Piše: Ekrem Dupanović
U vrijeme dok smo se u Ossi bavili Evropskim prvenstvom u atletici Split 1990 i drugim projektima sportskog marketinga,raspao se društveni sistem, Savez komunista je izgubio poziciju vodeće poilitičke snage u zemlji, osnovana je nova vlada s Antom Markovićem na čelu. Tenzije su rasle, kriza se pojačavala, ekonomija je slabila, Marković je najavljivao ekonomske reforme. Među prvima je lansirao novi Zakon o stranim ulaganjima koji je umnogome olakšao investiranje stranog kapitala. Među ostalim, maksimalno je pojednostavljena registracija kompanija koje su nastajale na temelju zajedničkog ulaganja kapitala domaćeg i stranog pravnog ili fizičkog lica. Sud je bio obavezan da ovakvo ulaganje registruje u roku od 15 dana ili da odbije registraciju. Ukoliko registracija nije provedena u predviđenom roku, ali ni odbijen zahtjev, smatra se da je poduzeće registrovano i može početi sa radom.
Kako se oko mene sve mijenjalo, htio sam i ja nešto mijenjati u životu. Pošto sam sa ženom bio jako zadovoljan, ostalo mi je samo da promijenim posao. Često sam kontaktirao sa Goranom Takačem. U jednom je razgovoru predložio da napravimo jugoslovensko-švajcarsku agenciju u kojoj bi IMS/STUDIO 6 Lausanne bio većinski osnivač. Njegova je ideja bila da sa jugoslovenske strane ja budem suosnivač. Nisam bio spreman to prihvatiti. Predložio sam da s naše strane to bude OSSA, da uza se imamo Oslobođenje. Ja sam bio dijete socijalističkih medija, nekako sam se sigurnije osjećao u njihovom okruženju, osjećao sam zaštitu. Na kraju sam ga uspio ubijediti. Naš je dogovor bio da STUDIO 6 uđe sa 80 odsto kapitala i to gotovinom, a da OSSA uđe sa 20 odsto i da njen osnivački kapital budu ugovori koje smo imali sa Evropskim prvenstvom u atletici, Fudbalskim savezom Jugoslavije, Atletskim savezom Jugoslavije i Jugoslovenskim olimpijskim komitetom. Dogovoreno je i to da ja budem generalni direktor nove agencije koja će se zvati IMS/STUDIO 6 Yugoslavia. Njeno će sjedište biti u Sarajevu, ali će djelovati na podučju cijele države.
Spiros Metaksas, vlasnik čuvene marke konjaka, dolazi u Anzer
U ljeto 1989. godine otputovao sa kod Gorana u Anzer (Švajcarska), u njegovu planinsku kuću, kako bismo dogovorili još neke tehničke detalje. U tom sam trenutku već imao saglasnost poslovnog odbora Oslobođenja i odluku radničkog savjeta agencije OSSA. Drugog dana boravka u Anzeru zazvonio je telefon. Primijetio sam na Goranovom licu znake iznenađenja. Kada je spustio slušalicu kazao je da je iz Siona zvao Spiros Metaksas, vlasnik čuvene marke grčkog konjaka, koji je u Sion doletio malim avionom i penje se kolima u Anzer. Želi razgovarati o tome da Goran preuzme vođenje kandidature Atine za Ljetne olimpijske igre 1996. godine. Pitao sam Gorana šta misli kakve bi šanse Atina imala. „Izvrsne! 1996. godine se obilježava 100 godina Olimpijskih igara modernog doba. Već godinama se govori o tome kako bi se te Igre morale održati u Atini. Siguran sam da Atina neće imati ozbiljnijeg konkurenta, malo ko će moći da joj se suprotstavi.“
