Piše: Ekrem Dupanović
Prije dva dana sam, gotovo u dahu, pročitao knjigu Beau Toskicha (Bane Toskić), Verbal Driver, koju mi je prije par godina poklonio moj jaran Dragan Sakan. Knjiga sažeta od minimalističkih kreativnih misli, sigurno jedna od najboljih koju sam do sada pročitao. Bane piše o umjetnosti prodaje i komunikacija, o svakodnevnim stvarima u poslu, ali na jedan sasvim drugačiji način.
Kao primjer, navest ću samo kratak tekst pod naslovom Ručak izgubljenog posla: ne dozvoli da te isti pas ujede dva puta. Bane predlaže šta trebate uraditi kad izgubite klijenta. Pozovite ga na ručak. Zahvalite mu se što vam je pružio priliku i izvinite mu se što niste ispunili njegova očekivanja. Pitajte da vam kaže kad ste ispustili loptu i kako da se ponovo vratite u trku, steknete njegovo povjerenje i popravite pokvaren odnos. Saznajte u čemu je bila bolja vaša konkurencija.
Zaista, kada ste nakon izgubljenog posla, pozvali klijenta na ručak i da li ste to, zapravo, ikada učinili, a trebali ste?
Tri srca
Pod utiskom cjelonoćnog čitanja Banetove knjige, krenuo sam na Ekonomski fakultet da čujem predavanje Emila Tedeschog, predsjednika Atlantic grupe. Da budem iskren, pomalo sam nevoljko to učinio jer sam se želio vratiti nekim dijelovima Verbal Driver-a koji su mi se posebno dojmili, bio sam nestrpljiv da to što prije učinim. Kakvu bih grešku napravio da preključe sat i po vremena nisam sjedio zajedno sa studentima ekonomskog fakulteta i slušao poduzetničkog genija iz Zagreba. Strašnu!
U nastavku teksta ću ga oslovljavati imenom, Emil, jer kaže da se tako oni međusobno oslovljavaju u kompaniji, da je to dio njihove kulture. Kada su kupili jedan veliki njemački brend, energetsko piće, tražio je sastanak sa svim uposlenicima i nije mogao da shvati kako se kolege, koje godinama sjede u istoj kancelariji, oslovljavaju sa „her Müller“ i „her Schmidt“.
Koliko je Emil blizak u komunikaciji govori i to da je odmah na početku predavanja kazao kako ga posvećuje svom ocu, koji je preminuo prije četiri godine, čime je samom susretu sa sarajevskim studentima dao izuzetan značaj. Kazao je takođe da živi s tri srca: jedno je njegovo, drugo je srce njegove supruge, a treće Srce Sarajeva koje mu je dodijelio Sarajevo Film Festival.
Kada je pomenuo svoje treće srce, osvrnuo se na lošu situaciju u Bosni i Hercegovini i pitao studente ima li u njima nade, obzirom na budućnost koja nije ružičasta. Odmah je sam ponudio odgovor – ima. „Dokaz za to je i Sarajevo Film Festival. Dovoljno je bilo da se iskra zapali u glavama i srcima dvoje-troje ljudi i stvori dobar tim. SFF je danas najbolji i najpoznatiji bh. brand,“ kazao je Emil.
Financije, odnosi među ljudima i komunikacija
Tvrdi kako su za business najvažnije tri stvari: financije, odnosi među ljudima i komunikacije. Upravljanje financijama i njihovo poznavanje je od ključnog značaja. Kaže da nikako ne razumije menadžere koji ne znaju čitati financijska izvješća već prepuštaju svojim računovođama da im ih prepričavaju. Odnosi među ljudima su temelj svake kompanije. Govoreći o značaju komunikacije nije želio da zaobiđe nedavni problem sa greškom u kampanji za Argeta paštetu Mame potvrđuju, nazvavši je najvećim gafom u 22 godine postojanja Atlantica. I javno se zahvalio urednici portala koja je prva skrenula pažnju javnosti na tu grešku u komuniciranju.
Modra rijeka
Ne bih da prepričavam sve ono što je Emil govorio na svom predavanju, neka to ipak ostane privilegija studenata sarajevskog ekonomskog fakulteta. Ja bih na kraju samo kratko o svom ličnom utisku, valjda imam pravo na to.
Za protekle četiri decenije sam saslušao stotine i stotine predavanja na raznim konferencijama i festivalima. Ovo Emilovo bih svrstao među 2-3 najbolja koja sam čuo. I ne samo čuo, nego i vidio. Na tom predavanju sam definitivno shvatio zašto mi je Danica Purg, direktorica IEDC Poslovne škole Bled, tokom jedne večere kazala kako kod njih nikako ne mogu predavati univerzitetski profesori, već samo uspješni poduzetnici i menadžeri iz prakse. Emil je očito uspješan čovjek. Ne trebate zaviriti u njegove poslovne bilance da biste to shvatili. Dovoljno je da ga gledate i slušate. Miran, razložan, neposredan, kao da ništa važnije i pametnije tog trenutka svog života nije imao nego da dođe u Sarajevo i govori sarajevskim studentima. I da im se približi na sve moguće načine, uključujući i to da je, za vrijeme emitovanja muzičkih spotova, kojima je ilustrirao neke dijelove svog predavanja, sjedao na stepenice amfiteatra.
Da, i kraj je bio potpuno neuobičajen, ali vrlo efektan. Njegovo treće srce, srce Sarajeva, mu je šapnulo da bi trebao odrecitovati Modru rijeku. I Šebedžija bi mu pozavidio na izvsrnom govorenju Makovih stihova.