Piše: Ekrem Dupanović
Prije četiri godine na današnji dan umro je Dragan Sakan, osnivač i kreativni direktor New Moment New Ideas Company. Tri dana kasnije, šestog oktobra, prvi put sam krenuo Sakiju u Beograd,a da mu nisam ponio bozu i baklave. Tog sam se dana rano ujtro sa svojom kćerkom Asjom zaputio u Beograd da se posljednji put pozdravim sa svojim dugogodišnjim prijateljem. Sjećam se da sam svih pet sati vožnje do Beograda vrtio film proteklih gotovo 30 godina, koliko sam poznavao Sakija i koliko je trajalo naše prijateljstvo. Jedan drugog smo oslovljavali sa – Jarane. Imao sam privilegiju da sam često provodio vrijeme u njegovom društvu. Kako vrijeme prolazi, žao mi je da nisam sa njim drugovao i češće. Nisam pomišljao da će mi ovoliko nedostajati. Gotovo svakim danom u meni, ali ne samo u meni, jača osjećaj koliko nam je mnogo značio, a da toga nismo bili ni svjesni.
Pozivao me je na sve velike evente koje je organizovao New Moment. Ideas Campus u Piranu, BeogrAD Festival, Ohridea na Ohridu, sastanak osnivačkog odbora regionalnog ADC festivala čiji sam i ja bio član, svečanost dodjele EPICA nagrada u Beogradu. Vedrana i ja smo često, za vrijeme boravka u Beogradu, odsjedali u njegovoj kući. Dok su Vedrana i Maca raspredale njihove ženske teme, nas dvojica bismo, uz vrhunsko vino, namaštavali ideje, razgovarali, razmjenjivali iskustva. I moj prvi poslijeratni odlazak u Beograd bio je na njegov poziv. Otišao sam 9. maja 2000. godine da sa njim proslavim svoj 50. rođendan.
Poslije toga je Saki bio moj gost u Sarajevu. Tada sam mu, u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, organizovao multimedijalnu prezentaciju New Momenta. Bio je to njegov veliki povratak u rodnu Bosnu. Saki nije krio uzbuđenje. Kasnije je tri godine bio moj gost na No Limit Sarajevo Advertising Festivalu. Naš posljednji susret u Sarajevu se dogodio dvije godine prije Sakijeve smrti. Međunarodni centar za mir pozvao ga je kako bi mu uručio nagradu za doprinos miru i toleranciji u svijetu. Nakon što je primio nagradu, poželio je da odemo na ćevape. Obožavao je ćevape kod Hodžića.
Susretali smo se na mnogim regionalnim i međunarodnim festivalima i uvijek je želio da ručamo ili večeramo zajedno, da se družimo i namaštavamo. Oni koji su bili bliski sa njim znaju da je na takvim druženjima bilo i dosta ćutanja. I ćutanje je bilo neka vrsta kreativne komunikacije sa njim. To bi, otprilike, izgledalo ovako. Razgovaraš sa Sakijem i odjednom primijetiš kako otkida filter s cigarete i počinje da ga mrvi među prstima. Onda počinje da cjepka papiriće koji mu se nađu pri ruci i tada u njegovim očima vidiš kako polako odlazi u svoj tajanstveni svijet. Počinje da ćuti, što znači da se aktivirala njegova kreativna misao. Osjetiš se privilegovanim što u tvom društvu može da se opusti i kreativno razmišlja. Povremeno nešto pita, da bi provjerio svoje razmišljanje, svakih par minuta digne čašu i kaže: Živeo ti meni Jarane,“ i nijemo komuniciranje se nastavlja.
Kada je prije četiri godine kovčeg sa Sakijevim tijelom spušten u zemlju, u isto je vrijeme, 550 kilometara daleko od Beograda, u toku bila ceremonija svečanog otvaranja Galerije slavnih Golden Drum festivala na kojem je osvojio sve što se osvojiti može. Na mramornom zidu Galrije, među imenima 12 velikana oglašavanja iz Nove Evropoe, od tog je dana bila i zlatna pločica s imenom Dragan Sakan. Šteta da je nikada nije mogao vidjeti. Svake godine je odlazio na festival u Cannes i govorio kako će jednog dana i New Moment osvojiti Ztanog lava. Nije to doživio, New Moment jeste. Prošle godine je skopska agencija osvojila Titanijumskog lava i posvetila ga Sakiju.
Najveći Sakijev uspjeh nisu stotine nagrada koje osvojio. Bio je najnagrađivaniji Beograđanin. Njegov najveći uspjeh je to što je New Moment preživio njegovu smrt i nastavio nizati uspjehe. Njegovi sinovi, Žarko i Lazar, zajedno sa Sašom, Duletom, Nešom, Cecom i drugim zaljubljenicima u ideje nastavljaju njegovati Sakijevu misao da nijedna velika ideja nije nastala, a da prethodno nije odsanjana. Žarko i Lazar su naslijedili i veoma uspješno nastavili djelo svog velikog oca.
Za Media Marketing sam pripremao prije četiri godine poseban prilog posvećen odlasku velikog kreativnog genija. Zamolio sam neke od njegovih prijatelja da mi pošalju svoje priloge. Najviše mi se dopao onaj što ga je napisao Bojan Hadžihalilović, kreativni direktor sarajevske agencije Fabrika.
Zašto smo voljeli Sakija?
Zato što je u duši bio i ostao Bosanac.
Zato što je predstavljao Beograd kakav bi trebao biti.
Zato što je bio brižan prema svakome, kako samo roditelji mogu biti.
Zato što je uvijek bio okružen ljudima sa osmjehom.
Zato što ste, kada ga upoznate, imali osjećaj da ga poznajete cijeli život.
Zato što mu nije bilo mrsko educirati i nas i klijente.
Zato što je bio prvi u svemu što je radio.
Zato što je uvijek bio direktor, kreativni direktor.
Zato što je stvarao reklame koje smo voljeli.
Zato što je od papirića pravio čuda.
Zato što je u naše ime prelamao sve probleme.
Zato što je spajao kreativne ljude iz čistog meraka.
Zato što je dijelio svoje znanje i kreativnost otvorena srca.
Zato što je volio ono što je radio.
Zato što je ideju stavljao ispred svega.
Zato što je bio odličan dizajner, copywriter, fotograf, scenarista, režiser, producent, muzičar i mislilac.
Zato što je uvijek govorio: Gde si druže dragi?
Zato što je uvijek bio čovjek, i ljudina, i frajer.
Zato što je rekao da Kreativac nikada ne umire.
Kada se bližio kraj Sakijeve sahrane, Asja je iz tašne izvadila crnu pašminu i pokrila glavu. Bio je to znak da je vrijeme da nas dvoje, na beogradskom groblju, proučimo Fatihu i tako se oprostimo od čovjeka kojeg smo beskrajno voljeli, od kojeg smo mnogo naučili, s kojim smo se družili i sarađivali dugi niz godina.
Sutra, 4. oktobra, počinje Kurban Bajram. Vrijeme da se sjetimo svih nama dragih ljudi koji više nisu među živima. I još jedna prilika da proučim Fatihu mom dragom prijatelju Draganu Sakanu.