Razgovarao: Ekem Dupanović
Nedavno sam ručao sa Vesnom Vlašić, direktoricom agencije McCann Sarajevo. U toku razgovora predložio sam joj da uradimo intervju jer odavno nismo pisali o sarajevskom McCannu. Odgovorila je: „Može, ali ne samnom nego sa timom, tako će biti mnogo zanimljivije“. Dopalo mi se na prvu, nešto novo, više ljudi – više ideja, dobrih analiza, komentara.
Zakazali smo sastanak na kojem su osim Vesne bili Edin Bešlić, Creative Lead, i Enisa Mandra Sadiković, Digital Lead. Razgovor je krenuo spontano, imao je nekako logičan slijed, ja sam malo usmjeravao priču i tako smo došli do teksta koji je pred vama. Kada bacim pogled unazad, mogao bih ga slobodno svrstati u jedan od najboljih, najozbiljnijih i najkorisnijih tekstova koje smo ikada objavili. Istina je, ja se brzo nečim oduševim pa poslije ponekad ne ispadne baš tako. Ovaj sam tekst do sada pročitao najmanje deset puta i zato čvrsto stojim iza ovoga što sam napisao. Sjajan je i nemojte propustiti da ga pročitate do kraja. Kako reče Edin, šteta je što ga nismo snimili video. I jeste šteta!
Počeli smo od ocjene trenutnog stanja u komunikacijskoj industriji i promjenama koje će se dogoditi pod uticajem svega što se dešava u našem okruženju.
Edin: Advertising se mora promijeniti. On se već mijenja i uvijek se mijenjao, ali komunikacijski će se sada morati dodatno prilagoditi jer čovjek koji je u problemima, koji je nedavno na pumpi čekao tri sata da bi uštedio 20 maraka na gorivu, dan mu počinje tako da nema brašna, razmišlja šta će biti sa uljem, gori Ukrajina, Covid još uvijek prijeti iza ćoška, AlJazeera ili N1 su stalno upaljeni, neko drag mu je taj dan umro, a neko mu govori da se ovo neće zvršiti narednih deset godina… Šta mi toj osobi sa tim iskustvom da sada plasiramo? „Čarolija osmijeha“, poručujemo sa bilborda… Tamo treba da stoji poruka: „Preživi dan – Coca Cola“, ili „Bit će bolje – Podravka juha“… Šta sada mi, da bismo ostali moralni, etični i svrsishodni možemo poručiti tim ljudima, a da ih ne lažemo? To je jedna strana. Druga strana je kakva je naša uloga u promjeni tog raspoloženja? To znači da li mi, kroz poruke koje plasiramo, trebamo davati novu nadu? Ono: „Hajde, nek’ gori sve, otvori Tuborg i bit’ će bolje“. Koliko sad tu mi trebamo da doziramo i kako da komuniciramo? Mi djelujemo kroz medije, a mediji će itekako biti odgovorni za te promjene.
MM: Sada dolazimo do pitanja etike u našoj profesiji i do problema mladih čiji su etički standardi daleko iznad standarda moje generacije, pa čak i vaše, iako ste dosta mlađi od mene. Oni se sve rjeđe odlučuju za rad u komunikacijskoj industriji jer advertising smatraju agresivnim, neiskrenim i nepoštenim. Dva pitanja mi se sada nameću. Hoće li ova kriza u koju ulazimo i poslije koje po ocjeni cijelog svijeta više ništa neće biti isto kao što je bilo donedavno, dovesti do pojave nekih novih proizvoda i usluga koje ćemo trebati komunicirati, i drugo pitanje je kako privući više mladih da rade u našoj industriji?
