Ove godine se navršava dvadeset godina kako sam počeo raditi u oglašivačkoj industriji. Smatram da sa tim iskustvom mogu polako početi pisati i razmišljati o tom poslu. Iako nisam potpuno ubijeđen da li ga (još uvijek) dobro razumijem.
Pitanje, dakle. Gdje je novac štampanih medija, prije svega dnevnika? Te da li je istina da za medije ljudi troše manje novca nego prije pet, deset ili dvadeset godina? Recimo, prije deset. Šta i koliko je prosječna porodica trošila za medije? Oko 25 eura za dnevni list, 12 eura za RTV pretplatu, 50 eura za dvije do tri pretplate na magazine (otac, mama, djeca) i još dodatnih 20 do 30 eura za kupovinu magazina na kioscima. Ukupno oko 115 eura (današnjih). Tome treba pribrojati internet priključak i jedan mobilni račun. Ukupno oko 35 eura. Dakle, 150 eura mjesečno za četvoročlanu, savremenu, urbanu porodicu.
Kakva je situacija danas? Pretplatu na dnevne listove porodica je otkazala i kupuje ih samo subotom. RTV pretplata je ostala ista, dodatno se plaćaju komercijalni TV kanali i to barem 12 eura mjesečno.Obim pretplata na magazine se smanjio za polovinu i pao na 25 eura, kupovine na kioscima ostaju iste. Za „klasične“ medije tako danas jedna porodica potroši mjesečno oko 70 eura, odnosno oko 40 eura manje nego prije deset godina. S druge strane, porodica danas više novca troši za internet priključak (30 eura) i najmanje tri mobilna telefona (recimo 75 eura). Ukupno, dakle, 175 eura mjesečno, što je oko 25 eura više nego prije deset godina.
Ovaj grub i vrlo nesistematičan pregled pokazuje da za komunikacije porodice potroše više nego prije deset godina mada se, zbog čitalačkih i komunikacijskih navika, novac klasičnih medija seli u digitalne. Ništa novo! To pokazuju sva istraživanja. Problem je u tome da taj proces traje već deset godina, a odvija se i u ovom trenutku. Svo to vrijeme medijske kuće kao što su Delo, Dnevnik, Večer i druge to ne opažaju ili kao da ne opažaju. Umjesto da bi se promjenama prilagodile i počele uvoditi neophodne novosti, propuštaju priliku za prilikom. Pogledajmo samo nekoliko takvih propuštenih prilika. Dnevni listovi su prije deset godina bili vodeći medijski brendovi u Sloveniji. Danas je to POP TV. Dnevnici su bili najvažniji kredibilni izvori informacija. Danas to više nisu. Tvrdoglavim istrajavanjem na visokim i nerealnim cijenama oglasnog prostora izgubili su većinu oglašivača još i prije krize. U dnevnicima su kraljevali mali oglasi koji su se kasnije preselili na internet stranice nezavisnih kuća, pri čemu se proces odvijao tako lagano da su te „garažne“ firme mogle u bilo kojem trenutku preuzeti velike medijske kuće te tako i dalje vladati tržištem malih oglasa na području nekretnina, automobilizma itd. Ne, male oglase su dnevni listovi doslovno poklonili. U slijedećem koraku su zakasnili u razvoju internet trgovina koje su, uz pomoć neograničenog oglasnog prostora, moglo razvijati doslovno bez konkurencije. Propustili su čak osnovnu djelatnost – izdavaštvo, gdje su ih na području knjiga po desnoj strani pretekli njajprije Učila, a zatim i Mladinska knjiga. Propustili su i kuponske poslove. Dnevni listovi su zaspali i kod još jedne osnovne djelatnosti – prodaja informacija preko interneta. Pretekli su ih besplatnbi mediji, telekomunikacisjke kompanije i televizija. Medijske kompanije su se, i još uvijek se tako ponašaju, kao, na primjer, Mura(usput, da li ste se zapitali koja odijela danas nose slovenski političari?), u kojoj su tvrdili da im vlastita robna marka donosi samo 5 odsto prometa i da zbog toga nisu željeli puno sa njom da se bave. Medijske kompanije su tih 5 odsto prihoda (od interneta i ostalih novosti), jednostavno ignorisale i nemoćno konstatovale kako se novac seli negdje drugo.
Kako je to moguće i zašto?
U razgovorima s direktorima štampanih medija, u zadnjih deset godina, nisam stekao utisak da nisu svjesni tih promjena. Uglavnom su mi se žalili da imaju problema unutar poduzeća, gdje moćni i uticajni lobi novinara nije bio spreman za ozbiljne poromjene. Zanimalo ih je sve drugo: igrati se politike, sačuvati relativno udobno radno vrijeme, potpisivati peticije i slično. Imali su problema i s pisanjem za štampano i internet izdanje (u pravilu, manje vrijedno). Da li je moguće da su novinari staromodni? Ili su direktori pokazali premalo odlučnosti i očuvali status quo, kao posljedicu neuređenih vlasničkih odnosa i političkih pritisaka? Da li medijske kuće vode novinari ili menadžeri? Menadžeri bi ih morali voditi. I to, prije svega, kao privredne, a ne medijske kompanije s nekom važnijom nacionalno-društvenom misijom. Ako je, prije nekoliko decenija, Nokija iz gumarske industrije prešla u tehnološku, zašto se ne bi i slovenske medijske kompanije mijenjale? Ako Nike postaje sve više tehnološka kompanija, ili, barem, tehnologija slobodnog vremena, zašto kompanije u Sloveniji, koje izdaju štampane medije, ne bi mogle postati kompanije koje se bave logistikom (dio djelatnosti na području logistike ionako obavljaju!), prodajom (prodaja je prodaja, svejedno je da li prodaješ časopis, luk ili pivo), komunikacijama (u širem smislu, na primjer tehnološkim IT-rješenjima) itd.
Ukratko, u medijima rade pametni ljudi, ali su očito previše (ili premalo) pametni, da bi se na promjene odazvali, a ne samo zapažali.