Piše: Ekrem Dupanović
Poslovi sportskog marketinga u agenciji OSSA su se razvijali veoma brzo. Posebno saradnja s republičkim televizijskim centrima oko otkupa ekskluzivnih prava zakupa komercijalnog vremena u prenosima najvažnijih svjetskih sportskih događaja. Sport je u Jugoslaviji bio veoma popularan, prenosi sportskih događaja su imali veliku gledanost i mi nismo imali problema da nađemo oglašivače. U startu smo, za svaki ugovor, imali obezbijeđeno najmanje 30 odsto potrebnog budžeta od izdanja kuće Oslobođenja, partnera maloprodaje na kioscima i naših stalnih klijenata. Našim izdanjima i klijentima je saradnja s našom agencijom bila privilegija pošto smo im osiguravali ekskluzivan prostor na televiziji. Sjećam se da sam zadnji takav ugovor potpisao za Svjetsko atletsko prvenstvo u Tokiju ’91. Pošto su se televizije, u to vrijeme, već prilično osamostalile (raspad države je počeo, samo nam to niko nije rekao), JRT nije bio ovlašten da potpiše ugovor sa nama već je, pored JRT-a, potpisala i svaka od šest republičkih i dvije pokrajinske televizije. Ugovor na 500.000 dolara smo potpisali u sarajevskom hotelu Holiday Inn. S druge strane stola sjedilo je devet supotpisnika. Prvenstvo je održano u vrijeme kada se Jugoslavija već raspala (Slovenija se osamostalila, rat u Hrvatskoj se rasplamsavao), tako da ugovor nismo ni mogli realizovati.
Što se tiče sportskih saveza, 1988. godine sam uzeo pola godine predaha od novih ugovora. Bio sam umoran i pomalo zasićen poslom, stalnim putovanjima i uzbuđenjima, prijemima, poslovnim ručkovima i večerama. Za to vrijeme istražio sam potencijalne partnere i sponzore. Trebali su nam novi sponzori iako su, oni stalni, bili s nama u svakom projektu. Zaista smo se trudili da im pružimo više od onoga na šta smo se obavezali. Kombinacija sponzorstva s promocijom u direktnim televizijskim prijenosima je davala odlične rezultate i svi smo bili zadovoljni. Prvi smo na sportskim događajima počeli organizirati posebne prostore za ugošćavanje sponzora u koje smo pozivali i njihove poslovne partnere. Svi su imali VIP status i osjećali su se vrlo privilegovanim. To se naravno odražavalo i na naš, ali i na nihov međusobni posao. Bilo je zaista dobro.
Nakon polugodišnje pauze odlučio sam da potpišemo ugovor s Atletskim savezom Jugoslavije (ASJ). Zaključio sam da imaju odličnu strukturu, dobar i profesionalni rad i vrlo talentovane atletičare. Predsjednik ASJ bio je Mehmed Sokolović. Obziroim da je bio Sarajlija to mi je umnogome olakšalo komunikaciju, jer nisam za svaku stvar morao putovati za Beograd. Direktor atletskih reprezentacija bio je Ivica Matijević, a savezni selektor istaknuti atletičar Dane Korica. Sokolović, Matijević i Korica su bili sjajan tim i ljudi s kojima se moglo lijepo sarađivati. Prvo smo kreirali novi vizuelni identitet ASJ, osavremenili smo ga i učinili marketinški prihvatljivijim. Zatim smo uradili par plakata čiji je autor bio slikar Ismar Mujezinović. Tako je Atletski savez Jugoslavije bio spreman za prezentaciju sponzorima. Kako je IRIS Computer imao slogan Budi brži, budi najbolji, bilo je logično da smo prvo njega regrutovali za sponzora, jer se to izvanredno podudaralo s osnovnim vrijednostima atletskog sporta. Slijedeći sponzor je bio Hissar koji je već tri godine imao sa nama vrlo dobra iskustva. Kandirano voće je bilo izvanredna energetska dopuna ishrani atletičara, tako da je u Hissarovom povezivanju s atletikom bilo dosta logike. Pronašli smo turističku agenciju koja je servisirala naše atletske reprezentacije i posao je lijepo krenuo. Radili smo timski, nije bilo nerazumijevanja, ASJ nije pred nas postavljao nerješive zadatke, nisu nas pritiskali, postali smo prijatelji. Toliko dobri prijatelji da me je Ivica Matijević, s jednog velikog svjetskog takmičenja, nazvao telefonom kući i rekao kako više ne želi raditi u sportu te kako bi želio preći kod nas u agenciju i raditi samnom na projektima sportskog marketinga. Na tom takmičenju, sa kojeg me zvao, naša vrhunska atletičarka Slobodanka Čolović je, nakon što je u prvoj polovini utrke na 800 metara vodila, trku završila na četvrtom mjestu. Isključiv razlog da nije pobijedila bio je u tome da nije psihički izdržala, prepala se pobjede, nije vjerovala da može završiti trku na prvom mjestu. Ivica je bio ubijeđen da je imala sa sobom svog psihologa da bi pobijedila, što bi bio njen najveći rezultat do tada. Sjetio sam se koliko se prije polaska na takmičenje Ivica borio da ide i Čolovićkin psiholog, ali mu to nije odobreno. Bio je razočaran i ljut. Potpuno sam ga razumio. Dogovorili smo se da odmah po povratku u Beograd završi formalnosti u ASJ i preuzme odgovornost direktora IMS Studio 6 Yugoslavija u beogradskoj agenciji. Tako je i bilo.
Kroz saradnju s Atletskim savezom Jugoslavije došao sam u kontakt s organizatorima Evropskog prvenstva u atletici što se 1990. godine trebalo održati u Splitu (A ’90). Ponudio sam im da OSSA bude zvanična marketing agencija A’90. Nakon dva-tri sastanka kazali su da moraju organizirati konkurs za izbor marketing agencije. Meni je to odgovaralo, volio sam učestvovati i pobjeđivati na konkursima. Tada nam niko nije mogao kazati da nam je dao posao, pa da nas može maltretirati do mile volje. Nije nam ga dao zato što nas voli, već zato što smo najbolji.
Sutra: A’90 je bio sjajno iskustvo