Vesna: Pitanje etičnosti je uvijek postojalo u našoj profesiji. Ljudi moje generacije su ga uvijek sebi postavljali. Ne mislim da se općenito promijenio pogled, da je drugačija percepcija etike mladih ljudi danas, nego je sve mnogo šire i mnogo dostupnije. Globalizacija i digitalizacija su nas doveli dotle da svi u svakom momentu znamo šta se svugdje dešava, imamo uvid u hiljadu detalja, što ranije nismo imali i zbog toga se percepcija jednostavno transformirala. Ali ponavljam kako ne mislim da postoji neka bitna razlika. Uvijek smo se željeli obraćati direktno, govoriti istinu kako bi ona kreirala neku promjenu u društu, kod naših klijenata, ali i promjenu u našoj unutrašnjoj strukturi. Sve to je sada samo mnogo teže i kompleksnije. Što se tiče mladih, definitivno je istina da ne promatraju ovu industiju kao trendy. Nekada smo bili super cool i maksimalno in, svi su se željeli baviti advertisingom iako nisu imali predstavu šta naš posao sve podrazumijeva. IT industrija, i sve što se za nju veže, danas je mnogo više trendy nego posao kojim se mi bavimo. Ipak mislim da imamo moć da kreiramo ključne promjene i da bismo tu moć trebali zadržati. Edin je maloprije pomenuo da mi moramo pilagoditi komunikaciju jer su se naprosto promijenile okolnosti i ne možemo pričati priče koje su rasterećene svih životnih problema. Danas problema ima mnogo više nego ranije, generalno, ili se pak struktura problema multiplicirala. S druge strane, mi moramo biti kreatori generalnog komunikacijskog diskursa, to je naš posao.
Enisa: Složila bih se sa Vesninim zaključkom kada su u pitanju mladi i njihovo mjesto u našoj industriji. Definitivno advertising ne percipiraju kao kul branšu u kojoj bi željeli raditi ili za koju se uopšte zanimaju. Rekla bih da odgovornost za to dobrim dijelom snose agencije koje su omanule u onome što najbolje rade za druge – da komuniciraju o tome šta rade. Tako se industrija našla izgubljena između starijih generacija, koje ne razumiju marketing i percipiraju ga kao „prodavanje magle“ i, s druge strane, mlađih generacija kojima i nije bitno da saznaju. Striktno digitalne agencije sa fokusom na društvene mreže su potencijalno i najatraktivnije mladima. Na pitanje da li marketingu treba marketing, odgovor je definitivno DA.
MM: Razgovarate li vi o tome u agenciji, analizirate li moguće posljedice ove krizne situcije na posao, u kom pravcu sve ovo može odvesti komunikacijsku industriju?
Vesna: Općenito dobijamo jako mnogo analiza sa globalnog nivoa McCann mreže, stalno se rade istraživanja u kojima se ispituje bilo javnosti. I mi interno puno razgovaramo o tome, uvijek kada dobijemo neki brif, s obzirom da radimo sa vrlo različitim industrijama, od finansija, FMCG sektora pa sve do nevladinih organizacija. Trudimo se da za svaki proizvod ili uslugu nađemo neki konkretan pravac. U svakoj priči, pa makar to bio i nenamjenski kredit neke banke, pokušavamo da provučemo nešto što ima smisla, nešto što u sebi ima optimizma, ali ipak puža neku širu sliku kako to ne bi bila samo banalna, besmislena, taktička komunikacija. Da bismo to uspijevali moramo stalno učiti, upoznavati svijet kakav je danas, upoznavati novu realnost i, generalno, ulaziti u mnogo otvoreniji odnos s klijentima. Uvijek se trudimo da sa njima radimo kao partneri, a ne kao dvije suprotstavljene strane. Ako je na jednoj strani klijent, koji nešto hoće i za to će dati instrukcije agenciji, a s druge strane agencija koja nešto mora da uradi i u strahu je hoće li se predloženo rješenje svidjeti klijentu ili neće, nikada neće doći do kvalitetnog rezultata saradnje. Naša odgovornost je ultimativno uvijek prema javnosti kojoj komuniciramo.
MM: Ko je danas više u strahu? Klijenti ili agencije?
Enisa Mandra Sadiković: Mislim da klijenti na neki način već osjećaju da kriza dolazi, da sve ovo što se događa oko Ukrajine mijenja ustaljene biznis modele. Njihovi strahovi su se obistinili, dok agencije kontinuirano rade na tome da na kvalitetan način pruže podršku njihovim biznisima.
