Piše: Ekrem Dupanović
edan od mojih prvih klijenata kada sam došao u Agenciju OSSA, bio je Energoinvest IRIS Computer, jedan od prvih proizvođača računara u Jugoslaviji. Promocija računara je u to vrijeme (1987. godina), bila velika nepoznanica, kao i sami računari. Pokušavao sam da kreiram ideje koje bi privukle pažnju javnosti. Računari su, u početku, smatrani neprijateljima radnog naroda jer se smatralo kako će njihovim uvođenjem u poslovne procese doći do masovnog otpuštanja radnika. Predlagao sam Marku Zirojeviću, direktoru Irisa, da uđemo u sport jer su računari tada najviše bili poznati po mjerenju rezultata na velikim sportskim događajima. Potpisali smo sponzorski ugovor sa Atletskim savezom Jugoslavije. Tada smo imali fantastične atletičare i atletičarke (Slobodanku Čolović, Snežanu Pajkić, Nenada Stekića…). Osvajali smo medalje na evropskim i svjetskim šampionatima. Kreirao sam slogan: Be Fast, Be Best-Iris Computer (Budi brži, budi najbolji – Iris Computer). Imali smo mnogo medijskih objava novinske oglase, sjajne postere i druga komunikacijska sredstva. Jugoslovenska javnost je dobro primila kampanju. Iris je počeo uspješno prodavati svoje računare.
Jednog nedjeljnog popodneva sam kod kuće čitao zagrebački magazine Start, u to vrijeme ubjedljivo najbolji magazin u Jugoslaviji. U njemu je objavljena reportaža o Moniki Seleš, 12-godišnjoj novosadskoj tenisačici koja je do tada dva puta osvajala Disney World, nezvanično svjetsko pionirsko prvenstvo u tenisu i upravo se priprermala za odlazak na Floridu na treći Disney World. Monika je bila najveći talenat u ženskom tenisu na svijetu. Cijela reportaža je bila objavljena sa ciljem da se javnost upozna s Monikom i činjenicom da je njena karijera ugrožena. Sve njene pripreme i putovanja finansirao je od svojih honorara njen otac Karolj, poznati novosadski novinar i karikaturista. Međutim, to je bilo malo da bi se podmirili svi troškovi. Monika je trenirala u sportskoj dvorani STENS u Novom Sadu. Dugovi za neplaćene termine su već dostizali cifru zbog koje je prijetila opasnost da joj se zabrane treninzi u pripremama za Disney World. Niko u Novom Sadu nije htio da pomogne. Učinilo mi se da bi sponzorstvo Monike Seleš bilo odlično za Iris. Nazvao sam informacije, dobio broj telefona i razgovarao s Karoljem Selešom. Već sutra sam avionom otišao za Beograd, uzeo na aerodromu rentacar i otišao za Novi Sad. Upoznao sam porodicu Seleš koja je sva bila posvećena Moniki. Otac Karolj je bio njen trener, brat Zoltan je bio sparing partner, a majka Ester se brinula za kućnu logistiku. Vjerovali su u Moniku i zato su u njene pripreme ulagali “crno iza nokata”. Izložio sam im plan koji je bio vrlo jednostavan – Iris će postati Monikin sponzor s budžetom koji će biti dovoljan da se isplate dugovi i nastave treninzi. Karolj je kazao kako bi im bila potrebna kamera i još neka oprema da bi snimao treninge, pa kod kuće analizirao s Monikom i Zoltanom. Obećao sam da ćemo i to obezbijediti. Za uzvrat nismo tražili ništa jer je Monika tada imala samo 12 godina i bilo bi glupo da je koristimo na način kako se to radi u profesionalnom sportu. Karolj Seleš je prihvatio sve moje prijedloge iako mi nije ni sekunde vjerovao, jer se već bio naslušao praznih obećanja.
Po povratku u Beograd, prije odlaska na aerodrom, svratio sam u hotel Beograd Intercontinental i napravio sastanak sa direktorom hotela. Predložio sam da zadnje dvije sedmice prije odlaska na Flloridu Selešovi presale u Intercontinental, da im se stave na raspolaganje dva apartmana (jedan za roditelje, drugi za Moniku I Zoltana) i tereni za trening.
Vratio sam se u Sarajevo i Marku Zirojeviću izložio kopmpletan plan. Garantovao sam mu da ćemo kroz PR (ma kakav PR, ko je tada o tome išta znao), dobiti u jugoslovenskim medijima toliko prostora da ga novcem nikada ne bismo mogli platiti. Tako je i bilo. Porodica Seleš je došla na svečano potpisivanje sponzorskog ugovora koje je obavljeno u svečanom salonu Energoinvesta. Ugovor je sa strane sponzora potpisao Dragutin Braco Kosovac, predsjednik Energoinvesta o kojem sam već pisao povodom projekta Mladost Sutjeske kada je bio predsjednik bosanskohercegovačke vlade. Svečani salon je bio premalen da bi primio sve novinare koji su iz svih krajeva Jugoslavije došli da zabilježe ovaj događaj. Sutradan je beogradska Politika na dvije strane objavila tekst pod naslovom: “Računari rade za Moniku”. Sva jugoslovenska štampa, radio i televizija su propratili potpisivanje ugovora. Svi su bili zadovoljni, a ja najviše. Krenulo me to sa sportskim marketingom. I u Oslobođenju su šefovi bili prezadovoljni. Bio je to veliki poen za sarajevskog izdavača.
Sutra: Monika, Una i Plavi orkestar