Piše: mag. Jaka Lenardič, direktor ENKI, Internet agencije godine 2012
Fabian je gledao skice oglasa koje su pripremili dizajneri. „Predlažem da ih pokažemo zaposlenim pa da vidimo kakav će biti odziv!“ „Nikako!“ bio je kratak Eros. „Zašto ne?“ „O oglasima nikada ne pitaj ljude koji su uključeni u njihovo kreiranje.“ (Psi, str. 580)
Slažem se. Prečesto dizajniramo za sebe , pa valjda znamo šta je dobro, vjerujemo čak da smo odraz drugih i da ih odlično razumijemo. Posljedica je da tako ograničavamo vlastitu kreativnost, odnosno, u slučajevima kada sarađujemo sa stručnjacima, kreativci se užive u ciljnu skupinu i kreiraju priču za nju.
Teoretski to razumijemo. Zatim smo postavljeni pred izazov redizajna vlastite internet stranice. Kao internet agencija godine, na sebe tovarimo teret originalnosti u ulozi odličnog i barem malo otkačenog korisničkog iskustva. Postavimo strategiju, uradimo mrežu, predvidimo korisničko iskustvo i počnemo s dizajnom. Tu se stvari iskomplikuju – ništa nije dovoljno dobro. Uhvaćeni u vlastitu mustru trudimo se i dizajniramo trenutno već četvrtu varijantu koja nas još uvijek nije ubijedila.
Uz činjenicu da mjesečno stvaramo po nekoliko projekata za druge, na koje smo ponosni, nakon nekoliko mjeseci truda za našu internet stranicu i saznanjne da nas svo to vrijeme predstavlja starnica koju je davno pregazilo vrijeme, postavlja se pitanje: da li je zaista najteže kreirati svoju?
Godinama se već bavim pitanjem kako promijeniti vlastite mustre. Kako sutra umjesto s desnom, zube oprati lijevom rukom. Kako se prekosutra na posao voziti drugim putem i dopustiti sebi da doživim nešto novo. I još važnije, kako postići da proces rada promijenimo i tako poboljšamo položaj na tržištu. Činjenica je da mustre ne trebamo, ako želimo obaviti bezbrojne dnevne poslove, ne smijemo se u njih uhvatiti i postati pasivni. Potreban nam je drugačiji pogled i novo iskustvo jer je za mnoge (pre)velik izazov, ali istoivremeno i neophodno sredstvo osobnog razvoja.
Ako to prenesemo na poduzeće važi da je najveća opasnost stagnacije samozadovoljstvo postignutim. Zadovoljni ego gotovo uvijek je garancija da će se razvoj zaustaviti, a glave ulijeniti. I zato smo odlučni da ćemo svoju stranicu napraviti sami, iako bi mnogo jednostavije bilo ako bismo izvedbu povjerili drugoj agenciji. Trudit ćemo se razvijati je do nivoa na kojem ćemo presegnuti mustru i stvoriti dopadljivo rješenje.
Čak se na taj način uživim u upravljače robnim markama, razumijem zašto pišu brif, kojeg čitamo, kao tehničko upuststvo i na njemu istarajavju čak i kada im mi kažemo da su potrebne promjene. Kreativnost je poželjna, ali realno nedopustiva, jer godinama slijede strategije u koje vjeruju. Nećemo slike nasmijanih ljudi, a u oglasu izaberemo osmjeh. Nećemo klasičan pristup, a izaberemo baš njega. Razmišljati lateralno i izabrati stranputicu je jednostavno previše rizično kako bismo pokušali, iako bi to, u vrijeme izrazite konkurencije i ograničenih budžeta, bilo nužno potrebno. Rezultat su kampanje slične već viđenim i zato su manje efikasne.
Zato se i poigravam sa zadnjom rečenicom gornjeg dijaloga – zamišljate li da bi agencije realizirale kampanje bez usklađivanja i potvrde upravljača robnim markama, koji igraju ulogu naručioca. Koliko bi drugačiji u tom slučaju bili oglasi koje stvaramo? I koliko efikasniji?