Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Palata Federacije na Novom Beogradu u kojoj je bilo smješteno Savezno izvršno vijeće
Polako smo sređivali papire i 5. januara 1990. godine u Sarajevu potpisali ugovor o osnivanju jugoslovensko-švajcarske marketing agencije IMS/Studio 6 Yugoslavia, čiji su osnivači bili IMS STUDIUO 6 Laussanne (Švajcarska) i Agencija OSSA iz Sarajeva. Ja sam imenovan za generalnog direktora. Uskoro je Vlado Čeh iz Beograda postavljen za kreativnog direktora, a Rajka Milović i Nino Kovačević u Ljubljani za art direktore. Bila je to sjajna struktura, tim koji je, uz podršku Gorana Takača iz Švajcarske, bio spreman za najveće projekte.
Goran nam je iz Lozane poslao multivizijsku prezentaciju koja do danas nije prevaziđena. Kada gledam današnje powerpoint prezentacije, hoće zlo da mi dođe. Toliko su neinventivne i nekreativne da nemaju nikakvog smisla. Multiviziju je činilo šest slajd projektora i jedan filmski. Prezentacija je bila kompjuterski programirana i trajala je 12 minuta. Kome god da smo je pokazali, dobijali smo posao. Dobar koncept i scenario te izvrstan kvalitet slajdova i filma, demonstrirali su snagu i vrhunsku kreativnost agencije. Bila je to dosta robusna konstrukcija koju nije bilo lako premještati i sastavljati, ali trud se uvijek isplatio. Ne, nismo je držali u agenciji pa dovodili klijente da je pogledaju. Montirali smo je kod klijenata i time pokazivali koliko ih poštujemo i koliko nam je stalo do saradnje. Ostavljalo je to snažan utisak.
Već sam napomenuo da je OSSA, kao svoj dio osnivačkog kapitala, u „brak“ unijela ugovore o sportskom marketingu i to su bili projekti s kojima smo počeli raditi. Naravno, od samog početka najviše pažnje smo posvetili Evropskom prvenstvu u atletici Split 1990.
U martu 1990 godine Vlado Čeh mi je iz Beograda javio da je Savezno izvršno vijeće (SIV), raspisalo konkurs za izbor zvanične marketing agencije jugoslovenske vlade. Premijer Ante Marković, koji je tada uživao ogromnu i nepodijeljenu podršku jugoslovenske javnosti, znao je da Jugoslavija ulazi u višepartijski sistem i da će mu trebati agencija koja će javnosti komunicirati poruke Vlade. Projekat izbora zvanične agencije povjeren je Saveznom sekretarijatu za informacije, ministar je bio Slovenac Darko Marin koji je na tu poziciju došao iz RTV Ljubljana.
U trenutku kad mi je Vlado javio za konkurs već su se dvije agencije prijavile. Prva prijava je stigla iz agencije Borba, koja je poslovala unutar novinske kuće Borba iz Beograda. SIV je tada već bio kupio Borbu iz potrebe da ima vlastiti medij kako bi se lakše nosio s opozicionim političkim strankama. Druga se prijavila agencija Studio Marketing Delo Beograd, koja je bila u vlasništvu agencije SM Delo Ljubljana (Delo je vodeća novinska kuća u Sloveniji). Za vikend sam se u Sarajevu sastao s Mustafom Čengićem, zamjenikom Darka Marina. Razgovarali smo o konkursu i predlagao je da konkurišemo. Pitao sam ga mislili li to ozbiljno, ili im samo treba treća agencija da zatvore krug od tri agencije. Rekao mi je da to misli ozbiljno i da nema favorita. Poslije toga sam dugo telefonom razgovarao sa Goranom i odlučili smo da konkurišemo. Meni je pripala odgovornost da pripremim kompletnu prezentaciju. Nisam imao mnogo vremena.
Bio sam ubijeđen da će Ante Marković protežirati Borbu, jer je SIV već bio njen vlasnik, a da će Darko Marin, kao Slovenac, forsirati Delo. Što se tiče konkurencije u pravom smislu riječi, nisam se uopšte plašio Borbe. Dobro sam poznavao Zorana Čadeža, Sarajliju koji je, poslije Olimpijade, otišao u Beograd, a znao sam i agenciju. Oni nam nisu bili nikakva konkurencija. Ali beogradsko Delo, sa Draganom Sakanom na čelu, mi se doimalo kao nepremostiva prepreka. Znao sam Sakana, svjedočio sam njegovim prvim uspjesima na Jugoslovenskom festivalu tržišnih komunikacija u Portorožu (tada je radio u agenciji Borba), bili smo prijatelji. Kada smo otvorili Studio 6, Goran i ja smo otišli u Beograd na neke sastanke i sreli se sa Sakijem. Gospodin, kakav je uvijek bio, pozvao nas je na večeru u kultni Klub književnika. Bilo je to jedno veoma ugodno veče. Saki je uglavnom izražavao svoje zadovoljstvo otvaranjem naše agencije riječima: „Gorane, jako je dobro da si otvorio agenciju u Jugoslaviji. Ti si mag sportskog marketinga, a i Ekrem je tu svoj na svom, napravit ćete velike poslove.“ Kada smo se poslije večere vozili prema Hayatu, gdje smo bili smješteni, Goran je pomalo nervozno prokomentarisao: „Šta Sakan misli, da ćemo se mi baviti samo sportskim marketingom?“ Konkurs za marketing agenciju jugoslovenske vlade je bio prilika da pokažemo kako mi nećemo biti samo agencija za sportski marketing već da ćemo svojim klijentima pružati kompleta kreativni servis.
