Piše: Dr Borislav Miljanović, Represent System
Izvor: Bizlife.rs
Svakog minuta svakog dana u svetu se postuje oko 347 hiljada tvitova, Facebook zabeleži skoro 2 miliona lajkova, YouTube proizvede više od 4 hiljade minuta novog video sadržaja, a oko 3,5 hiljada fotografija se postavi na Instagram. A kada Amazonovoj stranici ne može da se prisupi četrdesetak minuta, među korisnicima ovog servisa nastaje panika.
Imamo i nove psihološke termine – Fear of missing out (FOMO) je nova fobija digitalnog doba. To je strah da ćemo nešto propustiti, nešto novo, nešto zanimljivo, nešto što se dešava sada i ovog trenutka, nešto što svi drugi znaju ili rade. Ironija ove situacije je u činjenici da je dostupnost informacija danas veća nego ikada, što je zapravo i uzrok nastajanja ove vrste anksioznosti. Ništa nam ne sme promaći!
Istraživanja govore da u toku jednog meseca, prosečni korisnik Facebook-a potroši 15 sati i 30 minuta na ovoj mreži, a u toku jednog dana svaki pojedinac provede u proseku 16 sati online. Glavnu krivicu, ili zaslugu, za ovaj podatak nose sve pristupačniji tableti i pametni telefoni koji nam omogućavaju pokretnu Internet konekciju. Nove tehnologije su u tolikoj meri postale deo svakodnevnih navika da je mnogima prvo što vide ujutru mobilni telefon (najčešće, gaseći alarm za buđenje), kao i poslednje što urade pre sna (najčešće, podešavajući alarm za buđenje). U budnom periodu između ova dva trenutka, korisnici pametnih telefona oko 150 puta proveravaju poruke, pozive, sadržaj na Internetu, a naročito aktivnosti na društvenim mrežama. Sve ovo praktično znači da smo u pravom smislu offline samo kada spavamo.
Ipak, stvari su malo složenije i ne radi se samo o trci za informacijama. Broj ljudi koji, na primer, kucaju poruke ili razgovaraju telefonom dok upravljaju automobilom uvek je zabrinjavajući, ali se ne bi baš moglo reći da je onima koji to rade brzina komunikacije važnija od sopstvene i bezbednosti drugih učesnika u saobraćaju. Svi mi znamo da ništa nenadoknadivo nećemo propustiti ako ugasimo telefon ili se diskonektujemo na nekoliko sati. Nije, međutim, poenta u brzini i strahu da će nam nešto promaći, poenta je u činjenici da je termin “diskonektovati” promenio značenje. Rešenje koje glasi “isključi Internet i idi radi nešto” postalo je paradoks. To sad bukvalno znači “idi spavaj i radi nešto”. Pa kako?
Čini se da ideja o strogoj podeli online i offline sfere sve više gubi uporište u svakodnevnom iskustvu. Naša današnja realnost je rezultat konstantne isprepletenosti sa virtuelnim svetom u kome provodimo sve više vremena. To možda na prvi pogled deluje zastrašujuće jer i suviše podseća na zaplet romana naučne fantastike, ali zapravo, reč je samo o usložnjavanju i menjanju procesa komunikacije, kao i načina na koje doživljavamo građenje odnosa sa drugima – prijateljima, familijom, kolegama, poslovnim partnerima. Imamo nove alate komunikacije, pa je prirodno da se menjaju i odnosi koje stvaramo kroz tu komunikaciju. Ako neko misli da to vodi u otuđenost, možda bi trebalo da se zamisli o stepenu međuljudske bliskosti u vreme kada su poruke prenosili golubovi pismonoše.
Kada smo počeli da koristimo Facebook, omiljeno pitanje dežurnih cinika bilo je: da li su ti Facebook prijatelji pravi prijatelji? Posle devet godina sasvim je opravdano obrnuti to pitanje u – ako ti je neko pravi prijatelj, zašto niste prijatelji na Facebooku? Društveni mediji i Internet su sada daleko više od nečega sa čime se povremeno i po izboru povezujemo. Oni su neizostavni deo naše stvarnosti koju ćemo zbog toga i u buduće sve više razumevati upravo kroz logiku digitalne komunikacije. To je suština trke za informacijama – niko više ne čeka da nešto sazna ili podeli, ne zato što ne može, već zato što ne mora.