Razgovarao: Ekrem Dupanović
Foto: Zoran Avramović (lijevo) prima Priznanje za doprinos razvoju marketinške misli u Srbiji od Žozefa Lončara, glavnog urednika časopisa Taboo (desno)
Zoran Avramović se blizu trideset godina, još od vremena Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984, nalazi u krugu malog broja ljudi u regiji koji se tako dugo bave, kako on to kaže, marketingom sporta ili menadžmentom sporta. Zoran je potpuno posvećen poslu kojim se bavi i to mu je obezbijedilo potpun uspjeh, afirmiran je i izvan granica Srbije, u novembru ove će, među ostalim, govoriti na konferenciji Sporto što će biti održana u Portorožu. Zoran piše knjige, novinske tekstove i kolumne na temu sportskog marketinga i time daje širi doprinos razvoju ovog komunikacijskog kanala.
Sa Zoranom Avramovićem sam prije 25 godina zajedno sarađivao u timu za sportski marketing sarajevske agencije OSSA, a prošle godine smo obadvojica bili među dobitnicima Priznanja za razvoj marketinške misli što ga dodjeljuje časopis Taboo.
Gotovo petnaest godina si u vrhu sportskog marketinga u Srbiji. Kako ocjenjuješ status sportskog marketinga u okviru ukupnih komnikacijskih aktivnosti?
Tih petnaest godina vezano je za moje angažovanje u Agenciji „Crvena zvezda marketing“. Tačnije, od 1989. godine. Međutim, moja pripadnost marketingu sporta datira još od 1984. godine iz vremena kada je Sarajevo bilo sportski centar sveta, domaćin Zimskih olimpijskih igara. Tada sam radio u hotelu Holidej In koji je bio „komunikacijsko srce“ tih igara, na poslovima menadžera za odnose sa javnostima. Potom dragoceno profesionalno iskustvo u jednoj od prvih sarajevskih agencija Ossa, u timu za sportski marketing. I to je tih gotovo 30 godina života i rada prožeto ili isprepleteno marketingom i sportom. A kad smo kod „sportskog marketinga“ – što je uobičajeni termin, jer u samoj definiciji ima reč „sport“, moj stav je da je prikladniji termin „marketing sporta“, ili još preciznije „sportski menadžment“ ili „menadžment u sportu“. Ne izbegavam odgovor na deo pitanja „status sportskog marketinga u okviru ukupnih komunikacijskih aktivnosti u Srbiji“, ali stvari bi trebalo šire posmatrati. Savremeni sport, razvoj savremenog sporta je stvorio potpuno novu privrednu delatnost, a to je industrija sporta. Da parafraziram F.Kotlera: „… sa višestrukim ciljevima i višestrukom koristi…“ za sve aktere u tom procesu. Veliko je pitanje da li smo mi u regionu svesni tog potencijala, jer je marketing (a ovdje je reč o marketingu sporta) ključna razvojna delatnost. Sportski događaji su postali masovne medijske manifestacije i postavlja se pitanje, u sklopu „ciljeva i koristi“, da li su na tom „primenjenom interdisciplinarnom području“ postavljeni ciljevi i prepoznata korist? Mislim da je nedovoljno iskorišćen potencijal, tačnije, malo se obraća pažnje na društvenu ulogu sporta, njegovu socijačlnu dimenziju u ukupnom društvenom razvoju.
Koliko veliki uspjesi srpskih sportista na globalnom nivou doprinose porastu svijesti o vrijednostma sponzorstva sportu?
Srbija je izuzetna država, izuzetna zemlja u kojoj zaista ima puno dobrih, kvalitetnih sportskih rezultata i izuzetnih sportista, u kojoj je vlast uspela da uredi sistem, da donese Zakon o sportu i da obezbedi kvalitetno funkcionisanje sporta. Dobrih primera za sportski marketing nema mnogo, pošto ne uspevamo dovoljno da zainteresujemo velike multinacionalne kompanije za sponzorstvo u sportu. Pomalo je paradoksalno da pored ozbiljnih, kvalitetnih i dobrih sportskih rezultata ozbiljne i velike multinacionalne kompanije, primera radi Coca-Cola, ne podržavaju direktno i ne sponzorišu nijedan sport u Srbiji, a koliko sam ja informisan čak ni u regionu. Neke druge ozbiljne i velike multinacionalne kompanije jesu prisutne, a sa druge strane sve što je kvalitetna sportska varijanta to su društveni mediji, televizija, sve ono što treba sponzoru, a sve je to na određenom nivou u Srbiji. Međutim, ti potencijalni sponzori se ne prihvataju kompletnog paketa, čast izuzecima, podške sportu, individualcu ili nekome, što se tiče same Srbije.
Moja nastojanja usmerena su da se iskoriste novi modeli marketinškog delovanja, koji se zasnivaju na partnerstvu koje definiše “jasna pravila igre” u opštem interesu i odluke koje se ne zasnivaju na simpatijama i dopadljivosti već na jasnoj viziji, ciljevima i koristi.
Nakon pet “zlatnih” godina u Zvezdi i nekoliko uspješnih projekata u tom klubu, prešao si u odbojkaški sport koji, osim lopte i timske igre, nema ničeg zajedničkog s fudbalom – druga ciljna javnost, razlika u popularnosti, posjećenosti… Zašto baš odbojka, ako si već želio neku promjenu?
