Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Dinka Delić danas
U pripremi za 14. Zimske olimpijske igre Sarajevo 84 predložio sam programskom kolegiju Radio-Sarajeva da prenosimo trke Svjetskog kupa u skijanju kako bismo slušaocima približili vrhunsko skijanje i takmičare koji će nastupiti na olimpijskim stazama. Ujedno će i naši sportski reporteri sticati neophodnu praksu. Meni je to, takođe, bilo korisno. Išao sam na sve trke Svjetskog kupa i na neka druga velika međunarodna takmičenja kako bih se upoznao sa specifičnostima sportskog marketinga u zimskim sportovima. Da bih bio uspješan u svom poslu, morao sam na licu mjesta vidjeti kako to rade veliki sponzori. Tada, naravno, nisam ni pretpostavljao da će Sarajevo, tri godine nakon Zimskih olimpijskih igara, organizirati Finale Svjetskog kupa u skijanju 1987 i da ću ja voditi marketing. Bez prethodno stečenog znanja i iskustva, to Finale bi za mene bila pogubna avantura. Moje tumaranje snijegom zametenim evropskim bespućima da bih stigao do sela koja su organizirala trke Svjetskog kupa završeno je u martu 1985. godine, u Bormiu (Italija), na Svjetskom prvenstvu u alpskom skijanju. Do tada sam naučio dosta toga i upoznao priličan broj ljudi koji će mi biti od koristi kasnije. Možda je za mene najveći kapital bilo čvrsto prijateljstvo sa Tonetom Vogrincem, direktorom jugoslovenskih alpskih reprezentacija u skijanju i direktorom YU Ski Poola, koji je obezbjeđivao sredstva za realizaciju takmičarskog programa. Imali smo vrhunske skijaše u muškim i ženskim disciplinama i to je davalo dosta vjetra u leđa domaćim kompanijama Elan, Toper, Alpina, Rašica, Mura i još nekim da se probijaju na međunarodnom tržištu i postanu prepoznatljivi brendovi. Vogrinec je zaista znao spojiti interese sporta i sponzora, bio je veliki profesionalac.
Godinu dana nakon Olimpijade za Televiziju Sarajevo sam uradio seriju od 11 polusatnih emisija Skijajmo svi čiji je cilj bio da podstakne razvoj masovnosti u skijanju. Imali smo olimpijske staze na Bjelašnici, Jahorini i Igmanu i sada je to trebalo koristiti. Bio sam autor programske ideje serije, uradio sam koncept scenarija za svaku emisiju i projekat marketinga. Sadržaj je zatim realizirala ekipa na čelu s rediteljem Perom Filipovićem i Istokom Beleharom, vođom demonstratorske ekipe Smučarskog saveza Jugoslavije. Glavna potpora realizaciji projekta bio je Tone Vogrinc, a u emisijama su učestvovali Bojan Križaj, Jure Franko, Rok Petrovič i ostali vodeći jugoslovenski sikajši koji su gledaocima demonstrirali tehnike dobrog skijanja. Bio je to za mene jedan od najljepših projekata. Beskrajno sam uživao u njegovoj realizaciji. Oko dva mjeseca smo proveli snimajući na austrijskim glečerima u ljeto i jesen 1984. godine. Atmosfera u ekipi je bila fantastična. Ambijent za snimanje, smještaj, hrana, sve je bilo na vrhunskom nivou. Ponašali smo se onako kako smo vidjeli da to rade velike televizije na sarajevskim olimpijskim igrama. Imali smo vrhunske sponzore.
I dan danas se dobro sjećam mnogih događaja sa snimanja serije Skijajmo svi. Bio je to veoma složen projekat za realizaciju. Uraditi 11 polusatnih emisija s tolikom ekipom, na snimanjima koja su se događala u inostranstvu, je zaista bio veliki poduhvat. Morali smo se dobro informisati o vremenu radi planiranja snimanja. Magla, kiša, oluja, sve je to dovodilo do otkazivanja snimanja i uvećavalo troškove. Što se vremena tiče, imali smo dosta sreće, a kako je sve bilo dobro isplanirano i kako su u svemu učestvovali vrhunski skijaški profesionalci, sve je išlo kao podmazano.
