Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Ante Marković, posljednji jugoslovenski premijer
Narednog jutra imali smo prvi radni sastanak u kabinetu ministra za informisanje, Darka Marina. Dogovarali smo uslove ugovora. Marin nam je pokazao dizajn slogana Vrijeme promjena i kazao da je to glavno obilježje kampanje. Bio je to logo elipsastog oblika iz kojeg su strelice išle na sve četiri strane svijeta. Slogan nam se dopao je je direktno odražavao namjere Markovićeve vlade – da uvede promjene. Juče (2. septembar 2013.) cijeli sam dan, sve do ponoći, pratio prenos sjednice Skupštine Srbije, čekajući da se moj drug Ivan Tasovac zakune na vjernost otadžbini kao novi ministar kulture Srbije. Atmosfera je bila kao i u vrijeme Markovićeve vlade – Srbiji trebaju promjene!
Kada smo pitali za budžet, Marin je kazao da SIV nema predviđen budžet za ovu kampanju. Njihov stav je bio da su ekonomske reforme posvećene privredi i da privreda treba da finansira kampanju. Smatrali su da su nam u ruke dali projekat koji se može kapitalizirati na tržištu, da će oni u svemu sarađivati i stajati iza nas, ali da budžeta nema. Bio sam iznenađen jer sam znao da je SIV imao mogućnosti da odmah krene u kampanju i ne gubi vrijeme na osmišljavanju programa kako uključiti privredu i od nje uzeti budžet za svjetsku promociju društvenih i ekonomskih reformi Jugoslavije. Kasnije će se pokazati da je to bila strateška greška i da je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Marković tada nije bio svjestan da sat otkucava i da su Jugoslaviji dani odbrojani. Da je hitno organizovao veliku investicijsku konferenciju, a poslije nje otišao na dužu turneju po svijetu radi pregovora s investitorima, mogao je za godinu dana donijeti deset ili dvadeset milijardi dolara stranog kapitala. Mi smo to predlagali Marinu. Jugoslavija je bila veliko tržište, imala je privredu, ugled u svijetu. Sjećam se da smo ubrzo otišli u Privrednu komoru Milana na prezentaciju zakona o ulaganju stranog kapitala. Velika glavna dvorana sa 600 sjedišta bila je krcata. U pet susjednih dvorana italijanski biznismeni su preko interne televizije pratili izlaganje jugoslovenskog premijera. Marković im je na kraju poručio: „Pozivam vas da investirate u Jugoslaviju. Kod nas još uvijek, zbog nesavršenosti naših zakona, možete uraditi ono što vam ne bi palo na pamet da uradite u Italiji.“ Bio sam impresioniran odazivom iutalijanskog krupnog kapitala. Ljudi su bili spremni da investiraju. Dakle, da je Marković, umjesto što se bavio reformom stambenog sistema, sve snage bacio na privlačenje stranog kapitala i da je „doneo“ dvadesetak milijardi dolara, pitanje je da li bi zapad skrštenih ruku posmatrao onako krvav raspad Jugoslavije. Država bi se, najvjerovatnije raspala, ali ne onako bolno, već kao Česi i Slovaci, uz čašu šampanjca. Ne bi tenkovi i topovi pet godina rušili sve pred sobom kao da je tuđe. Zaštitio bi zapad svoj kapital.
Helem, potpisali smo ugovor po kojem smo se obavezali da ćemo provesti svjetsku kampanju promocije ekonomskih i društvenih reformi Jugoslavije. Dobili smo pravo da u ime SIV-a komuniciramo sa privredom i oformimo budžet.
Odmah nakon sastanka, Goran, Čeh i ja održali smo naš kreativni sastanak u hotelu i počeli smišljati ideje. Nakon par sati došli smo do dvije ključne ideje na kojima smo planirali izgraditi cijeli projekat.
Za formiranje budžeta kreirali smo fond 50 ZLATNIH SPONZORA PROJEKTA VRIJEME PROMJENA. Ideja je bila da se u SIV na sastanak pozovu generalni direktori sto najvećih jugoslovenskih poduzeća, da im se napravi prezentacija projekta promocije ekonomskih i društvenih reformi Jugoslavije, objasne benefiti projekta za privredu, da se pozovu da budu sponzori i da im se objasne posebne prednosti koje dobijaju ako uđu s nama u sponzorstvo. Predviđeno je da se taj sastanak u SIV-u održi početkom juna i da poziv pošalje SIV jer je imao autoritet.
Za promociju u inozemstvu predvidjeli smo promtovinu kampanju na CNN-u i u Financial Times-u te Konkurs za invetsicije u Jugoslaviji. U tom konkursu, kojeg je Goran predložio, željeli smo istaći prednosti investiranja i uvjete kakve to investitore tražimo, jedan potpuno nov pristup u odnosu na sve druge kampanje i klasične oglase kojima se traže ulagači diljem svijeta. Goran je tome dodao i Amabasdore projekta Vrijeme promjena. Imao je na umu vrlo ugledne i dobro pozicionirane ljude u najrazvijenijim zemljama svijeta koji bi se, pro bono, angažirali na lobiranju i uspostavljanju direktnih kontakata sa stranim investitorima (mogao bi ga sad angažirati i srpski premijer Ivica Dačić, jer je to sigurno dobitna kombinacija). Čak je, na brzinu, napravio spisak prvih desetak potencijalnih ambasadora, ljudi koje je lično poznavao i od kojih je neke u toku sastanka kontaktirao telefonom da provjeri ideju i njihovu spremnost da se angažuju. Svi su redom prihvatali. Sročili smo pismo, poslali ga faxom ministru Marinu i svako je otišao na svoju stranu da radi onaj dio projekta koji mu je pripao u zadatak. Mene sretnika je opet zapalo da pripremim multivizijsku prezentaciju za sto generalnih direktora i pisani materijal koji će im biti podijeljen na prezentaciji.
Sutra: Promocija najvećim generalnim direktorima tadašnje Jugoslavije za mene je bila pravi triler