Piše: Ekrem Dupanović
Jutros u sadržaju portala dominira sportski marketing – intervju sa Zoranom Avramovićem, najava konferencije Sportbusiness i današnji nastavak moje knjige koji će biti posvećen marketingu u automobilskom sportu.
Prije nekoliko dana sreo sam u Sarajevu mog dugogodišnjeg prijatelja Seada Alihodžića koji već duže vremena živi u Belgiji. Sejo je, krajem sedamdesetih i tokom osamdesetih godina, bio veliki jugoslovenski automobilistički as. Bio je višestruki prvak u brzinskim i reli trkama, a osvajao je i Tanjugov pehar koji je pripadao takmičaru koji bi u jednoj sezoni objedinio titule u brzinskom i reli šampionatu.
Sedam-osam godina sam radio na marketingu Sejinog takmičarskog programa. Počeli smo s lokalnim sponzorima. U to doba je dominirao jaranski marketing. Trebao si biti dobar s nekim ko je u svojim rukama imao budžet ili zna onog od uticaja u nekom poduzeću, da bi sklopio posao u marketingu. Što se sponzorstva tiče i danas se mnoge stvari završavaju u krugu prijatelja i poznanika. Nama nije nedostajalo prijatelja jer je Sejo bio iz ugledne sarajevske porodice, njegov brat Neđo je bio vlasnik prvog i dugo godina najboljeg kafića u Sarajevu, ja sam opet preko Radio-Sarajeva imao svoje kontakte, tako da smo uspijevali uglavnom u svemu što smo planirali. Zapravo se tada sve svodilo na prodaju pozicija za naljepnice na takmičarskom automobilu. Kako je Sejo na svim trkama bio među vodećim, ili pobjednik, njegov je automobil najčešće bio u štampi ili na televiziji. Bilo je to vrijeme velikih automobilskih asova: Goran Štrok (danas uspješan dubrovački hotelijer), Jovica Paliković, Drago Regvart, Milan Kolundžić… tako da su mediji ovom sportu posvećivali veliku pažnju.
Kako je tada funkcionisao sportski marketing, ilustrovaću na slijedećem primjeru. Mi smo se pripremali za reli Beograd – Bar. U to vrijeme Slovin je otvarao veliku punionicu Coca-Cole u Hadžićima pokraj Sarajeva. Smatrali smo da im je potrebna promocija i da je Sejino učešće na reliju odlična prilika za to. Otišli smo kod direktora Hasana Japalaka, dotadašnjeg predsjednika općine, kojeg smo poznavali i koji je veoma cijenio i volio Seju. Kad smo mu kazali radi čega smo došli, rekao je: „Nema problema, imam jednu malu ovdje koja će to završiti.“ Uskoro je u njegovu kancelariju ušla Danijela Peha iz zagrebačkog Interpublica koja je došla da obavi sve poslove oko otvaranja punionice i medijske promocije cijelog događaja. Kada smo joj iznijeli naše prijedloge rekla je da o tome nema govora, da Coca-Cola u svojoj strategiji nema automobilski sport i da je njoj jako žao, ali od posla nema ništa. Tada Hasan reče: „Mala, ako si izdeklamovala sve što si imala, hajde sad fino u svoju kancelariju, napravi ugovor na iznos koji ti Ekrem kaže i donesi da ga potpišem. Hajde odmah, ja ovdje odgovaram za posao.“
Kada je UNIS, u saradnji s Volkswagenom, otvorio Tvornicu automobila Sarajevo (TAS), koja je prvo proizvodila bube, a zatim i golfove, stvorili su se uslovi za ozbiljniji razvoj automobilskog sporta, pa i sportskog marketinga. Hilmija Šuljak, direktor TAS-a, je odlično shvatio značaj povezanosti TAS-a sa Seadom Alihodžićem tako da smo potpisali dugogodišnji ugovor o saradnji. Ovo sad već nije bila trgovina pozicijama za naljepnice već ugovor o strateškom partnertsvu koji je iz temelja promijenio takmičarske uvjete za Alihodžića. TAS je pokrivao sve troškove treninga, nastupa na trkama, obezbjeđivao automobil za reli (takmičarsku bubu) i počeo polako da u cijelu priču uključuje i svoje poslovne partnere. Tako je i saradnja s Rafinerijom ulja Modriča dobila sasvim drugi sadržaj. Rafinerija je dobila prvu ugradnju za svoje ulje Optima u sva vozila koja su proizvođena u TAS-u, s mogućnošću da se saradnja proširi i na druge tvronice u sistemu VW-a.
