Piše: Ekrem Dupanović
Ujutro sam krenuo na Bjelašnicu očekujući uzbudljiv spust po sjajnom vremenu, obzirom da sam na planini ostao do iza ponoći po nevjerovatno mirnom vremenu u noći punoj zvijezda. Dok sam se vozio upalio sam radio i slušao vijesti koje su sa Bjelašnice bile jako loše. Vjetar je duvao preko 100 km na sat, kapije na stazi su bile pokidane, ciljni prostor oštećen. To je Blešanica, vrijeme se promijeni za nekoliko minuta i nikada ne možete biti sigurni šta će se dogoditi u narednim satima. Kada sam stigao do ciljnog prostora jedva sam uspio izaći iz auta. Bilo je osam sati. Spust je zvanično bio odgođen za 13,00 sati.
Vratio sam se kući i, umoran od uzbuđenja prethodnbog dana, legao da spavam. Kada sam se probudio učinilo mi se da sam spavao mnogo duže nego što je pokazivao moj sat. Bilo je 11,00 sati. Spremio sam se i već za 25 minuta bio na Bjelašnici. Stanujem na Dobrinji, naselju skroz na kraju grada prema Igmanu i Bjelašnici, tako da mi je nekada lakše stići na Bjelašnicu nego na Baš Čaršiju. Sve je bilo mirno, bio je lijep sunčan dan. Odmah sam sa dvojicom saradnika iz Osse počeo popravljati transparente u ciljnom prostoru koji su bili potpuno rastureni od vjetra. Malo sam bio iznenađen da je već bilo toliko gledalaca, a trka je trebala početi za sat i po vremena. Sve je bilo u funkciji kao da će početi za koji minut. Ja sam polako radio svoj posao. Odjednom je pored mene proletio jedan predvozač. Nisam toliko obraćao pažnju, ali nakon par minuta, kada sam se okrenuo i pošao na drugi kraj ciljne arene, u cilj je uletio takmičar sa brojem 1 koji me je zamalo zakačio. Tada je neko doviknuo: „Šta to radiš, hoćeš li glavu da izgubiš.“ Bilo mi je jasno da je trka počela, a da se ja šetam ciljnom arenom na spustu, što je bilo ravno samoubistvu. Pogledao sam na sat, kod mene je još uvijek bilo 11,00 sati. Moj sat je stajao, nisam imao pojma da je već prošlo jedan.
Čim je spust na Bjelašnici završen, sa svojom sam se ekipom preselio na Jahorinu, sutra nas je čekao vrlo uzbudljiv dan, muški slalom u kojem je Križaj imao odlične šanse da osvoji kristalni globus. Postavili smo transparente, sredili ciljni prostor, uredili hospitality za sponzore i bili potpuno spremni za sutrašnji slalom u kojem smo očekivali da Kriužaj osvoji kristalni globus. Imao je znatnu prednost u odnosu na Ingemara Stenmarka. Zapravo, Križaj je samo trebao da završi trku, a Stenmark je moraoi biti najmanje drugi da bi pobijedio u ukupnom plasmanu i osvojio kristalni globus.
Naveče je počeo da pada jak snijeg, što nije bilo dobro. Staza je bila odlično pripremljena i ovolika količina snijega bi mogla da je pokvari. Oko ponoći je pozvana vojska da lopatama skida snijeg sa staze. Stigla je i prognoza da će sutra biti lijepo prijepodne, a da će sunce zasijati u pauzi između dvije vožnje. Organizatorima, koji su bili spremni dati sve od sebe za Križajevu pobjedu, su se upalile lampice u glavi. Stazu treba polijevati vodom, da se zaledi a onda pustiti da napada još snijega. Kada između dvije trke ugrije sunce, otopiće snijeg i pojavit će se led koji neće omogućiti Stenmarku da napada i agresivno vozi. Sve se desilo kako je planirano. Bojan je mirno odvezao drugu vožnju, Stenmark je počeo agresivno i već na četvrtoj kapiji izletio sa staze. Svi smo bili presretni zbog Bojanove pobjede.
Ovaj ću slalom pamtiti još po jednoj stvari. Imao sam ugovor sa itlaijanskom kompanijom Conte of Florence da dvije dvejovjke u ciljnoj areni budu u njihovoj odjeći. Kada sam tražio ko će to uraditi, neko mi je u Holidaj Inn doveo dvije vrlo mlade i lijepe djevojke. Jedna se zvala Amela. Bila je to Amela Radan koja je sutradan na Jahorini, u cilju muškog slaloma, započela sjajnu manekensku karijeru nakon koje je postala vrlo uspješna poslovna žena u modnom biznisu. Njena karijera u modnoj industriji još traje.