MM: Tu bi se agencije morale bolje organizirati da spremno dočekaju taj bumerang.
Enisa Mandra Sadiković: Ma naravno. Kao što je Vesna spomenula, zaista kontinuirano pratimo dešavanja, analiziramo istraživanja, kako globalna tako i postojeća lokalna, a prije svega razgovaramo sa klijentima, našim partnerima o njihovom viđenju svega što dolazi.
Edin: Ja ću se samo na sekundu vratiti na pitanje zašto se mladi nerado odlučuju da rade u komunikacijskoj industriji. Zašto djeca danas ne igraju fubal po mahalama? Zašto inače nema igre koja će djecu izvući iz kuće? Generalno, industrija se uništila i nije dala prostor da se kreiraju kvalitetni uzori. Agencije su razjedinjeno krenule u borbu za klijente u smislu nekorektne tržišne borbe, spuštanjem cijena itd. Damping je doveo do toga da agencije imaju manje prihode i ne mogu platiti kvalitetne ljude. Ti kvalitetni ljudi su ili otišli u freelancere, ili van zemlje, stvaraju neke nove male konkurentske agencije koje opet kao pirane jedu veliku ribu tako da nema više velikih igrača. Nekad je bilo da su veliki gore, a mali dolje, ispod njih, sada su se svi približili jedni drugima. Danas velike agencije teško stvaraju tim velikih ljudi i ne plaćaju ih kako bi ih trebale plaćati. Naravno, nije sve u novcu, ali od njega kreće uništavanje. Šta se onda dešava? Nema scene! Nije scena to što nam na LinkedInu piše da smo kreativni direktori, dizajneri, copywriteri itd. Osim vašeg medija, kao portala koji prati sve agencije, mi nemamo više ništa. Nemamo svoje emisije, nemamo udruženje, ugašen nam je No Limit kao jedini festival kreativnosti kojeg smo imali. Mi bismo trebali imati mnoštvo manifestacija i medijskih istupa koji veličaju naš rad. Ne zato da bi se naš ego hranio već da bi klijenti i ostali vidjeli da je to nešto što je neophodno, cijenjeno i dobro. Tada bi i mladi vidjeli ovu industriju drugim očima. Kazali bi: da, i ja želim biti dio toga i raditi u advertisingu. To bi bila ta scena i to je ono što nam treba.
MM: Tu dolazimo do problema da agencije koje se bave komunikacijama ne komuniciraju. Naš najveći problem, kao medija posvećenog komunikacijskoj industriji, je apsolutno mali priliv vijesti iz agencija. Stiče se dojam da ništa ne rade. Koliko je agencija u regiji i na koliko se kampanja svakodnevno radi, mi bismo dnevno trebali imati barem dvadesetak odličnih vijesti, a dobijamo ih na kašikicu, 3-4 vijesti dnevno uvrh glave. Kopamo vijesti kao da radimo u rudniku. Komunikacijske agencije nemaju vremena da komuniciraju. Ni vaša agencija nije ništa bolja. Mislim da nije problem u vremenu već u nedostatku svijesti da se komunikacijom stvara community o čemu si ti Edine govorio. Da saznamo šta ko radi, šta su dobre prakse, da vidimo šta možemo uraditi bolje od onoga što radimo.
Edin: Da, scena je ta koja će kazati da li je nešto dobro, pa će neko pohvaliti kampanju. Ja bih pohvalio i dobar rad konkurentske agencije, da imam priliku u medijima za neku kampanju konkurentske agencije reći kako mi je žao što to nismo mi radili. Zašto je ta komunikacija uvijek problem?
