Piše: Ekrem Dupanović
Oko pola pet sam upalio Patrola i krenuo za Beograd. Računao sam da mogu negdje usput odspavati pola sata. Kada sam prešao Romaniju, parkirao sam džip na jednom proširenju, ubacio Pavarottija u kasetofon i odvrnuo zvuk do maksimuma. Plašio sam se da ću prespavati pa sam zato slušao glasno najljepše Pavarottijeve arije i, zapravo, čitavo vrijeme bio u polusnu, jer od glasne muzike nisam mogao zaspati. Nakon pola sata sam nastavio vožnju. Sve je išlo dobro dok se nisam primakao Šapcu i pogledao kako mi je kazaljka za gorivo pala skoro na dno. Uhvatila me panika. U to je vrijeme bila strašna kriza s gorivom. Goriva nije bilo na svim pumpama, tako da su redovi na onim pumpama, na kojima je bilo goriva, bili kilometar dugački. Smanjio sam gas, počeo da štedim benzin, nadajući se da ću moći sipati na nekoj od pumpi usput. Na svakoj je bio red od najmanje sat-dva čekanja. Ja to vrijeme nisam imao. Nastavio sam da smanjujem brzinu, da se držim prosjeka i maksimalno štedim gorivo. Svo vrijeme sam držao pogled na kazaljci izračunavajući hoću li izdržati do Beograda. Koliko god da sam ekonomično vozio, kazaljka je padala sve niže. Već odavno je bila na crvenom polju. Sa Patrolom nema štednje – kada je beznin u pitanju, on je notorni pijanica. Kada sam se približavao Surčinskom aerodromu, džip je stao. Do prezentacije u Palati Federacije ostalo je još 40 minuta. Potpuno miran, parkirao sam se iza žute linije na auto-putu. U ovakvim sam situacijama nalik na svog oca. Za sitnicu poludim i spreman sam na svašta, ali što je problem krupniji, ja sam mirniji. A sada sam imao ogroman problem. Izišao sam iz džipa, presvukao se na sred ceste, obukao odijelo i izvadio stvari iz gepeka. Bila je tu jedna velika kartonska kutija sa printanim materijalima, bubanj sa slajdovima, kofer sa mojimn stvarima i vreća za odijelo. Stao sam na sred kolovozne trake i digao ruke u zrak.
Prvi auto koji je naišao morao me je zgaziti ili se zaustaviti. Bila je to Zastava 101 u fazi raspadanja. Čovjek je jedva zakočio. Gurnuo sam mu kroz prozor 200 maraka i rekao, ubacujući svoje stvari na zadnje sjedište: „Vozi me u SIV, u Palatu Federacije. Vozi što brže možeš, ne obaziri se na saobraćajne propise, sve ću ja platiti“. Stojadin je sav škripio, ali je čovjek sjajno vozio. Nismo progovorili ni riječi. Preticao je, prolazio kroz žuta i crvena svjetla. Pred SIV smo stigli za 20 minuta, a to znači 20 minuta prije početka tako značajnog sastanka. Na vrhu stepenica ispred svečanog ulaza stajali su Goran, Vlado i Ivica Matijević, koji je u međuvremenu imenovan za direktora naše beogradske kancelarije. Bili su blijedi k’o krpa. Kada su me ugledali, strčali su niz stepenice i pomogli da unesem stvari. Goran je ubacio bubanj sa slajdovima u projektor, zumirao sliku, Vlado, Ivica i ja smo podijelili po stolovima materijale. Deset minuta prije prezentacije sve je bilo spremno. Bio sam u goloj vodi. Skinuo sako jer je bio sav mokar. Tačno u 11 sati pred nama su sjedili najveći jugoslovenski direktori. Show je mogao da počne.
Moja je priča trajala 30 minuta. Bila je to sjajna prezentacija. Ponovo sam bio raspoložen i počeo improvizirati. Sve je funkcionisalo. Nakon mene, za riječ su se počeli javljati prisutni poslovni ljudi. Uglavnom su izražavali svoje veliko zadovoljstvo projektom i svoju spremnost da u njemu maksimalno učestvuju. Projekat «Vrijeme promjena» mogao je izaći u svijet.
Nakon sastanka, Goran je učesnike pozvao na ručak, na splav na Adi. Ja nisam bio raspoložen za neko veliko druženje. Bio sam premoren. Trebao mi je mir. Prišao sam Alojzu Beheku iz Radenske, mom dugogodišnjem prijatelju i rekao mu: „Lojze, hajde sa mnom. Potreban mi je neko da me smiri.“ Behek je na mene uvijek djelovao kao apaurin. Miran, staložen, vrhunska kultura, sjajan sagovornik. Otišli smo do Hyatt-a gdje sam imao rezervisanu sobu. Istuširao sam se i sišli smo na ručak u italijanski restoran u prizemlju hotela. Poručio sam svoj omiljeni stejk i bocu najboljeg crnog vina. Počeo sam da se opuštam. Behek mi je u svemu tome pomogao. Veliki drug. Poslije ručka smo sjeli u taxi, na prvoj pumpi kupili kanister benzina i otišli po džip.
Alojz Behek je čovjek koji je u bivšoj Jugoslaviji najviše znao o mineralnim vodama. Počeo je u Radenskoj kao pripravnik u marketingu, postao direktor marketinga, godinama bio zamjenik generalnog direktora i pet godina generalni direktor. Kada su, prije nekoliko godina, Miroslavu Miškoviću savjetovali da Delta uđe u posao sa vodama, na prijedlog Zorana Jankovića potpisao je jednogodišnji ugovor sa Behekom da mu bude direktor za vodu. Tako je nastao brend vode Gala. O tome je pričao Vedrani i meni jedno popodne dok smo sjedili u neizbježnom beogradskom Hyatt-u. Tada je već tri mjeseca bio u Beogradu. Poslije dva mjeseca nazvao me i kazao kako više ne radi za Deltu. Ispričao mi je nevjerovatnu priču. Miškoviću se dopadalo da razgovara s njim (bar smo po tome Mišković i ja isti). Počeli su da ispijaju po tri, četiri kafe dnevno. Kad god bi Milka Forcan i ostali oko Miškovića htjeli kod šefa, on je bio zauzet jer je Slovenac bio kod njega. Poludjeli su i jednostavno prisilili Miškovića da ga otpusti. Kad ga je o tome obavijestio, Mišković mu je kazao kako je tog jutra do zadnjeg centa isplaćen kompletan njegov ugovor. Tako to rade veliki igrači!