Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Ovaj posao omogućio mi je mnogo toga, uključujući i sve moje potrebe – ako bih se držao čuvene Maslovljeve hijerarhije potreba čoveka – od osnovnih do najviših, uključujući i samoaktualizaciju.
Ukratko, u ovom poslu sam se našao, pronašao i ostvario. Šta čovek može više da traži od onoga čime se bavi?
Važan deo moje ličnosti i bogatstva koje posedujem čine ljudi koje sam upoznavao tokom trideset tri godine rada u ovom poslu. A upoznao sam ih svakakvih – od izuzetno kvalitetnih, do izuzetno pokvarenih; od sposobnih i skromnih, do nesposobnih i bahatih; od lopova do filantropa i humanista; od kriminalaca, do akademika; od normalnih do ludih. Galerija je prepuna, čudna i fascinantna, popunjava se svakog dana, raduje me i uzbuđuje kad upoznam nekog novog, interesantnog, drugačijeg. Sad već imam iskustva, pa ih lakše svrstavam u razne kategorije, što mi olakšava svakodnevni život.
Ono što me u poslednje vreme zabrinjava, jeste to što sve češće upoznajem najopasnije likove, i to na različitim pozicijama. To su, po nekoj mojoj kategorizaciji, budale sa inicijativom ili glupi, a vredni i prosto je neverovatno koliko ih ima na najvišim mestima, čak i u državi. Totalno nekompetentni za posao ili dužnost na koju su postavljeni, oni neprestano, puni optimizma i entuzijazma bez ikakvog pokrića, srljaju iz jedne gluposti u drugu. Ali, to bi bila tema posebne knjige, a psihijatri su mnogo kompetentniji da pišu o tome od mene, i ovde stavljam tačku na njih.
Ovo je posao sa ljudima, sa svim pozitivnim i negativnim stranama te činjenice. Dakle, ljudi su, kao izuzetno kvarna roba, u centru poslovanja i ko želi da se bavi ovim toga mora biti svestan.
Blagosloven sam kratkim pamćenjem, tako da većinu loših stvari relativno lako zaboravljam. Nisam osvetnik, zlopamtilo, isterivač pravde u zimskom periodu, ne volim da se bavim prošlošću. Tako da zlo koje su mi neki ljudi naneli, uglavnom, zaboravljam. Smatram da nisu vredni moje pažnje, ali znam da učim iz svojih grešaka, spreman sam da priznam kad pogrešim i trudim se da tu grešku ne ponovim. Nekada uspevam, ali se neke greške koje su posledica nesavršenosti ili patologije moje ličnosti, nažalost, ponavljaju.
Sa takvim stavom, pamtim uglavnom lepe stvari i ljude pokušavam da sagledam sa pozitivne strane. Svako ima negativnu i pozitivnu stranu ličnosti, trudim se da radim sa pozitivnom, negativnu da držim pod kontrolom. Koliko se može.
Takvim pristupom stekao sam brojne prijatelje iz posla. Imam ih u svim zemljama bivše nam domovine, širom sveta. Oni su mi bili kolege, klijenti, mediji. U ovom poslu je, pored stručnosti, od presudne važnosti kvalitet ljudskog odnosa između učesnika na projektu i bez toga nema uspeha. Bez obzira na to koliki si stručnjak, ako ne možeš da uspostaviš dobar odnos, gubiš.
Sa ponosom mogu da kažem da nijednog prijatelja nisam izgubio za vreme sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Koliko smo mogli, bili smo u kontaktu, pomagali se međusobno, da bismo, po završetku svega toga, nastavili tamo gde smo dtsli. Pokazalo se da je ovaj rat bio rat istomišljenika, iz istog state of mind koncepta, iz istog telefonskog imenika, gde ni ja, ni moji prijatelji nismo pripadali. I drago mi je što je tako.
Za vreme opsada Sarajeva, u nemoći da učinim bilo šta da se to zaustavi, utehu mi je donosilo slanje pomoći prijateljima i kolegama, Bojanu, Dadi, Almi… koji su ostali u gradu. Slali smo raznorazne potrepštine, od viskija, do tonera za štampače. Naprasno sam zavoleo Bijelo Dugme (na očaj moje progressive rock prošlosti) i živeo za dan kad ću otići u taj grad.