MM: U BiH se vodi borba za što veći dio sve manjeg kolača. Po meni taj rat nije potreban. Kada bi neko napravio ozbiljno istraživanje tržišta mislim da bi došao do zaključka da nije iskorišteno ni 10 do 15 odsto potencijalnih klijenata. Njih 85 odsto stoji po strani. Ili nisu svjesni potrebe, ili ih struka nije educirala ili ih nismo posjetili da im objasnimo osnove i izazovemo potrebu da sarađuju sa nama. Preko 50 godina sam u oglašavanju i znam da je u BiH uvijek bilo ono: ako mu ide dobro, ide mu dobro i bez reklame pa mu ne treba. Ako mu ide loše, nema pare ni za plate, a kamoli za reklamu. Veliki je potencijal u domaćim klijentima, ali oko njih se treba potruditi, a to niko neće. Agencije za new business na domaćem tržištu nemaju vremena. Niti imaju vremena i interesa da osnuju udruženje koje će uvesti red na tržištu, educirati ga i aktivirati. Udruženje koje će utvrditi pravila i insistirati na njihovom provođenju. To nikome ne treba i svi se snažno opiru kad god se pomene takva ideja. Niko neće da baci pogled preko plota i vidi kakvu ulogu u susjednim zemaljama ostvaruju udruženja.
Edin: To je istina. Mi smo osnovali udruženje kreativaca grada Sarajeva, ja sam predsjednik. Ali je to u startu bila propala ideja. Dođe nas dvoje-troje da nešto radimo, ostali sjede i čekaju da nešto dobiju. Godinama čekaju da im država nešto obezbjedi zato što se oni bave kreativnim poslom. Mi nemamo svijesti o značaju posla kojim se bavimo i o tržištu s kojim trebamo uspostaviti saradnju. Treba doći do smjene generacija. Pratio sam ponašanje kada sam u sklopu Art Shopa pokušavao da ćilim stavim u vertikalu. Bio sam vjerovatno prvi, ali sam znao da će, ako uspijem, doći i drugi koji su to vidjeli pa su i oni pokušali kao što sam i ja vidio super street fashion primjere pa napravio svoje. Vjerovali ili ne sada postoji skoro trideset brendova koji se bave sličnim stvarima i to je super.
MM: Kod nas je uvijek tako bilo. Većina ne radi ništa već samo gleda šta dugi rade. Kad im se nešto učini dobrim, svi pohrle da rade to isti, odjednom nas je previše i posao počne propadati.
Edin: Tu dolazimo do potrebe da imamo community koji će sve pratiti, vidjeti ko je koga kopirao i onda ga eliminisati, linčovati. Svi smo u jednom vrtlogu iz kojeg ne znamo ili nećemo da izađemo.
MM: I kada drugi hoće da nam pomognu mi to nećemo. Prije tri godine Evropska komisija i Američka ambasada su uložili 300.000 eura u izradu Zakona o oglašavanju. Pare su potrošene, a zakona nema i niko se ne pita šta je s tim. Niko prstom da pomakne, pa čak ni oni koji su investirali novac. Nacrt zakona su uradile nevladine organizacije koje u životu marku nisu zaradile od oglašavanja i nemaju nikakav kredibilitet da to rade, ali jako dobro znaju kako se uzima novac od međunarodne zajednice, znaju kako uzeti novac iz međunarodnih budžeta i napraviti izvještaj tako da, i ako budžet nije poslužio svojoj svrsi, nema problema, izvještaj prolazi jer je urađen u formi koju su propisale međunarodne organizacije. Trideset godina se troše milijarde dolara preko nevladinog sektora od čega ova zemlja nije imala haman nikakvu korist.
Vesna: Zakon o oglašavanju nije usamljen primjer. Mi imamo na raspolaganju velike količine stranog kapitala koji se plasira kroz različite nevladine organizacije i nestaje, odlazi bez rezultata. To je kod nas postao šablon. Uvijek isti igrači, uvijek iste procedure, sve je isto pa čak i to da su rezultati mršavi u odnosu na ogromnu količinu novca koja je do sada potrošena.
