Piše: Ekrem Dupanović
U OSSI smo, dakle, željeli snažno razvijati sportski marketing. Tada u Jugoslaviji nije bilo agencija za sportski marketing, bili smo prvi i htjeli smo zaista napraviti prave stvari. Ja sam smatrao da je to nekako i logično da gradu, u kojem su tek završene Zimske olimpijske igre, pripada prirodno pravo da stvori jednu takvu agenciju i da po tome bude preteča u Jugoslaviji. Imao sam i plan kako to treba razvijati da bi se postigli željeni ciljevi. Za taj plan sam imao punu podršku direktora Agencije i poslovodstva kuće Oslobođenje.
Moj prvi korak je bio uspostaviti dobre odnose s medijima, prije svega s televizijom. Sa sportskom redakcijom TV Sarajevo imao sam dobre kontakte, to je ipak kuća u kojoj sam ja radio petnaest godina. Uskoro će na red doći priča o Olimpijskim igrama Seul 88 i o tome kako sam uspostavio odličnu saradnju sa beogradskom televizijom i Milojkom Pantićem, šefom sportske redakcije. I sa TV Zagreb smo napravili odličnu saradnju. Šef sportskog programa je bio Božo Sušec, a s obzirom da smo mnogo radili na prenosima teniskih turnira, blisko sam sarađiuvao i sa Mićom Dušanovićem.
Naša saradnja sa televizijskim kućama se zanisvala na kristalno jasnom i čistom poslovnom interesu obje strane. Televizija je željela što više direktnih prenosa sportskih događaja, a za to su bili potrebni budžeti s kojim televizije nisu raspolagale. U to vrijeme prenosi su rađeni na slijedeći način. Ili je TV prava otkupljivala Jugoslovenska radio-televizija, zajednica republičkih i pokrajinskih stanica (u tom slučaju su sve stanice po određenom ključu participirale u otkupu TV prava) ili je prava otkupljivala jedna od televizija iz nekog reupubličkog centra u svoje ime i za svoj račun, a prenos bi preuzimnale stanice koje su za to bile zainteresirane. Naravno da je televizija, koja je kupila prava, imala interesa da što više stanica preuzme prenos jer su tada svojim oglašivačima prodavali više gledalaca. U to vrijeme (prije trideset godina) nije ni bilo medijskih agencija niti media byinga kakvog poznajemo danas. Oglasni prostor na televiziji su kupovale oglašivačke agencije, svaka za svoje klijente. Normalno, bilo je količinskih rabata tako da je agencija sa većim brojem klijenata imala povoljnije uslove oglašavanja, ali to nije bilo ni blizu današnjim uslovima. Ipak je tada poslovni moral bio na daleko većem nivou, televizije su bile jake, agencije ih nisu mogle guliti do gole kože, kao što to rade danas.
Moja strategija, u približavanju televizijama, je bila u tome da im omogućimo što više direktnih prenosa i da na što više događaju šalju svoje reportere, a ne da komentarišu iz studija. Stvorio sam dosta dobru podlogu za uspješnu realizaciju ovih projekata. U vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (i na Finalu Svjetskogt kupa u skijanju koje je održano na Jahorini i Bjelašnici 1987) uspostavio sam jako dobre kontakte sa poduzećima koja su ili imala direktne veze sa sportom (Toper, Rašica, Elan, Alpina, Yassa…) ili su željela biti povezana sa sportom u promociji svojih proizvoda (Cockta, Coca-Cola, Bambi, Pionir Subotica, Hissar Prokuplje, Iris Computer, Zlatorog Maribor…). Najjači oslonac su mi, zapravo, bila izdanja novinske kuće Oslobođenje koja su na godišnjem nivou ulagala velika sredstva u promociju, a ekskluzivno pravo na tu promociju je imala agencija OSSA, ništa nije moglo mimo nas. I to je bilo dobro. Mi smo imali sigurne oglašivače, a naša su izdanja imala ekskluzivne cijene u najatraktivnijim sportskim prenosima. Oslobođenje je tada imalo nekoliko izdanja koja su se prodavala na cijelom jugoslovenskom tržištu. Tabloid AS je imao tiraž od preko 350.000 primjeraka, Sarajevski Svijet je bio vrlo čitan nedjeljnik, Una, ženski časopis, je takođe bio omiljen među ženama (oni su najviše ulagali u prenose trunira na kojima je igrala Monika Seleš). I zadnji, ali najjači i najsigurniji bedem svih naših televizijskih projekata je bio Omer Kapidžić, direktor Marketinga Oslobođenja u čijem je sastavu bilo 880 kioska za prodaju štampe po cijeloj Bosni i Hercegovini. U te kioske se svakog dana slijevalo jako mnogo novca, Marketing je bio veliki kupac mnogih proizvođača roba široke potrošnje (čokolade, bombone, sokovi, žvakaće gume i još milion drugih stvari). Omer Kapidžić je bio genije, dobavljači su ga obožavali, i kada je vladala najveća besparica u Jugoslaviji, Marketiung je tačno u minut plaćao svoje obaveze, najčešće avansno. Omer je podržao sve naše projekte. Kako? Vrlo jednostavno, slao je svojim dobavljačima pisma u kojima je najavljivao naše ponude i zakazivao mi sastanke sa njima. Nijedan nikada nijie odbio ni sastanak ni ugovor. Omeru nisu mogli ništa odbiti.
Mi smo sa televizijama potpisivali ekskluzivne ugovore o marketinškim pravima uz mogućnost slobodnog formiranja cijena. Sjajno smo sarađivali, mi smo sve svoje obaveze ispunjavali, širila se saradnja i na ostale programske segmente tako da smo poprilično „zavladali“ televizijama u vrijeme kada je televizija bila ozbiljan medij. Ovo danas nije ni nalik tome.