Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Sarajevski tramvaj nazvan „Vašingtonac“ po tome što je Ljubo Kojo, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva, kupio za male pare tramvaje u Washingtonu kada je glavni grad SAD prelazio na podzemnu željeznicu
Pažljivom čitaocu neće promaći činjenica da sam juče najavio kako ću danas pisati o Richardu Burtonu i plakatu kojeg sam napravio za vrijeme snimanja filma Sutjeska, u kojem je Burton glumio Tita. Redosljed će biti tačniji ako prvu priču posvetim mom prvom velikom projektu i dragom prijatelju, čovjeku kojem sam bio vjenčani kum, prerano preminulom sarajevskom reditelju Dubravku Bibanoviću.
Još za vrijeme srednje škole (pohađao sam Elektrotehničku školu u Sarajevu), stalno sam odlazio u Malo pozorište (danas Kamerni teatar 55), ne toliko da bih gledao predstave, koliko radi druženja s ljudima iz kulture kako ne bih potpuno zakržljao u tehničkoj školi. Svo slobodno vrijeme tokom dana provodio sam u Malom pozorištu družeči se sa Safetom Plakalom, Dubravkom Bibanovićem, Gojkom Babićem, Zoranom Bečićem, Radoslavom Dorićem, Kaćom Dorić, Boletom Marićem, Vesnom Mašić, Josipom Pejakovićem, Zijahom Sokolovićem… Kad sam završio školu, bio sam sretan što sam dobio još više vremena kojeg mogu provoditi u pozorištu. Reda radi, upisao sam Političke nauke, iako nisam imao ozbiljnu namjeru da studiram. Htio sam da radim, a za studij, mislio sam, nikada nije kasno.
I, dok smo tako jedno veče „šupljirali“ u Malom pozorištu uz Mujinu šljivovicu (godina je 1970), Zike (Zijah Sokolović) i Conja (Josip Pejaković), mladi i vrlo talentovani glumci, počeše da se jadaju kako im u pozorištu dodjeljuju samo uloge klovnova te da su spremni i za ozbiljnije uloge koje nikako da ih zapadnu. Biban (Dubravko Bibanović), koji je tada studirao filozofiju i imao namjeru da, nakon završetka studija u Sarajevu, upiše studij režije u Beogradu, predloži Ziketu i Conji da organizuju samostalnu predstavu izvan Malog pozorišta, u kojoj bi igrali ozbiljne uloge. Predložio je De Lotramonov tekst Maldororova pjevanja kojeg bi Zike i Conja izveli u tramvaju nazvanom Maldororov tramvaj. Biban je objasnio tekst i svoju rediteljsku ideju, s čim su se Zike i Conja odmah složili. Trebao im je samo tramvaj i, naravno, nekoliko sponzora. „To je moj problem“, rekao sam. Nisam ni znao u kakav sam se belaj tog trenutka uvalio.
Sa sponziroma nije bilo poteškoća. Za par dana sam obezbijedio budžet za štampanje i distibuciju plakata, ozvučenje tramvaja i druge troškove. Ali, da bih dobio tramvaj, morao sam kontaktirati Izeta Buševca, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća, do kojeg je bilo nemoguće doći. Posebno meni, balavcu. Nakon nebrojenih pokušaja i sekretaričnih upozorenja da ih više ne uznemiravam, našao sam se u vremenskoj stisci. Datum koji smo odredili za premijeru se približavao, a ja nisam obezbijedio tramvaj. U glavi sam uključio „panik servis“ koji me je cijelog života do tada, a i danas, uglavnom dobro služio.
Par mjeseci prije toga u Beogradu je otvoren hotel Jugoslavija, prvi hotel de lux kategorije u zemlji. Igrom slučaja, bio sam jedan od prvih gostiju u hotelu (pisaću o tome za par dana) i sjetio sam se da telefoni u sobama nemaju direktan izlaz, već ste svaki razgovor morali obaviti preko centrale. Vi službenici na centrali date broj koji ona nazove i obavezno kaže: Ovde hotel Jugoslavija, treba vas naš gost taj i taj i onda spaja sa sobom. Pošto je otvaranje hotela Jugoslavija bio događaj koji je privukao veliku medijsku pažnju, svi čuli za to kapitalističko čudo i najveća privilegija, koju ste sebi mogli u to doba priuštiti, jeste da vas nekome najavi službenica sa telefonske centrale hotela Jugoslavija. Sjeo sam naveče na voz za Beograd, ujutro otišao do Jugoslavije, uzeo sobu i čim sam ušao okrenuo sam „0“ kako bih dobio centralu. Službenici na centrali sam dao broj direktora gradskog saobraćaja u Sarajevu, Izeta Buševca. Znao sam da će njegovoj sekretarici ispasti slušalica iz ruke kada čuje kako njenog direktora treba gost hotela Jugoslavija, ali da će, uprkos tolikom iznenađenju, uspjeti odmah da mi da vezu. Tako je i bilo. S druge strane žice bio je direktor Buševac. Objasnio sam mu ukratko o čemu se radi. Prihvatio je sve prijedloge i dao mi termin za sastanak već sutradan. Spustio sam slušalicu, napustio sobu i sišao na recepciju da platim račun. Recepcioner je bio začuđen. Na njegovu konstataciju da sam stigao prije par minuta, a već napuštam hotel, nasmješio sam se i rekao: „Ne sviđa mi se soba, ali ću ipak platiti jednu noć.“ Prijepodnevnim vozom sam napustio Beograd i vratio se u Sarajevo obavljena posla. Na dan premijere, pošto je bila jesen i sarajevske ulice prekrilo lišće, Gradski saobraćaj je od Vatrogasne brigade naručio jednu cisternu kako bi oprali lišće sa Marijin dvora odakle je kretao Maldororov tramvaj. Ljudi su normalno ulazili u tramvaj, vozili se do svojih odredišta i prisustvovali pozorišnoj predstavi. Među prvim gledaocima su bili Đemo Muminović, gradonačelnik Sarajeva, Izet Buševac, direktos GSP-a i mnoge druge ugledne ličnosti iz političkog, kulturnog i javnog života Sarajeva. Publika je sjajno reagirala, mnogi su ljudi produžavali svoju vožnju da bi duže gledali predstavu koja je bila tako pripremljena da je trajala taman koliko i jedan krug trojkom od Baščaršije do Ilidže i nazad. Svi mediji su izvijestili o ovom čudu. U podnaslovu teksta objavljenom u studentskom listu Naši dani je pisalo: Jedan mladi reditelj, dva talentovana glumca i jedan mladi poslovni čovjek podarili su Sarajevu neobičan kulturni događaj.
Tako sam ja postao poslovni čovjek.
Poslije smo Biban, Safet i ja osnovali grupu PLEP – praktična, lijepa i efikasna propaganda. Jedna od najboljih stvari koje smo napravili bila je kampanja za Privrednu banku Sarajevo u čijem je stvaranju učestvovao i Dragan S. Stefanović, jedan od najboljih jugoslovenskih dizajnera tog vremena. Slogan kampanje je glasio: Štednja je mudrost trošenja!
Sutra – Richard Burton: Danas sam više radio za vas nego za gospodina Delića!