Što se tiče organizacije naše industrije par puta smo pokušali i ništa nismo uradili. Sada je krajnje vrijeme da stavimo ruku na srce i kažemo: „Ovako kako smo do sada pokušavali, promjene se neće desiti“. Mi uvijek govorimo da na mladima svijet ostaje i da oni trebaju biti nosioci promjena. Kako mladi da nešto promijene kada ulaze u sistem koji je takav kakav jeste i koji ih kreira onakvim kakav je i on sam. Tako je i sa našom industrijom. Ti mladi ljudi neće pasti s neba i imati svoju misiju i viziju kako bi industrija trebala izgledati da bi oni u njoj radili. Ja nešto ne vjerujem u to da će doći do smjene generacija i da će se sve promjeniti. Neće se promijeniti ukoliko i mi ne budemo dio te promjene.
MM: Misliš da ovi koji sada drže industriju u svojim rukama neće ispustiti stvari ili nema tih mladih ljudi?
Enisa Mandra Sadiković: I jedno i drugo, kao u začaranom krugu kojem svi zajedno doprinosimo. Postojeći se uzdaju u iskustvo i plaše se promjena dok istovremeno žude za njima, dok mladi s druge strane brzo odustaju, nakon jednog – dva kamena spoticanja, radije idu dalje, izvan granica, bilo fizički ili virtuelno, umjesto da pokušaju napraviti promjenu ovdje, lokalno.
Vesna:Kad dođu mladi ljudi mi stariji i iskusniji ćemo na njih prenositi svoj način rada, svoje vrijednosti i sve ostalo.
Mi u agenciji se trudimo razmišljati drugačije, radimo na pomjenama, zagrebali smo po površini i idemo dalje. Davno smo počeli sa promjenom odnosa s klijentima i izgradnjom partnerstva. Želimo da se odmaknemo od toga da smo mi puki izvršioci zadataka ka tome da vodimo iskren i realan dijalog o tome šta su problemi, kako trebamo raditi da bismo ostali etični kroz svoje poslovanje koje je takvo i takvo, na koji način možemo kroz našu industriju kreirati neku kvalitetnu promjenu. Vrlo je jednostavno.
MM: Kad gledamo taj odnos sa klijentima rekli bismo da McCann nekako ima najbolji odnos, ili među najboljim odnosima sa svojim klijentima. Imate najviše dugoročnih saradnji, dugoročnih klijenata sa kojima saradnja ne počiva na nekim improvizacijama, na odnosu: „mi vama naredili, vi nama izvršili“ nego očito ima rezultata.
Vesna: Mi smo upravo taj odnos s našim klijentima, i način na koji ih servisiramo, ranije i isticali kao jednu od naših jačih strana. To jeste naša jaka strana. Imamo odlične odnose, sve je transparentno, ali nemamo uvijek zajedničku viziju gdje želimo da dođemo ultimativno. Ne kažem da je nikako nemamo, ali naša želja je da ona bude još jača i da se uvijek reflektuje na realno stanje i realan momenat u kojem se nalazimo. Na tome kontinuriano radimo. Nije samo stvar koliko ćemo nečega prodati, koliko ćemo zaraditi i naplatiti ili realizirati neku interesantnu kampanju, nego se trebamo reflektirati na ono o čemu je Edin na početku govorio. Imamo situaciju u kojoj čovjek iz našeg okruženja zaista ima sto i jedan problem više nego što ga je imao preključer i mi moramo sve da isfiltriramo i komunikaciju oblikujemo tako da stvarno kreiramo neku promjenu kod tog čovjeka i da mu vrlo konkretno pomognemo.
Edin: Sve moje kolege i ja smo optimisti i čitava atmosfera u McCannu odiše optimizmom, što je dobro, ali hajmo ovako gledati. Sadašnje stanje na tržištu je možda idealno vrijeme da se nešto promijeni, da se promijeni način komunikacije i da se ujedinimo. Kad su sve hijene gladne, onda se ujedine i zajedno nahrane. Možda konačno i mi , kao industrija, možemo postati hijene. Nedavno sam spominjao advertiserovu zakletvu. Medicinski radnici imaju Hipokratovu zakletvu pa bi i nama trebalo nešto slično što će ukazivati na to kakvi trebamo biti, bez obzira na uslove koji vladaju oko nas. Šta je naša uloga u društvu? Šta je naša misija? Svaka profesija bi trebala imati svoju zakletvu. Mi je nemamo pa zato danas kažemo jedno, sutra drugo. Možda nam sva ova situacija stvorena ratom u Ukrajini otvara priliku da pravimo fuziju. Mi ne možemo čekati smjenu generacija i dolazak nove generacije koja će nas pomjeriti.