To se i desilo, neposredno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma ja sam u proleće 1996. godine, sa vozilom bugarskih tablica, oblepljeno oznakama PRESS, proveo nezaboravnih sedam dana u gradu u kojem je, umesto stakala, na prozorima bio najlon. Tih nedelju dana, stanovao sam kod Bojana Hadžihalilovića, kreativnog direktora agencije Fabrika, i kod njegove porodice, sreo veliki broj ljudi koje sam znao od ranije i koji su me krajnje srdačno dočekivali. Bilo je mnogo suza od uzbuđenja i sreće što se ponovo vidimo. Jedna stvar je neverovatna – od taksista, preko prijatelja, do nekih vlasnika kafana, nisam uspeo da platim nijedan račun. Bilo je to svojevrsno priznanje da sam bio i ostao raja.
Na ovom mestu mi je nemoguće da nabrojim sve ljude koji su mi nešto značili, pomogli, postali i ostali moji prijatelji i izvan posla.
Uz sva moguća ograničenja i izvinjenja što jednog izdvajam od stotina drugih, pomenuću slučaj u kome je od totalno luzerskog i marginalnog proizvoda nastao biznis vredan nekoliko desetina miliona evra.
Krajem osamdesetih godina, moja zemlja je živela svoje poslednje dane. Iako se sve oko nas raspadalo, većina u to još nije mogla da poveruje. A počelo je sa rušenjem mitova.
Mitovi su vrlo opasna stvar, pogoduju dogmatskim društvima, sprečavaju drugačije mišljenje. Jedan od najjačih mitova Jugoslavije bio je Josip Broz Tito.
Sve si mogao da radiš, samo njega da ne diraš. Posle njegove smrti, nastala je čuvena parola Posle Tita – Tito, i bilo kakva relativizacija njegove ličnosti i mita o njemu bila je totalni tabu. Jedna od prvih pukotinu u tom granitu pojavila se 1987. godine, na projektu Dan mladosti.
Dan mladosti je bila tradicionalna proslava Titovog rođendana, koja se redovno održavala 25. maja u Beogradu, a svake godine organizovala ju je omladinska organizacija iz druge republike. Te godine, za organizaciju su bili zaduženi omladinci iz Vojvodine, a kreativna rešenja vizuelnog identiteta rađena su u Sloveniji. Kreativni tim – ljudi iz vodećeg omladinskog lista Mladina i kultne grupe Laibach – kao predlog dao je zeleni list sa rupom u obliku petokrake. I sve bi bilo u redu da se neki SUBNOR nije pobunio, tvrdeći da to liči na vampirski ujed, da je to napad protiv Tita i tekovina Revolucije i na naše socijalističko samoupravno nesvrstavanje… Digla se neviđena frka, počelo je međusobno pljuvanje, a rok se približavao.
Predsednik omladine Vojvodine je bio Branimir Bane Brkljač, koji je bio i ostao otvorenog duha, pratio i prati trendove. Imao je dosta radikalne stavove za to vreme – da se ukine štafeta i da se Dan mladosti od idolopokloničke manifestacije zaklinjanja mrtvom čoveku i odanosti njegovom liku i delu, transformiše u dan kada će omladina zemlje da progovori o svojim problemima, željama… (i danas i tada zvučalo je idealistički, ali ipak…). Otuda i taj skup uspešnih mladih ljudi iz cele zemlje, na kome sam bio i ja, i odakle je onaj isečak iz novina, i uz mene svi mladi koji „obećavaju“: Nenad Čanak (političar), Margita Stefanović Magi (EKV), Milan Trenc (dizajner), Marina Milić (pijanistkinja), Branislav Lečić (glumac) i drugi. Bane jeste imao problem zbog toga, ali je imao i spasonosno rešenje – došao je kod nas da izvadimo situaciju i uradimo novi predlog. Mi smo to uradili, ništa spektakularno, ali smo se nas dvojica tada upoznali i uspostavili prijateljstvo koje još traje.
Bane je bio vrlo dobar u tom poslu, zli jezici su govorili da je Đorđe Balašević u onoj svojoj pesmi o Banetu-odlikašu mislio na njega. Kao takav, napredovao je veoma brzo: posle mesta omladinskog rukovodioca, njegovo prvo radno mesto bilo je zamenik generalnog direktora RTV Novi Sad. Normalno, i sve što ide iz to – mercedes sa registracijom koja je počinjala nulom i omogućavala da se odmah na ulici vidi da prolazi „budža“, ogroman kabinet, sekretarica… Krenulo ga je. Sticajem okolnosti, verovatno zbog prezauzetosti, nismo se družili, od silnih sastanaka čak nije stizao ni da odgovori na moje telefonske pozive.