Ja nisam u odbojku prelazio, već sam u odbojci od 1995. godine kada sam počeo saradnju sa Odbojkaškim savezom Srbije. Prvi projekat na kojem smo zajedno radili bio je Evropsko prvenstvo u Atini, prvo veliko takmičenje posle sankcija, kada je naša reprezentacija osvojila bronzanu medalju.Od tada, pa evo do danas, sarađujem sa Odbojkaškim savezom, ali kao i u biznisu, u sportu samo uspeh osvetli one koji rade. Epilog je: sa svim tim medaljama, svim tim uspesima, naročito poslednjih godina od kako odbojka postaje sinonim za dobar, zdrav, drugačiji sport i da je odbojka sve više u medijima, došlo se dotle da je Odbojkaški savez Srbije jedan od najorganizovnijih sportskih saveza u zemlji.
Dosta pišeš o sportu i sportskom marketingu, što je jako dobro jer kod nas nema literature. Koliko ti pisanje knjiga, kolumni i novinskih tekstova omgućava da kažeš neke stvari koje ti svakodnevnica u poslu kojim se baviš ne omogućava?
Mislim da je pisanje donekle i teško, ali mi pisanje pomaže da čitavu moju ličnu komunikaciju podignem na jedan viši nivo. Najčešće pišem o fudbalu i svemu onome što danas fudbal globalno jeste, u kolumni Linija lopte u Blicu već evo 13 godina, jer mi se čini da je fudbal religija, a ostalo su sportovi. U fudbalu zaista postoji okean mogućnosti da se stvari unaprede, dograde i da se na fudbalu najviše vidi koliko je u stvari današnji sport mnogo, mnogo više od igre. Moguće je da to meni omogućava i pomaže da se, prateći informacije iz fudbala, ideje možda mnogo lakše i jednostavnije primene u nekim drugim projektima i nekim drugim poslovima. Čuveni slogan Adidas-a glasi: Nothing is impossible, ima jedno divno objašnjenje: nemoguće nije činjenično stanje, već način razmišljanja. A moguće je, ako ste posvećeni svom poslu, da postignete to što želite.
Vjerujem da mnogi profesionalci u sportskom marketingu u regiji s nespljenjem očekuju tvoj nastup na Sporto konferenciji koja će u novembru biti održana u Portorožu. Pretpostavljam da ćeš govoriti o odbojkaškom sportu?
Odbojka je divan sport, kao i ljudi u Odbojkaškom savezu Srbije, jer se uvek sarađuje sa ljudima. Predsednik Aleksandar Boričić, jedna izuzetna sportska ličnost, koji je danas izvršni potpredsednik i Svetske i Evropske odbojkaške federacije, uspeo je da, zajedno sa svojim prijateljima u Savezu, napravi odličnu sportsku organizaciju. Tako je i meni možda bilo i lakše i jednostavnije da neke od ideja pretočim u realnost, o čemu ću nadam se, imati prilike da porazgovaram i na „Sportu“ u Portorožu. Pokušaću da, zajedno sa Vanjom Grbićem, potpredsednikom Odbojkaškog saveza Srbije, pokažem sliku odbojke u Srbiji. Kako je i na koji način uspela da ne bude toliko vezana za prokletstvo rezultata i da smo, uprkos nekoj godini koja je možda i prošla bez medalje, uspeli da napravimo sistem u kome svaka selekcija, od najmlađe kategorije do seniora, ima jedan fini nacionalni naboj, iako je kult reprezentacije doveden do maksimuma, a ne kult kluba. Upravo zbog toga smo uspeli da danas Odbojkaški savez Srbije, uz saveze Brazila, Japana, Rusije, Italije i Poljske bude zvanično jedan od najorganizovanijih nacionalnih saveza u prvoj klasi , među 220 članica Svetske odbojkaške federacije.
U suštini, radi se o posvećenosti. Kao u svakom poslu i u životu, i ovde je to ključno!
Tvoj najdrazi sponzorski projekat do sada?
Prvo bih naveo veoma uspešnu saradnju sa kompanijom VIP koja je pružila izvanredne mogućnosti u svetu sportskog marketinga i zajedničkoj saradnji sa Odbojkaškim savezom Srbije na mnogim projektima, uključujući i društveno-socijalne. Zatim, izdvojio bih projekte “Odbojka spaja”, koji je, tokom Evropskog prvenstva u odbojci za seniorke 2011. godine koje se održavalo u Italiji i Srbiji, na neki način spajao učesnike kroz sport, zabavu i kulturu, kao i projekat “I ja sam Zvezdaš” koji je okupio oko 124.000 devojčica i dečaka iz više od 250 gradova i mesta širom Srbije oko ideje Crvene zvezde.
Još sam pod utiskom tek završenog 9. Omladinskog turnira “Football Friends”, koji je održan u mojoj rodnoj Foči. Način na koji smo realizovali tu ideju, način na koji ona i dalje živi, verovatno ga svrstava u meni najdraži projekat do sada.
I za sam kraj, upravo je to tema moje nove knjige. Pokušao sam kroz prizmu „Football Friends“-a da osvetlim činjenicu u kojoj meri je sport kohezivni faktor jednog boljeg, pravednijeg sveta.