MM: Mi smo oronula kuća koju se ne isplati popravljati već je treba srušiti i graditi nanovo.
Edin: Ne, od te oronule kuće mi možemo napraviti muzej da polako koketiramo sa jednom ultramodernom kućom prekoputa u kojoj su mladi ljudi i oni tamo furaju NFT-ove, oni rade s nekim bitkoinima, titkoinima, i ostalim stvarima. Mi im se sad trebamo približiti i praviti fuziju. Klasični advertising realno trebamo posmatrati kao nešto što je zastarjelo jer jeste. Kad vidim bilbord isprintan i zalijepljen, vidim ga kao jednu ogromnu statuu prošlosti koja jednostavno smeta i narušava čitav ambijent. Drago mi je vidjeti svoj rad, ali bih volio da to nekako drugačije funkcioniše. Budućnost nije u širenju nego u smanjivanju kanala komunikaciije. Volio bih da mi je vjetrobransko staklo na autu takvo da mogu kliknuti i ukinuti reklame dok vozim, da ih ne vidim, ili da vidim samo neke. Danas hoću optimizam i hoću sport, a sutra nešto drugo. Budućnost je u mijenjanju mog okruženja, toga kako meni dolaze informacije i kako ih ja mogu birati i selektovati.
MM: Enisa, možeš li reći kako ti na sve ovo gledaš?
Enisa: Ja sam sad u nekoj vrsti tranzicije, kao i ova naša industrija o kojoj govorimo. Godinama sam radila za Coca-Colu i bila u njenom sistemu, a sada se vraćam korjenima, svom početku u McCannu i ponovnom ulasku u digital. Razmišljam kako možemo našim klijentima ponuditi više, diferencirati se u odnosu na standardnu ponudu agencija, kreirati unikatne pristupe i kanale koji bi ostavili dugoročniji impact. U McCann sam došla prije devet godina i bila sam začetnik digitalnog odjela. Coca-Cola mi je pružila mogućnost za punu kreativnost i mene je izgradila na način da ja sad sa novim iskustvima mogu raditi na novim stvarima u digitalnom okruženju.
Kada je u pitanju komuniciranje u trenutnoj situaciji, ali i onoj koju nam budućnost donosi, smatram da su brendovi tu da nam pruže nadu za bolje sutra. Mislim da bi to trebao biti osnovni smjer, naravno uz zadržavanje relevantnosti. Princip kojim se globalni brendovi često vode jeste da se napravi jedna strategija koja se vuče tri ili četiri godine. S druge strane, društvene i kulturološke prilike se u tom periodu okrenu u potpuno drugom smjeru.
MM: McCann danas?
Vesna: McCann danas je onaj isti McCan koji je uvijek bio, samo mnogo bolji.
MM: Optimističniji?
