Piše: Ekrem Dupanović
Vratio sam se u Sarajevo i odmah se bacio na posao. Bio sam u stalnoj telefonskoj vezi s Goranom i Vladom, razmjenjivali smo ideje i ja sam polako završavao koncept prezentacije koju smo generalnim direktorima najvećijh poduzeća trebali održati u Palati Federacije na Novom Beogradu. Kada sam postavio temelje otišao sam u Lozanu na završnu konsultaciju s Goranom. Nakon radnog dijela, prešli smo u prelijepu baštu njegove kuće na brdu iznad Lozane. Goran je u jednom trenutku ustao, otvorio garažu i iz nje izvezao nov novcat džip Nissan Patrol crne boje sa zlatnim linijama, u to vrijeme (1990.) vjerovatno najljepši džip na svijetu. Vidjevši moje razgoračene oči pitao je: „Sviđa li ti se?“ „Fantastičan je,“ odgovorio sam. „Tvoj je,“ kazao je Goran i bacio mi ključeve. Nisam mogao da vjerujem, ušao sam u džip, kožna sjedišta, pogon na četiri točka, žiroskop, silni instrumenti koji su davali masu informacija.
Tako smo se Vedrana i ja vratili u Sarajevo s novim džipom. Da ne pričam sad kako sam provezao prve stotine kilometara kroz krivine preko Alpa. Tek kad sam iz Aoste sišao u Milano, na ravno, došao sam sebi. Bio je to jedan od prvih džipova u Sarajevu. Zapravo, ja sam znao samo za mali Suzuki džip kojeg je vozio Goran Bregović.
Počeo sam završavati prezentaciju i ponudu velikim poduzećima o tome kako mogu podržati svjetsku promociju ekonomskih i društvenih reformi i šta je to što za to dobijaju. Radio sam dan i noć. Gotovo da nisam spavao. Pored ptojekta 50 Zlatnih sponzora projekta Vrijeme promjena, ulazili smo u finiš posla sa Fudbalskim savezom Jugoslavije za Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji. Skinuo sam sebe sa spiska putnika u Italiju jer nisam imao vremena. Marketing projekat Evropskog prvenstva u atletici Split 1990. je bio na vrhuncu. Bio sam stalno na točkovima i pritiskajući gas do daske. Jednom, kad sam putovao za Split, penjući se uz serpentine iznad Bugojna, zamalo se nisam prevrnuo. Iako sam kontrolisao nagib džipa na žiroskopu, jedva sam se u jednoj krivini zadržao na cesti. Žurio sam jer sam bio knap s vremenom da stignem na zakazan sastanak u Splitu. Zaustavio sam džip, bio sam u goloj vodi od šoka. Skinuo sam s ruke sat i bacio ga na zadnje sjedište te potpuno poremetio sat na signalnoj tabli. Tako sam namjerno izgubio kontakt s vremenom. Počeo sam voziti normalno, na Kupresu sam se zaustavio i doručkovao. Isključio sam i radio da ne bih čuo koliko je sati. Prvi put sam uživao u vožnji. Stigao sam sa 15 minuta zakašnjenja i čekao još pola sata da se svi okupe na sastanku. Vozim auto gotovo četrdeset godina i nikada nisam mogao da shvatim kako sam, vozeći normalno, uvijek stizao ranije nego kad vozim s glavom u torbi. To uvijek primijetim kad idem za Mostar. Kad vozim normalno stignem prije nego kad držim gas do daske. Valjda zato što me uvijek, makar na dva mjesta, uhvati radar i dok završim s policijom ode svo vrijeme koje sam uštedio, ali i novac zajedno s njim. Imao sam pet saobraćajnih nesreća sa totalnim štetama na autu. Sreća nisam zaradio ni jednu ogrebotinu. Moj savjet svima, polako ali sigurno!
Slajdove za multivizijsku prezentaciju je uradio prof. Mehmed Akšamija. Izgledali su sjajno. Noć uoči prezentacije otišao sam u svoju kancelariju da iskopiram i uvežem prezentraciju od 15 strana u 100 primjeraka. I tada je počela drama, jedna od najvećih kroz koje sam prošao u svom dosadašnjem životu.
U kancelariju, koja se nalazila u poslovnom centru UNIS, stigao sam oko devet uveče. Računao sam da kopiranje i uvezivanje mogu završiti za dva sata i da ću još uvijek imati vremena da se naspavam i u ranu zoru krenem za Beograd. Prezentacija, na koju je pozvano sto najvećih generalnih direktora, bila je zakazana za 11,00 sati. Računao sam da, ako krenem u pet, u Beograd stižem u pola deset – deset. Bilo je dogovoreno da Goran postavi multiviziju prije mog dolaska, tako da ja samo ubacim bubanj sa slajdovima i možemo krenuti. Kada sam ušao u kancelariju i pokušao upaliti svjetlo – ne radi. Siđem na recepciju, a oni me pitaju da li sam najavio da ću raditi uveče. Za par minuta mi je sve bilo jasno. UNIS je vojna industrija sa izuzetnim mjerama bezbjednosti. Svako ko želi da radi uveče mora to pismeno najaviti obezbjeđenju i mora mu biti odobreno. S prvim mrakom sistem rasvjete se automatski isključuje, osim u kancelarijama u kojima je najavljen i odobren rad. Nije bilo nikakve šanse da mi se uključi svjetlo. Utičnice za struju su radile, mogao sam uključiti kopir aparat, ali kako ću raditi u totalnom mraku? Portir se smilovao i dao mi svoju bateriju koju koristi kada u toku noći obilazi zgradu. Tako sam ja kopirao i slagao materijale uz pomoć baterijske lampe. Bilo je tome neke simbolike koju nisam prepoznao. Ja sam, zapravo, u totalnom mraku pripremao prezentaciju projekta koji je Jugoslaviju trebao odvesti u svjetliju budućnost. A zemljom će, uskoro, zavladati potpuni mrak. Nisam tada shvatio da je to što radimo bilo uzalud.
Kopirao sam, slagao i sastavljao materijal vrlo usporeno. Umjesto planirana dva sata, ostao sam u kancelariji gotovo šest. Svašta mi se motalo po glavi to veče. Dolazilo mi je i da se smijem, i da plačem, i da sve bacim i odem kući na spavanje pa neka sve propadne… Izdržao sam do kraja i stigao kući iza tri ujutro. Taman dovoljno da se istuširam, doručkujem, zaobiđem krevet u širokom luku i onako nenaspavan krenem za Beograd. Dok sam se tuširao (ja sam jedan od pobornika teorije da je jutarnje tuširanje najkreativniji dio dana), prolazio sam kroz prezentaciju. Bio sam zadovoljan i mislio da je kraj svim mojim mukama. Nisam ni slutio šta me sve čeka u narednim satima.
Suitra: Dobili smo nepodijeljenu podršku direktora najvećih poduzeća