Grci su ubrzo uletjeli u Goranov apartman, ja sam otišao u drugu sobu. Nije taj razgovor dugo trajao, možda pola sata, 45 minuta. Dok su oni razgovarali ja sam pokušao da razmišljam o tome koliko su zaista realne šanse Atine da dobije te igre. Moj zaključak je bio – nikakve! Dobila, ne dobila Olimpijske igre, Atina i Međunarodni olimpijski komitet će morati organizirati neki, recimo sedmodnevni festival olimpijskog sporta koji će slaviti osnovne vrijednosti olimpizma, De Kubertena, prve pobjednike itd. Kako o tome, kojem će gradu kandidatu biti dodijeljena organizacija Olimpijskih igara, odlučuju članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta, njihov lični, privatni interes, nije da 1996. Olimpijske igre budu u Atini već negdje na drugom kraju svijeta, jer će oni svakako povodom 100. godišnjice biti gosti Atine na proslavi koja će morati biti organizovana. U to doba biti član Međunarodnog olimpijskog komiteta je bila, po mom mišljenju, najljepša funkcija na svijetu. Predsjednik SAD je za njih po uticaju, privilegijama i benefitima bio fizički radnik. Svakom gradu kandidatu je bilo u interesu da ga posjeti svaki član MOK-a kako bi ga uvjerili da su baš oni ti za koje bi on trebao podiću ruku kada se bude glasalo o organzatoru igara. Kada uzmete da je uvijek bilo nekoliko gradova kandidata za ljetne i isto toliko za zimske igre (u to vrijeme su se održavale u istoj godini), onda pokušajte shvatiti to blaženstvo položaja člana MOK-a. Gradovi kandidati te pozivaju (gotovo u pravilu sa suprugom), plaćaju prvu klasu avionom, apartman u najboljem hotelu, obasipaju te poklonima i čine ti mnoge druge ugođaje, kako bi te pridobili. I tako grad, za gradom. U međuvremenu ćeš imati najmanje po jednu redovnu ljetnu i zimsku olimpijadu, pa ćeš i tamo morati dvije tri sedmice da se „patiš“. Osim toga, članovi MOK-a su istovremeno bili i članovi međunarodnih sportskih federacija, pa su i njihove federacije organizirale svjetska i kontinentalna prvenstva… I tako u nedogled. Funkcija člana Međunarodnog olimpijskog komiteta je bila da – uživa u privilegijama, putuje i prima poklone. Ne, ne kažem da nisu ništa radili, ali su u tome beskrajno uživali. Ti članovi Međunarodnog olimpijskog komiteta nisu bili zainteresirani za Olimnpijske igre u Atini.
Argumentirao sam svoje mišljenje da Atina neće dobiti Olimpijske igre
Kada su Grci otišli, pitao sam Gorana šta su se dogovorili. Goran je odgovorio da će Metaksas voditi komitet za kandidaturu, a da će IMS/STUDIO 6 voditi samu kandidaturu. Rekao sam mu da ja mislim kako Atina nema šansi i pokušao sam da mu objasnim moj način razmišljanja. Nisam uspio. Bio je energičan, gotovo isključiv da je Atina siguran kandidat, a da je Metaksas ozbiljan čovjek koji će napraviti jak Komitet za kandidaturu.
OK. Goran i ja smo imali vrlo uspješne naše razgovore u Anzeru, ja sam se vratio u Sarajevo obavljena posla tako da sam početkom jeseni mogao da krenem u završne poslove osnivanja IMS/STUDIO 6 Yugoslavija.
Šta je bilo sa Atinom?
Organizator Ljetnih olimpijskih igara 1996. godine objavljen je na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta koje je u novembru 1990. godine održano u Tokiju. Vedrana i ja smo gledali direktan TV prijenos. Vedrana je bila sva uzbuđena, ja sam bio potpuno miran, bio sam siguran da to neće biti Atina. Na vrhuncu drame, Huan Antonio Samaranch, predsjednik MOK-a je otvorio koverat i rekao: ATLANTA!
Desetak minuta nakon toga u našem je stanu zazvonio telefon. Rekao sam Vedrani: „Ovo je Goran“.
Kada sam podigao slušalicu čuo sam umoran Goranov glas. „Bio si u pravu.“ Samo je to rekao i spustio slušalicu.