Vesna: Ne bih rekla tako jer smo mi uvijek bili optimisti, kod nas je čaša uvijek do pola puna šta god da se dešava i mislim da je to nešto što nas razlikuje i što nas je održalo. Od dugoročne saradnje sa klijentima, do kontinuiteta ljudi koji su ovdje uposleni. Drago mi je vidjeti da pored svih prepreka i problema koje smo trebali savladati, dolaze mladi ljudi i to je posebno važno. Imamo sjajnu ekipu mladih ljudi i u kreativnom i u digitalnom odjelu. Nadalje, mi smo tokom Covid krize izbacili standardnu agencijsku strukturu. Nemamo više odjele u klasičnom smislu da imamo BTL odjel, kreativni odjel itd. Čak smo i fizički ukinuli zidove između njih. Svi smo zajedno, više se družimo, otvorenije i življe komuniciramo jedni sa drugima. Unijeli smo dosta promjena, rad posmatramo iz perspektive project managementa, uveli smo svojevrsne lične karte uposlenika – „uputstva za upotrebu“ svakog od nas koja ocrtavaju saradnju sa drugima, komunikacijske manire, način na koji osobe daju i primaju feedback…. Pokrenuli smo dosta stvari tako da danas zaista imamo mnogo otvoreniju komunikaciju nego ranije kada smo bili odvojeni, svako u svojoj kancelariji. Mislim da je to odlično i da prija ljudima, te da donosi dozu pozitivizma koja svima nedostaje da bi poslovanje išlo dobro. S druge strane, da se malo vratim mladim ljudima koji dolaze. Oni nisu stavljeni u kutije. Ranije dođeš pa radiš, recimo, kao Account Manager i to je zakovano. Mladi koji dolaze imaju mnogo širi pogled i žele raditi na svim poslovima bez obzira što mu u opisu radnog mjesta piše da je digital creative. To nama starijim daje mogućnost da od njih napravimo ne neke blijede kopije sebe, već da im pružimo šansu da budu mnogo bolji kreativci nego što smo mi to ikada bili. Malo je takvih ljudi, ali ih još uvijek ima i jako mi je drago da smo baš mi uspjeli da ih privučemo u ovu industriju. Jedan od primjera su svakako i kolegice Nadina i Sonja, koje su na pozicijama Digital Marketing Specialist i Digital Designer osvojile Grand Prix u kategoriji PR-a na takmičenju Young Lions.
MM: McCann Sarajevo je u zadnje vijeme dobio nekoliko priznanja i to međunarodnih. Da li su ti mladi ljudi zaslužni ta to?
Vesna: Pa ne mogu baš kazati da je to isključivo njihova zasluga, ali da zasluga ima – ima ih. Mi smo u zadnje vrijeme dosta radili na pomjenama unutar agencije i to je prevagnulo. Prošle godine smo dobili cetifikat o raznolikosti i uključenosti različitih grupa u naše poslovanje, naše poslovne politike su prilagođene savremenim trendovima, jako puno razmišljamo o inkluziji, počeli smo uvažavati čak i neke procese i činjenice koje smo mi možda i imali, ali nismo o njima puno razmišljali ili ih nismo prepoznali na pravi način. Sada ih više potenciramo i mislim da je to jako dobra stvar. S druge strane, početkom ove godine smo se četvrti put našli na listi najpoželjnijih poslodavaca u BiH, ove godine na drugom mjestu unutar naše kategorije. Sada nam je to priznanje značajnije zato što je bilo mnogo kandidata. Kad sam otišla i pogledala listu mislim da su na njoj bile sve moguće agencije u BiH; i male, i velike, i samo digitalne, i full service itd. Dobiti priznanje u tako velikoj konkurenciji mnogo znači. Značajno nam je upravo zbog toga što smo prošli kroz sve ove promjene i što želimo da izađemo iz okova klasične hijerarhije, i suhoparne organizacije. Došli smo do toga da ljude koji su na čelu odjela ne zovemo više direktorima smatrajući tu titulu tradicionalnom i pomalo konzervativnom. Ona naprosto ne odaje o nama sliku kakvu bismo željeli da je ljudi izvana imaju o nama, a i da kreativnijom učinimo i našu unutarnju komunikaciju. Sada imamo ‘Leadove. Enisa je lider digitalnog odjela, a započela je sa Young liderima, Edin je Creative Lead… Sve nam to zvuči savršeno i inspirativno, i iznutra i izvana.
Edin: Kod nas se to čak i loše prevodi. Kad kažeš Creative Director, ti nisi kreativni direktor već, ako ćemo doslovno prevesti, ti si ‘kreativni usmjerivač’, a trebao bi biti, recimo, kreativni dirigent, to puno ljepše zvuči.
