Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Monika Seleš
Vlado Čeh me prije dva dana podsjetio da smo planirali uraditi ukupno četiri TV spota za svjetsku promociju ekonomskih i društvenih reformi. Dva, koja sam već pomenuo – McDonald’s i Nikolu Teslu – smo snimili i finalno završili. Milenko Dereta je u Londonu radio animaciju i sinhronizaciju. Tekst je čitao vrlo poznati engleski glumac. Ćele ne može da se sjeti imena tog glumca, ali kaže da je bio „onoliko“ poznat. Kaže da oba spota ima snimljena na ’beti’ te da bismo ih mogli prebaciti na neki drugi format i predstaviti na portalu. To bi bilo sjajno.
Druga dva spota – Monika Seleš i Guverner – su prezentirana Vladi, prihvaćeni su, ali nikada nisu napravljeni.
Monika Seleš u spotu, u kojem je ona glavni lik, na kraju izgovara: „Govorili su mi da ličim na svoju zemlju – mala sa velikim potencijalom. Vremena su se promenila, moja zemlja danas liči na mene: sigurna investicija. Investirajte u Jugoslaviju, ona daje strong return.“
Obzirom da je drugi paket ekonomskih reformi obilježila reforma bankarskog sistma, u četvrtom spotu se trebao pojaviti guverner Narodne banke Jugoslavije. Na početku spota navode se Coca-Cola, Pepci Cola, DuPont, VW, Fiat i Philip Morris, kao kompanije koje su već investirale u Jugoslaviju. Na kraju se pojavljuje guverner koji kaže: „Jugoslavoija je donedavno bila poznata po štampanju novca. Pod novom vladom ona PRAVI NOVAC. Investirajte u Jugoslaviju.“
Bili smo jako vrijedni. Putovali smo Jugoslavijom i pravili prezentacije projekta Vrijeme promjena. Bili smo u glavnim republičkim centrima, na godišnjem sastanku Jugoslovensko-Američke komore u Opatiji, na Jugoslovenskom festivalu tržišnih komunikacija u Portorožu. Na sve smo stizali. Naš je tim posebno ojačao kad su nam se, sredinom godine, pridružili Nino Kovačević i Rajka Milović, art direktori iz Ljubljane. Njih dvoje su bili genijalni, najjači tandem u Jugoslaviji.
Radili smo k’o ludi, ali je Ministarstvo za informacije, kao klijent, sve manje bilo zadovoljno. Ministar Marin je govorio kako je obaviješten da stalno kasnimo, kako smo prezauzeti radom na drugim projektima (Evropsko atletsko prvenstvo Split 1990, Fudbalski savez Jugoslavije, prodaja TV prava…), da smo drugim projektima dali prednost u odnosu na projekat Vrijeme promjena i da, zapravo, rizikujemo da projekat promocije ekonomskih i društvenih reformi Jugoslavije u svijetu potpuno propadne. Primjedbe iz Marinovog kabineta su stalno stizale ili direkitno ili preko Mustafe Čengića, za vrijeme njegovih vikend dolazaka u Sarajevo. Pomislio sam: Kako je krenulo propašće država, a mi ćemo biti krivi za to. Jedini čovjek koji je mogao filovati ministra Marina takvim informacijama bio je Predrag Vujović, a jedini razlog zašto je to radio jeste činjenica da mu nikada nisam potpisao ugovor o proviziji, niti sam mu ikada isplatio niti jedan dinar jer bi to predstavljalo klasičnu korupciju. Pokušavao sam u par navrata zakazati sastanak sa Vujovićem, ali je on to vješto izbjegavao, čekao je da ministar, na osnovu njegovih informacija, završi posao sa nama. I dok sam ja jurio Vujovića da vidim o čemu se sve tu radi, Darko Marin je zakazao hitan krizni sastanak kod njega u kabinetu. Nazvao je ujutro telefonom i rekao da želi da nas vidi u osam sati uveče, u punom sastavu na čelu s Goranom Takačem. Darko Marin je po prirodi miran i tih čovjek, ali ovoga puta nije mogao sakriti ljutnju u svom glasu. Razmišljao sam šta li se dešava, nisam navikao na zakulisne igre koje su očito bile omiljena disciplina državnih činovnika. Kasnije ću, prateći iz neposredne blizine formiranje i razvoj vlasti u Bosni i Hercegovini, shvatiti da državu ne vode ni premijeri ni ministri, već birokratski miševi, sekretarčići i podsekretarčići koji predstavljaju najjači lobi u državi. To je profesionalni aparat, ljudi koji nisu na reizboru i koji su tu godinama, pa i decenijama. Oni imaju svoje interese i ko njima stane na žulj taj je …..
Prije polaska za Beograd uzeo sam ugovor kojeg mi je Predrag Vujović uručio par mjeseci prije toga, onog dana kada je došao u Hotel Beograd Intercontinental da nam saopšti kako smo postali prva zvanična marketing agencija jedne jugoslovenske vlade.
Dok sam vozio prema Beogradu svo vrijeme sam razmišljao o uzroku i mogućim posljedicama sastanka. Sto posto sam bio siguran da je to Vujovićevo maslo, pitanje je bilo samo kako to objasniti i odbraniti se. Odlučio sam da sačekam da vidim kako će se sastanak odvijati pa da reagujem na najbolji način.
U kabinet ministra Marina na večernji sastanak smo došli Goran Takač, Vlado Čeh, Ivica Matijević i ja. Marin je odmah počeo s kritikama i sa negativnim informacijama o našem radu koje su stigle do njega. Kada je završio, Goran se okrenuo prema meni s upitnim pogledom očekujući da objasnim šta se događa. Situacija je bila veoma neprijatna. Radili smo odlično, a ispade kako opstruiramo državu i uspjeh reformi. Rekao sam ministru da su informacije s kojima raspolaže poptuno netačne i kako sam siguran da ih je dobio od Predraga Vujovića. „Zašto bi Vujović davao pogrešne informacije,“ pitao je Marin. Otvorio sam svoju tašnu, izvadio ugovor kojeg mi je dao Vujović i, pružajući ga ministru Marinu poreko stola, kazao: „Evo zbog ovoga.“ Goran, Vlado i Ivica su se pogledali ne znajući o čemu se radi. Do tog trenutka ni oni nisu znali za ugovor. Ministar ga je počeo čitati. Ubrzo je promijenio boju lica, bio je potpuno blijed. Kada je završio s čitanjem, pitao me je: „Koliko primjeraka ovog ugovora imate?“ „Još jedan“ rekao sam i izvadio još jednu kopiju iz tašne. „Dajte mi,“ kazao je Marin. Kada sam mu dao drugu kopiju, pocijepao je oba ugovora: „Ovo je gotovo, više nećete imati problema. Sad idemo na večeru, a sutra nastavljamo punom parom.“ Krizni sastanak u kabinetu ministra Darka Marina bio je završen.
Kada smo sjeli u džip, Goran je pitao: „Kakav je ono papir koji si mu dao?“ Izvadio sam treću kopiju koju sam prećutao i koju i danas imam i predao mu. Nakon minut-dva Goran je rekao: „Pa ti nisi normalan. Moglo je čovjeku srce da otkaže.“ „A šta bi ti uradio da si bio na mom mjestu, glava mi je visila o koncu,“ pitao sam. „Isto što i ti,“ odgovorio je Goran. Večera je bila sjajna, sutra smo nastavili kao da se ništa nije dogodilo.