Generalni sponsor serije je bio duhanski brend Milde Sorte kojeg je proizvodila kompanija Austria Tabak, drugi austrijski koncern po veličini, odmah iza Austrijskih željeznica. Mladen Lenac, direktor Austria Tabaca za Jugoslaviju, tražio je da u špici svake emisije, u društvu sa najboljim jugoslovenmskim i svjetskim smučarima, bude Dinka Delić, tek izabrana Miss Jugoslavije. Milde Sorte je bio generalni sponzor Izbora Miss Jugoslavije što ga je organizirao sarajevski tabloid AS, Lenac je u televizijskoj seriji želio povezati ova dva sponzorstva. Prihvatio sam obzirom na količinu novca koju je za to bio spreman platiti. Par dana nakon što je izabrana za najljepšu jugoslovenku, Dinka je, jedne prohladne kišovite noći, sjela u avion za Ljubljanu gdje smo je na aerodromu čekali Branislav Lalević Lala, urednik marketing programa TV Sarajevo i ja. Odmah sa aerodroma Brnik krenuli smo kolima za Beč. Na putu za Hinterdux, gdje je trebalo biti obavljeno snimanje za špicu, trebali smo svratiti u Beč, u Austria Tabak, gdje će Dinki uručiti diademu koja nije na vrijeme bila gotova do izbora Miss Jugoslavije. Bilo je to prvo Dinkino putovanje u inostranstvo. Bila je sva isprepadana zbog prvog prelaska granice, ali i od straha da putuje s dvojicom nepoznatih muškaraca, noć, kiša, uopšte loši uvjeti za putovanje. U mene je, koliko toliko, imala povjerenja pošto je upoznala moju suprugu Vedranu, čiji je kozmetički salon Vedrana bio zvanična kozmetička služba Izbora Mis Jugoslavije, ali Lala je za nju bio velika zagonetka. Od tog straha nije mogla zaspati. Kad sam vidio da joj glava pada, ali da se opire snu, rekao sam Lali na šatrovačkom: Lala, vao ne jesmi vatispa (Lala, ova ne smije spavati). Nato se on okrenuo prema njoj i dreknuo: “Spavaj”. Iako se derao dok je to govorio, zvučao je nekako očinski tako da je Dinka mirno spavala na zadnjem sjedištu sve do Beča, u koji smo stigli s prvim jutarnjim zracima sunca. Ali, prije nego je zaspala, htio sam da provjerim dokle seže njena svijest o tome da u ruci narednih godinu dana ima titulu najljepše jugoslovenke, što je svakako imalo svoju tržišnu vrijednost. Pogledao sam je u retrovizor i mirnim glasom rekao: “Dinka, sad pamet u glavu narednih godinu dana. Moraš na tituli zaraditi najmanje 100 hiljada maraka”. Zamalo se nije onesvijestila. Napravila je takav izraz lica kao da je htjela kazati: “Ako ti misliš da je tako, daj mi deset hiljada, a sve ostalo zadrži za sebe.”
Sutradan smo otišli na dogovoreni sastanak u Austria Tabak gdje nas je primio predsjednik koncerna. Dinki je dao prekrasnu dijademu. Nakon toga je ušla tajnica koja je donijela koverat u kojem je bilo 70.000 šilinga (10.000 maraka), što je bio neočekivani honorar za Dinkino učešće u špici serije Skijajmo svi. U Austrija Tabacu su smatrali da njeno učešće u ovom televizijskom projektu i snimanje za špicu sa lentom Miss Jugoslavije na kojoj je krupno ispisan logo Mode Sorte, nije bila njena obaveza i da to treba platiti. Predsjednik Austria Tabaca je koverat s novcem predao meni. Ja sam ga preko stola kažiprstom gurnuo pred Lalu, a on ga je proslijedio Dinki. Austrijanac je vjerovatno mislio da ćemo mi uzeti barem pola za sebe jer smo joj ugovorili posao. Nije nam palo na pamet. I dok smo ćaskali i pili kafu, na scenu je stupio Lala sa jednim od svojih bisera po kojima je bio nenadmašan. U trenutku je skontao kako da od Austria Tabaca za Dinku uzme još. Rekao je našem domaćinu: “Znate, Dinka je završila muzičku akademiju i sjajno svira klavir. Mogli bismo u Hinterduxu, u motelu, organizirati jedno veče da Dinka svira klavir za Bojana Križaja, Jureta Franka i ostale članove ekipe. Kamera u jednom trenutku u krupnom planu drži njenu nogu kojom pritišće pedale klavira. Bilo bi dobro da ima crvene čizme boje Milde Sortea, ali nažalost nema.” “Imat će ih,” kazao je predsjednik i dodao: “Vas dvojica ste slobodni naredna tri sata, a mlada dama i jai demo u shoping.” Poručio je tajnici da obavijesti vozača i otišao sa Dinkom. Nakon tri sata vratili su se noseći velike kese iz najboljih modnih butika austrijske prijestonice. Pune ruke kesa kod predsjednika, Dinke i vozača. “Odveo me u najbolji modni i najbolji sportski butik i rekao da izaberem sve što želim. Kad je mene krenulo… Gledala sam cijene i mislim da u ovim kesama ima odjeće i obuće u vrijednosti od deset do petnaest hiljada maraka.”
Pozdravili smo se s ljubaznim domaćinom i krenuli kolima za Hinterdux gdje nas je čekao ostatak ekipe. Dok sam ja vozio Lala se okrenuo Dinki i rekao joj: “Kad ti je Ekrem sinoć pomenuo 100 hiljada maraka umalo se nisi onesvijestila. Danas, prvog dana, računajući diademu, keš i ovo iz butika, dobila si gotovo pola tih para. Pamet u glavu!”
Dinka Delić je danas uspješna poslovna žena u Njemačkoj. Vidimo se ponekad kad dođe u Sarajevo i uvijek se podsjetimo bečkih događaja.