Enisa: Ja ne smatram da je kod nas ikad i postojala hijerarhija, u pravom smislu riječi, koja bi mene, kao mladu saradnicu ograničavala i ulijevala strah od autoriteta. Još i kao početnik, kao junior, imala sam potpunu slobodu da izrazim svoje mišljenje, da predložim ideje. Ovo što smo sad uradili je samo formalizacija onoga što McCann već godinama jeste, kultura koja se godinama njeguje i govori da smo svi na neki način ravnopravni. Ono što je meni zanimljivo jeste činjenica da i kad odu ljudi koji su ovdje bili godinama i dođu neki novi, taj duh se nastavlja i njeguje.
Vesna: Mi smo konkretni u poslu, u svim procedurama i procesima, imamo vrlo specifične metodologije, ali odnosi i komunikacija unutar tima su ekstremno fluidni što smatram velikom prednošću…
MM: Reda mora biti.
Vesna. Apsolutno, reda ima i na njemu sve počiva. S druge strane mislim da sloboda donosi stvarnu, realnu, ličnu odgovornost. Kada nekome nametneš nešto i postaviš mu granicu, u suštini si ga na neki način hendikepirao. On će se uvijek sakriti iza toga. Drugačiji način razmišljanja izvlači iz ljudi ličnu odgovornost i kreativnost.
MM: Nova imenovanja unutar timova su originalna ideja McCann Sarajevo ili ste dobili iz McCanna instrukcije da to uradite.
Vesna. To je naša ideja koja se kuhala neko duže vrijeme i sad je isplivala na površinu. Više nemamo nijednog Acount Managera u agenciji. Imamo Project Managere, imamo ljude koji su ‘lidovi’ i ljude sa nekim drugim funkcijama; mnogo više smo povezali sve timove u jednu cjelinu koja sjajno funkcioniše. Vremenom smo došli do zaključka da nas ukupna situacija, kretanje na tržištu, naša emocija i kultura koju imamo, ustvari ograničavajuj i sada smo prešli na ovu novu, mnogo fluidniju formu koja definitivno svima mnogo više odgovara. Odgovara klijentima, odgovara nama interno. Svako dobija priliku da radi ono u čemu je zaista najbolji i nemamo nikakav problem da pravimo česte rezove, promjene u procesima i odgovornostima.
MM: Edine, šta je sad aktuelno u kreativnom odjelu?
Edin: Dešava se uvijek nešto dobro. Svjesni smo mi da ovdje u McCanu stvari drugačije funkcionišu. Naravno da se poredimo sa drugima i da pratimo šta se dešava u svijetu, ali mi se čini da smo povukli mudar potez kako bismo se oslobodili okova jedne pozicije, da smo fluidni, a ne fleksibilni. Kad ste fleksibilni može da pukne, ali kada smo fluidni mi mijenjamo oblik prema situaciji. I to je vrlo zanimljivo. Neko, ko je prije bio Account Manager, a sada je Project Manager i drugačije se uključuje u sam projekat, može u jednom trenutku predložiti dobar copy, može učestvovati u kreativi, može na brainstorminzima zauzimati drugu ulogu koja nije striktna u stilu: „sakrit ću se iza svog štita, ja sam svoje obavio i tu je kraj.“ To puno vraća agenciji. Podjednako imamo open space i open mind. Svako slobodno može učestvovati i kazati da mu se nešto ne sviđa, recimo da neka animacija nije dobra, i ako to fino argumentuje i da neki svoj prijedlog, apsolutno učestvuje u finalnom rješenju. Kasnije to brani, neki ljudi koji su dali super copy ili neku odličnu ideju pokreću priče među ljudima uz kafu i tu čitav posao dobija jednu sasvim novu dimenziju i vrijednost. Njegujemo i to da ljudi koji rade na jednom projektu trebaju znati sve šta se radi na drugim projektima, jer jedna ideja rađa drugu. Nije nužno da se svi uključuju u sve projekte, ali je jako dobro da svi zaju šta se radi i šta se događa na svim projektima koje agencija radi.
Vesna: Ultimativno, sve ovo na kraju daje jednu novu i značajnu dodatnu vrijednost za klijenta.
