruku. Ako smo željeli krajem decembra organizirati svečanost Businessman 1990, to znači da nam je ostalo svega tri mjeseca da sve to napravimo. Ovakav projekat, pogotovu ako ga organizirate po prvi put i nemate neki uzor na koji se možete ugledati i čija iskustva možete koristiti, zahtijeva najmanje dva puta više vremena i jaku ekipu. To je za mene bio najveći izazov. Uvijek sam volio raditi stvari koje niko prije nije radio. Bilo je normalno da sam razmišljao da to prebacimo, recimo, za mart naredne godine. To je inače mjesec u kojem se, predajom završnih računa, završava na neki način poslovna godina, dobro vrijeme za analizu rezultata i promociju najuspješnijih menadžera. Ali meni je nekako kraj godine, decembar koji odiše svečanom atmosferom, bio idealan. Okupiti uspješne poslovne ljude i uspješne ljude iz drugih sfera života da proslave uspjeh, čestitaju jedni drugima, da se malo bolje upoznaju i, kako bismo to danas kazali, prošire svoj network. Ne, to mora biti u decembru, zaključlio sam. Kako sam stalno razmišljao o tome vrlo brzo, već nakon par dana, imao sam u glavi osnovni koncept koji sam bio spreman prezentirati Goranu Takaču i Vladi Čehu. Treba nam deset uspješnih ljudi iz cijele Jugoslavije. Oni će biti nominirani za titulu Businessman godine. Treba nam kredibilan žiri. Uzet ćemo glavne urednike ekonomskih časopisa i magazina posvećenih menadžerima kojih je bilo u svim republikama. Oni najbolje znaju ljude sa svog područja. Oni će nam, uz privredne komore i udruženja, biti glavni izvor informacija za izbor kandidata. Sve je to OK, ali kako riješiti najvažniji problem – procedure koje sam uvijek mrzio, mrzim ih i danas. Trebalo je uraditi nekoliko ozbiljnih dokumenata. Misiju i viziju projekta sam mogao napraviti sam. Ali to, koga i na osnovu kojih kriterija nominirati, ko ima pravo da predlaže, kriteriji za izbor žrija, kriteriji za izbor menadžera godine među onima koji su nominirani, pravilnik o radu žirija i još mnogo toga, o tome pojma nisam imao. A dok nemaš tu dokumentaciju ne možeš napraviti ni prvi korak na projektu. Ne možeš ga ni objaviti jer odmah će početi da stižu pitanja. Jedno pitanje bez odgovora i eto problema.
Goran i Vlado su ocijenili da bi bilo sjajno da to napravimo. Čeh je preuzeo kreativu, scenario završne svečanosti, angažiranje reditelja, Ivica Matijević, šef beogradske kancelarije je mirno potvrdio da su on i Smiljka Dokić, njegova asistentica, spremni preuzeti organizacioni dio same svečanosti u Hyattu i angžaovati svo osoblje koje nam za to bude potrebno. Ja sam rekao da su sponzori moj problem. Ostalo je „samo“ da vidimo ko će to da uobliči u papire, ko će napraviti tu silu pravilnika i drugih dokumenata. Ipak je na ovaj projekat svoj potpis, na neki način, stavljala i savezna vlada. Nije smjelo biti nikakvih improvizacija, a one su uvijek bile moja uža specijalnost.
Dok sam se vraćao iz Beograda sa sastanka sa Goranom, Vladom, Ivicom i Smiljkom, po glavi sam tražio sekretara žirija, nekoga kome ću uvaliti sav administrativni dio projekta, procedure, papire i dokmente, a da se mi bavimo zabavom. I odjednom se upalila lampica. Čovjek mojih snova zvao se Izudin Filipović. On je tada bio direktor sektora za informisanje u Energoinvestu. Danas bismo to zvali direktorom korporativnih komnunikacija. Izo je bio mnogo više čak i od toga. U pravom smislu te riječi bio je desna ruka predsjednika poslovodnog odbora jedne od najvećih jugoslovenskih kompanija (složenih organizacija udruženog rada, tako se to zvalo). Šta više, Energoinvest je bio velika i ugledna kompanija u svjetskim razmjerama sa preko 40 hiljada zaposlenih i vlastitim preduzećima po cijelom svijetu. Da, Izo je rješenje svih mojih problema. Bio je vrlo sposoban, imao je ogromno iskustvo (počeo je kao novinar u Oslobođenju da bi karijeru završio kao glavni urednik, odakle je otišao u Energoinvest). I, što je najvažnije za ovo što je meni trebalo, bio je zajeban do bola. Kad taj krene nešto da uradi, perje leti oko njega, ali se posao završava na najbolji način. Bio je izuzetno pedantan, vodio je računa o svakoj sitnici, a takav mi je trebao.
U Sarajevo sam stigao u ranim popodnevnim satima i pravac Energoinvest. Izo me primio i mislim da mi nije trebalo više od 15 minuta da ga ubijedim, a za sat vremena smo već dosta toga imali i nabacano na papir. Sutradan smo potpisali ugovor o saradnji i meni je veliki teret spao s leđa. Izudin je imao kontakte s Poslovnom školom iz Zagreba i, uz konsultaciju sa njima, mi smo sva dokumenta i pravilnike dovedene do savršenstva imali za 15 dana. Mogli smo objaviti projekat, krenuti u formiranje žirija i prikupljanje nominacija.
Tako je počela relizacija jednog prelijepog i veoma uzbudljivog projekta koji je, od početka do kraja, bio savršeno dobro organiziran.
Sutra: Deset menadžera koji su nominirani za priznanje Businessman 1990