U Ljubljani su zadnjih godina obilne snježne padavine bile rijetka pojava. Posebno u kombinaciji s niskim temperaturama koje omogućavaju brzu, poleđenu stazu za sankanje. Mada mi u Ljubljani imamo sankašku stazu. Ne doduše neku zvaničnu. U sutšini je to staza za šetanje koja se strmo uspinje iz drvoreda u Tivoliju. To je legendarna Francuska. Svakih nekoliko godina, kada nakon obilnih snježnih padavina dođu niske temperature, Francuska se pretvori u vratolomni spust. Kad sam se, kao srednjoškolac, prvi put spustio po njoj, zapamtio sam je zauvijek. To nije turistički spust s Vršiča ili Ljubelja, to je stvarni spust. Krivine su blage, staza je uska, prije svega strma. S nešto znanja i obazrivosti može je se ukrotiti, mada je na njoj gotovo nemoguće trenirati jer radi samo svakih nekoliko godina. Kad sam se počeo sankati sa svojim sinovima, posebno starijim, uvijek bih opjevao tu stazu. Nekoliko puta sam mu tokom ljeta pokazivao kako izgleda baš bez veze, jednom smo čak vukli sanke do tamo, ali nije bilo dovoljno hladno da bi klizile… Problem je u pravom trenutku. Pa i onih godina kada ima mnogo snijega, dobro se sanka samo nekoliko hladnih dana nakon padavina i poslije toga snježna podloga počinje proklizavati. Da, Francuska ne čeka na vikend kada zaposleni u oglašavanju imaju vremena da se sankaju s djecom. Zajedno s vikendom, obično, dolazi i jugo.
Kako sam radno mjesto izvršnog kreativnog direktora napustio još u novembru lanjske godine, konačno sam se mogao posvetiti porodici. Vozio sam djecu u vrtić i školu i odlazio po njih. Bio sam, prije svega, drugačiji JA. Neprestani pritisak, koji je izvirao iz prekomjernog rada, odnosno loših odnosa na poslu, je popustio. Kada je već prve polovine decembra zapadao snijeg i uskoro zatim pritisnuo mraz, znao sam da je pravi trenutak. U utorak, u pola tri sam otišao po sina u školu, obuven u svoje najteže gojzerice. U prtljažnik sam ubacio sanke i njegovu smučarsku kacigu. Pokupio sam ga, ali on u početku nije bio oduševljen mojom idejom. Tog dana je već imao fizičko i nogomet i zato ga odlazak na sankanje nije previše zanimao. Obećamo sam da ću vući sanke, što je upalilo, tako da smo se nekako dogvorili. Dok smo se penjali po zaleđenoj Francuskoj, dan se već primicao svom kraju. Na vrhu smo još mogli vidjeti sunce na zalasku. Zatim smo sjeli na sanke, on je natako kacigu, ja sam popravio svoju kapu. Spuštali smo se. Nakon prve trećine staze, koja je takoreći bez zavoja, mali je oduševljeno povikao kako se nikada nije tako brzo sankao. Počeo sam razmišljati da li bi me to trebalo zabrinuti. Kada sam, nesmanjenom brzinom, provezao zadnju krivinu, dobio sam toliko samopouzdanja, da smo s lakoćom obišli trkača koji se penjao uz strminu i gospođu s psićem koja se ukočila na sred staze. Ispred mene je sjedio moj sin i oduševljeno vikao da idemoi još brže.
Kada se svijet oko mene opet zaustavio, shvatio sam da se sa svojim sinom još nikada tako ludo nisam zabavljao. Ne barem na tako muški način. I odmah zatim sam počeo razmišljati zašto to nismo radili i ranije. Hm, prije svega zato jer mi, zarobljenom agencijskim poslom, u strahu za projekte i dobit, ni na pamet nije padalo da bih tako neodgovorno proveo popodne. Čak i onda kada bi to bio jedini dan za sankanje po Francuskoj u životu. Pomislio sam koliko sličnih trenutaka sam propusti i zapitao se šta uopšte želim od života. Kući i na poslu. Jer u oglašavanju, isto kao i bilo gdje drugdje, dobar osjećaj zaposlenih već dugo više nije važan. Skraćivanje dopusta i produžavanje radnog vremena je postalo sasvim uobičajeno. Iz kreativnih zanata su nastale švicarske fabrike. Naravno, sa svom mogućom kontrolom efikasnosti i preciznim mjerenjem vremena kojeg zaposleni troše na svoj posao. Samo, stvarni kvalitet i kreativna radna atmosfera nikoga više ne zanimaju. I to u industriji koja slovi upravo po razmišljanju izvan okvira i opuštenoj atmosferi.