Sead je krajnje profesionalno obavljao svoje sportske i sponzorske obaveze. Bio je hrabar, drzak za volanom i po svemu primjer među automobilistima do jednog incidenta na trci koja je održana na beogradskom Ušću.
U brzinskom šampionatu Alihodžić i zagrebački automobilista Drago Regvart su vozili Alfa Romeo. Regvartova Alfa je bila mnogo jača od Sejine, ali je Sejo bio mnogo bolji i hrabriji vozač. To se najbolje vidjelo na trkama koje su održavane na sarajevskom aerodromu. Na ravnom dijelu piste Regvart nije imao problema s Alihodžićem koji mu je puhao za vratom, ali ga nije mogao stići i preteći. Kod ulaska u krivinu, Regvart je kočio, a Sejo dodavao gas, međutim, Regvart bi se uvijek postavio tako da mu nije dao da ga pretekne. Tako je dva puta pobijedio. Isto je radio i na drugim stazama. Alihodžiću je na beogradskoj trci prekipilo i, kada se Ragvart u krivini popriječio, Sejo je svom snagom udario u njegovu Alfu, izgurao ga sa staze, izvukao iz auta i nokautirao. Bio je kažnjen višemjesečnom zabranom nastupa. Sad, dok ovo pišem, Sejo me podsjetio na Zlatana Ibrahimovića. Ako ste pročitali njegovu knjigu Ja sam Zlatan Ibrahimović, onda znate na šta mislim, vrlo slični u mnogim stvarima.
Sejo je želio voziti formulu, a da bi se uspio plasirati, morao je osvojiti Evropski šampionat u F2. Bio je to veliki finansijski, organizacioni i poslovni zalogaj. Mjesecima smo pregovarali s Rafinerijom ulja i TAS-om sve dok nismo došli do jasnog koncepta Optima Racing Team-a, koji bi mogao finansirati cijeli poduhvat. Angažovan je jedan Britanac za menadžera, obezbjeđena su vozila, Sejino je samo bilo da se spreman pojavi na urtkama. Plan je bio da se godinu-dvije ‘voza’ na trkama i stekne osjećaj šta znači takmičiti se u takvoj konkurenciji, a da onda vidimo može li se učiniti nešto ozbiljnije.
Iz Engleske, gdje je vožen šampionat F2, počele su stizati fantastične, ali ujedno i zabrinjavajuće vijesti. Na prvoj trci Alihodžić je bio sedmi, na drugoj peti, na trećoj četvrti. Kada bi se vratio u Sarajevo pokušavali smo uticati na njega da se drži dogovora, da ne srlja, da nije vrijeme da se jure rezulltati. Sve je bilo uzalud. Vožena je čtvrta trka i s nestrpljenjem sam očekivao reztultat, nadajući se iskreno da će biti negdje između desetog i petnaestog mjesta. Tog vikenda 1980. bio sam na Savjetovanju ekonomskih propagandista u Budvi. Vedrana me nazvala telefonom i sva uzbuđena kazala: „Sejo je teško povređen na trci u North Hemptonu. U Bolnici je. Kupila sam ti kartu, sutra letiš za London. Do nesreće je bio na drugom mjestu.“ Odmah sam sjeo u auto i krenuo za Sarajevo. Sutradan sam ga našao u bolnici s teškim potresom mozga. Izgubio je pamćenje. Nije imao niti jednu ogrebotinu. U punoj brzini naletio je na pisti na ‘vodeni jastuk’ i izletio sa staze, zategao zaštitnu ogradu tako da su se dva stuba sastavila na njegtovoj glavi. Kaciga je izgledala kao zgužvana kutija cigara. Poslije mjesec dana liječenja u Engleskoj vratio se u Sarajevo i došao k sebi nakon višemjesečne terapije, ali nije više bio sposoban za trke. Tako je okončana jedna od najblistavijih sarajevskih sportskih karijera.