Imao sam, dakle, samo tri dana vremena da pripremim prezentaciju. Napravio sam na brzinu neopohodna istraživanja i analize, a onda počeo namaštavati kakva će to vlada biti ako bude radila sa nama. SIV je već bio objavio prvi paket ekonomskih reformi. Marković je uveo novi dinar koji je odmah postao konvertibilna valuta. To je bio fantastičan uspjeh. Taj prvi reformski paket napravio je Amerikanac Jefrrey Sax. Konvertibilni dinar, u vrijeme kad je prava umjetnost biula kupiti devize u Jugoslaviji! Dobro se sjećam, bilo je to zadnjeg radnog dana 1989. godine. Vedrana je bila i Chicagu. Ja sam kod kuće gledao direktan prijenos iz Savezne skupštine. Kada je Ante Marković za skupštinskom govornicom objavio uvođenje novog, konvertibilnog dinara, izvadio je iz džepa par novčanica i pokazao ih pred televizijskim kamerama. Kazao je da će se od nove godine, u bankama, najnormalnije mijenjati za druge konvertibilne valute. Odmah sam nazvao Vedranu u Chicago i rekao joj da slobodno kupuje na karticu, jer će sav trošak jednostavno podmiriti devizama kupljenim u banci. Naveče me nazvala i pitala da nism ja slučajno bio pijan kad sam sa njom prijepodne razgovarao. „Ne, Marković je kazao da ćemo marke kupovati u bankama kao salatu na pijaci,“ odgovorio sam joj.
Počeo sam razmišljati o slijedećim mogućim potezima Vlade i o tome kako bismo mi to mogli komunicirati javnosti. Kako je na konkursu traženo da se posebno posveti pažnja privlačenju stranih investicija, ja sam najveći dio naše prezentacije posvetio tome. Ulazak stranog kapitala bio je uslov svih uslova za izlazak jugoslovenske privrede iz teške krize. Projekat je polako počeo dobijati svoj konačan oblik, bila je to jedna sasvim dobra priča koja je mogla proći. Tri dana gotovo da nisam spavao, osjećao sam veliki umor, ali i zadovoljstvo. I dalje sam samo Sakana imao pred očima. Nisam uopšte bio siguran da ćemo proći, ali jesam bio siguran da se nećemo obrukati. Ovu sam prezentaciju smatrao kao jedno veliko iskustvo koje bi nam moglo biti od koristi na nekim slijedećim poslovima. I ništa više. Zaista se nisam nadao da je to pobjednička varijanta.
Otišao sam u Beograd i, noć uoči sastanka u SIV-u, pokazao Goranu prezentaciju u svom hotelskom apartmanu. Uradio sam je onako kako je trebala izgledati sutradan. Trajalo je 45 minuta. S pitanjima i odgovorima, to je sat vremena koliko je bilo predviđeno u konkursnim uslovima. Kada sam završio, Goran je ćutao pola minuta, a onda me sasvim ozbiljno upitao: „Da li ti je mama pomagala kada si ovo pravio?“ Bio sam iznenađen pitanjem, ali ću uskoro shvatiti da je to pitanje koje Goran uvijek postavlja kada je jako zadovoljan. Moju je prezentaciju ocijenio vrhunskom. Rekao je kako nam je jedina konkurencija Sakan, ali da za njega ima rješenje. Naime, redosljed koji je određen za prezentacije je izgledao ovako: u 9,00 – IMS Studio 6 Yugoslavija, zatim u 10,00 – Studio Marketing Delo i u 11,00 – Borba. Već po samom redosljedu prezentacija shvatio sam da smo autsajderi jer dok treći dođe na red svi su već zaboravili šta je prvi govorio. Ali ne mora to uvijek biti tako. Goran je rekao kako će se članovi Vlade okupljati najmanje 15 minuta, onda će poručiti kafe i dok one stignu već će biti pola deset. „Tada ćemo im jasno staviti do znanja da naših sat vremena tek tad počinje. Tako ćemo ući pola sata u Sakijev termin. Pošto je on vrlo precizan to će ga iznervirati, a kad se iznervira ne funkcioniše, neće biti sposoban za dobru prezentaciju.“
Sutra: Pobijedili smo i postali prva zvanična marketing agencija jedne jugoslovenske vlade.