Kao mlad i perspektivan „kadar“, Bane je ponekad morao da „odradi“ i neke neprijatne stvari. Njemu je, tako, zapala „čast i privilegija“ da, nakon Jogurt revolucije i Događanja naroda 1988. godine u Novom Sadu, bude jedan od govornika koji je nastupao na skupovima vojvođanskih komunista i „oštro napadao hegemonističku i velikosrpsku politiku koju zastupa Slobodan Milošević i njegova klika u Beogradu“. Posebnu osudu je doživeo kada je rekao da će „ako se Miloševićeva politika ne zaustavi u ovoj zemlji doći do bratoubilačkog rata“. To je ocenjeno kao „zastrašivanje radnih ljudi i građana i naroda i narodnosti“. Treba li pomenuti da je, nakon čuvene Osme sednice u Beogradu – kada je sa mesta predsednika SR Srbije smenjen Ivan Stambolić, a Milošević se ustoličio za neprikosnovenog vladara Srbije – i Baneta „pogodio jogurt“. Bio je smenjen po kratkom postupku i postavljen za mlađeg referenta u odeljenju za istraživanje gledanosti. Bez kola, bez sekretarice, bez kabineta. I sa titulom „autonomaša“ , koja mu je drastično zatvarala mogućnosti za zaposlenje.
Nakon izvesnog vremena, sticajem okolnosti, preko jednog „autonomaškog“ prijatelja, ukazala mu se prilika da nešto pokuša, da se izvuče iz bezdana i pobegne iz svoje bede i jada.
Prilika je bila u obliku čudne plastične kobasice koju je izumitelj nazvao Kosmodisk. Tada se i nas setio, nekako pronašao „izgubljeni“ broj telefona i javio se da bi voleo da se vidimo. Uz mnogo izvinjavanja i molbe da ga shvatimo ozbiljno, iz torbe je izvadio tu napravu i rekao da bi želeo da mu mi radimo kampanju?! Krajnje nevoljno, želeći da pomognemo čoveku kome je to slamka spasa, pristao sam da uzmem dvadesetak komada i sam se uverim u „čudotvorne rezultate“. Sticajem okolnosti, pošto je moja majka tih dana često išla kod fizijatra, profesorke Olgice Popović, ona je pristala da na svojim pacijentima testira to čudo.
Nakon desetak dana došla je u neverici i rekla da se kod petnaestoro pacijenata stanje popravilo. Mi smo dobili medicinsku zasnovanost i kreirali kampanju koja je i dan-danas jedna od najefikasnijih ikada urađenih: „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“.
To je bio izuzetno značajan projekat za mnoge ljude koji su kasnije napravili sjajne karijere, a i Bane je to video kao svoju šansu za uspeh. Borio se danonoćno, radio inovativno i od nemogućeg ostvario uspeh. Čudo je napravljeno, reklama je funkcionisala, pored naše kampanje osnov su bile i česte promocije koje su se, uz harizmatičnog izumitelja i bioenergetičara, pretvarale u seanse. Ali, neprestano se išlo dalje, osvajale su se nove teritorije, kanali prodaje, poruke.
Kad su uvedene sankcije, Bane je Kosmodisk iskoristio da se izvuče iz zemlje. Otkupio je pronalazak i otišao u Sloveniju. Sa lokalnim prijateljem je osnovao firmu, počeo da razvija posao na osnovu tog proizvoda i kada je kompanija nakon tri godine postala respektabilna, imala preko stotinu zaposlenih, uz malu pomoć prijatelja, bivših omladinskih, a tadašnjih državnih rukovodilaca, dobio je slovenačko državljanstvo po ubrzanom postupku, kao zaslužni građanin. Počeo je da razvija novi segment prodaje – direktnu prodaju preko televizije. Uveo je nove proizvode, proširio asortiman i za petnaestak godina stvorio najveći lanac telešop kompanija u centralnoj i istočnoj Evropi. Dnevno je emitovao više od 300 sati programa u preko dvadeset zemalja. I kada mi neko kaže da ne može da uspe u Sloveniji ili Evropi zato što si Srbin, ja poludim.
Bane je prije tri godine izašao iz firme Studio Moderna i danas, uglavnom, posjećuje najveće svjetske konferencije prateći najnovije trendove u direktnoj prodaji, kreativnoj i komunikacijskoj industriji.
Ostali smo bliski prijatelji, držimo se rituala zajedničkih večera kada se vidimo, a njegov slučaj pokazuje da je priča o ona dva istraživača, koja su išla u Afriku da istražuju tržište cipela, tačna. Naime, jedan je rekao: ovde nema posla za nas, svi idu bosi. Drugi je rekao: ovo je idealna prilika, niko nema cipele.
Bane je bio taj drugi.
Šta sam naučio
- Kada radiš s ljudima, fokusiraj se na pozitivne osobine.
- Za neke je čaša poluprazna, za neke polupuna.
- Uspesi se stvaraju tamo gde drugi nisu videli šanse.