Mada problem nije u tom da se radi premalo. Velike slovenske agencije je kriza pogodila u organizacijsku strukturu, što se čini primjerenijim za velika inozemna tržišta. Imaju veliki broj zaposlenih, da se izrazim pomalo arhaično, u režiji. Ali ne filmskoj. U odnosu na veličinu tržišta imaju previše onih zaposlenih koji ništa ne dodaju vrijednosti usluge. Vrijednost onda pokušavaju povećati tako da slijede svjetske trendove u oglašavanju i dodaju nove, napredne usluge, iako ih većina klijenata uopšte ne želi. Barem tu i tamo moraju opravdati mogućnosti punog servisa. Zašto klijenti ne žele te nove usluge? Ne samo zato što nas je kriza pogodila više nego druge države, već zato što se to, u pravilu, ne isplati. Tržište je toliko malo da ekonomija obima jednostavno ne djeluje. Investicije u pojedine kanale su, u odnosu na rezultate, jednostavno prevelike. U vrijeme masovnih medija, recimo televizije, račun je još uvijek bio pozitivan. Istina, doseg je bio mali, ali i medijski zakup i produkcija su bili jeftiniji. U svemu što donosi moderna komunikacija nažalost više nije tako. Nije ni važno da li je riječ o mobilnoj aplikaciji ili gerili u vanjskom oglašavanju. Troškovi razvoja aplikacije ili izrade gigant maskote u Sloveniji su vrlo slični onim u mnogo većim državama, samo što je vidi mnogo manje ljudi. Često sam slušao klijente koji su u šali računali koliko proizvoda moraju prodati da bi vratili investiciju u određene kreativne dosjetke. Posljedica svega toga je da klijenti više ne smatraju agencije svojim partnerima. U zadnjih dvadeset godina su im kazale sve što su znale. Zato su sada sve manje savjetnici, a sve više realiziraju samo ono što je naručeno. Nema tu ničeg čudnog. Zašto bi poduzeća vjerovala savjetima koji dolaze iz oglašivačkih agencija? Za dublje analize, po mogućnosti i toga što agencija radi, bolje je da angažujemo nezavisnu istraživačku agenciju.
I, gdje je rješenje? Ne vjerujem u scenario po kojem će sva slovenska poduzeća postati globalne vođe i da će se izrada nestandardnih oglasa za njih isplatiti. Niti u onaj po kojem će centri agencijskih mreža prepustiti globalni posao periferiji. Ne vjerujem ni u djeda Božičnjaka. Ono, što svi zajedno trebamo jesu vizije. Vizije poduzeća neće pisati oglašivačke agencije. Stvarat će ih sama poduizeća. I da, pri tom će im biti potrebna pomoć. Pomoć vrhunskih stručnjaka koji će im pomoći da artikuliraju vizije i da ih pretvore u tekst. Ali poduzeća te stručnjake neće tražiti među onima čiji će im šefovi obračunavati profitabilnost svake potrošene minute. Bit će potreban prelazak na novi nivo saradnje. Od servisiranja klijenata ka obradi klijenata. Tek će ta saradnja omogućiti usluge koje će u potpunosti odgovarati klijentu. Sada, naime, izgleda tako kao kad bi nam ljekar, kome smo došli radi slomljene noge, u okviru cjelokupne terapije ponudio još i sirup protiv kašlja. Ili još bolje, sve bi prebacio na medicinsku sestru. Novi će kvalitet biti potreban kad budemo željeli viziju poduzeća prenijeti u komunikaciju. Klijenti zaslužuju da na svakom projektu sarađuju sa najprimjerenijim stručnjacima, a ne samo s nekim ko je imao vremena da dođe na sastanak. Ako želimo privući najbolje, treba stvoriti privlačnu radnu sredinu. Samo se u prijatnoj atmosferi rađaju zaista dobre ideje. Možda je kriza dobra vijest. Očistit će scenu od nepotrebnog i suvišnog te ponuditi mogućnost novim oblicima djelovanja. Pošto vjereujem u znanje, nije me strah. Svi koji imaju nešto ponuditi, preživjet će.