Razgovarao: Ekrem Dupanović
Goran Lizdek dizajn danas voli zbog njegove osnovne namjene – komunikacije, i to ne bilo kakve, već one koja se služi isključivo vizuelnim jezikom. Pa je tako razumljiva svima: ne priznaje jezičke i kulturološke barijere. Svi koji su vidjeli njegove radove, ili koji prate njegov rad, slažu se u ocjeni da je postao odličan dizajner, iako nikada nije završio Akademiju. A to što je nije završio neka je vrsta studentske pobune, nepristajanja na pravila koja određuju svi osim struke.
Goran je tri godine bio na poziciji Art Directora sarajevske agencije Communis, a sada je pomoćni Kreativni Direktor i sprema se da uskoro krene preko Atlantika i u Americi pokuša ostvariti sve svoje snove koji su vezani za dizajn i vizuelne komunikacije.
MEDIA MARKETING: Dizajnom se profesionalno bavite već 14 godina. Šta vas je opredijelilo za studij dizajna? Talenat, želja za umjetničkim izražajem, sklonost ka komunikaciji, jer dizajn jeste komunikacija, ili nešto drugo?
GORAN LIZDEK: Educiranje iz grafičkog dizajna je ustvari počelo prije Akademije, tačnije u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti. Te prvobitne odluke su ustvari dio vrlo jednostavne priče, a uključuju sve ove razloge koje ste upravo nabrojali… S obzirom da sam već nakon osnovne škole morao znati, ili makar pretpostaviti, šta je to čime bih se ozbiljnije želio baviti u životu, u startu sam već bio svjestan da ću svoje aspiracije ka vizuelnim umjetnostima morati staviti u neki komercijalni kontekst. Jedini, za mene logičan izbor bio je upravo grafički dizajn. S obzirom da imaš tad tek 15 godina nisi baš svjestan veličine i kompleksnosti čitavog tog svijeta koji se zove vizuelna komunikacija, sve to dođe malo poslije, ali ipak u svoje vrijeme. No, dizajn upravo i volim zbog te njegove osnovne namjene – komunikacije, i to ne bilo kakve, već one koja se služi samo vizuelnim jezikom. Ne želim uopšte dovoditi u pitanje da li je dizajn komunikacija ili nije – onog momenta kad on prestane voditi dijalog sa publikom automatski nestaje i njegova bit, pa ostaje samo, kako bismo rekli, “mrtvo slovo na papiru”.
MEDIA MARKETING: Postali ste odličan dizajner, ali niste nikada završili Akademiju i, kako sad stvari stoje, nikad je nećete ni završiti. Bojkotujete je. Zašto?
GORAN LIZDEK: Da, to je pravi izraz – bojkot. Odmah ću u startu priznati da ova tema automatski u meni pokrene jednu gorčinu i određenu dozu bijesa, jer često imam osjećaj da validnost mojih argumenata ne može da dopre do ljudi koji bi trebali shvatiti ozbiljnost problema koji nosi neefikasan obrazovni sistem. S tačke gledišta jednog studenta javno ću okarakterisati studiranje u ovdašnjoj sredini jednom rječju – mazohizam. Osim ako mazohizam nije dio vaše fetišističke prirode onda to postaje potpuno apsurdan čin, a apsurdnost je još jedan od prigodnih epiteta tog sistema.
MEDIA MARKETING: Osim dizajna, bavite se i fotografijom, sam fotografište za svoje dizajnerske projekte.
GORAN LIZDEK: Istina je da ta dva svijeta ne mogu nikako razdvojiti. Gajim ogromnu ljubav prema reklamnoj fotografiji koja se počela rađati otprilike u isto vrijeme kao i ljubav prema dizajnu. Kroz sve ove godine to mi je i omogućavalo veliki broj puta da projekte vodim i izvršavam sam. Mislim da sam zbog toga nebrojeno mnogo puta poštedio druge saradnike koji bi se, eventualno, našli u ulozi fotografa, s obzirom da često imam vrlo specifične tehničke i estetske zahtjeve.
MEDIA MARKETING: Šta vam je najbolje iskustvo u dizajnu od svega što ste do sada radili?
GORAN LIZDEK: Kada je klijent rekao: “Ja ti nisam kao ostali klijenti, ti meni slobodno naplati više.”… Šalim se, opet je teško izdvojiti jednu konkretnu situaciju. Ustvari, kad bolje razmislim, mislim da su najbolja iskustva vezana za reakcije klijenata, a ne za sam rad. Kada doživite situaciju u kojoj klijent onoliko pozitivno reaguje koliko ste vi unijeli pozitivne energije u taj rad, onda to postaje nešto stvarno neprocjenjivo. Ne samo da taj rad u tom slučaju uspješno komunicira vizuelnim ili nekim drugim opipljivim jezikom, već prelazite na neki nivo komunikacije energijom i emocijom. Sve ovo možda previše filozofski zvuči, ali je nešto što su svi iskusili, u manjoj ili većoj mjeri. Taj uspješan transfer energije je nešto što mogu generalno okarakterisati kao najdraže iskustvo.
MEDIA MARKETING: Najviše volite raditi dizajn za kulturu i umjetnost. Da li se od toga kod nas može živjeti?
GORAN LIZDEK: Kako da kažem ovo… Nije umjetnik ko je sit. Ne mogu sad ulaziti u korjene tog problema, ali čim smo došli do ovog pitanja mislim da znamo i odgovor na njega. Balkanci, govoreći generalizovano naravno, su čudni ljudi, kultura i umjetnost su do te mjere marginalizovani da bavljenje kulturom i umjetnošću graniči sa nekim ekstremnim sportom – rizik da vas to uništi ili ubije je potpuno isti. Bez obzira, i dalje se najviše osjećam kao na domaćem terenu kada radim upravo za muziku, teatar i ostale kulturno-umjetničke sfere. Veoma je ugodno i inspirativno kada radite na temama ili sa klijentima koji imaju isti senzibilitet kao i struka kojom se bavite.
MEDIA MARKETING: Šta ste sve od kulturnih projekata do sada dizajnirali?
GORAN LIZDEK: Mislim da je najveći dio vezan za teatar, a muzika je vjerovatno odmah na drugom mjestu. Izdvojio bih možda saradnju sa našim mladim režiserom Nerminom Hamzagićem, sa kojim sam uvijek imao veoma razumljiv odnos, a onda i vrlo inspirativnu i konstruktivnu saradnju. Tu je naravno i Jazz Fest, raditi za takav projekat je poseban izazov – vizuelni jezik na kojem moraju komunicirati plakati tog festivala je u nekoj potpuno drugoj dimenziji sa suptilnom granicom između apstraktnog i konkretnog.
MEDIA MARKETING: Spremate se da odete u Ameriku i da se tamo okušate, što bi rekao Mirko Ilić, u konkurenciji sa nešto jačim dečkima. Smatrate li da bi tamo mogli bolje živjeti dizajnirajući za kulturu i umjetnost, da vas tamo očekuju veći izazovi?
GORAN LIZDEK: Iako nije sve u mojim rukama istrajan sam u tim planovima. Što se tiče izazova, realno gledajući, veći izazov nije raditi neku veliku reklamnu kampanju za velikog klijenta, koji ima pristojan budžet, a koji ćete vi potrošiti na savršeno organizovan tim saradnika i u sredini u kojoj je moguće napraviti jednom rječju sve… Veći izazov je upravo raditi lokalnu kampanju kada se borimo na svim mogućim frontovima, počevši od budžeta pa do svih ostalih poslovnih, društvenih i ekonomskih uslova. No, pobjede na takvim frontovima zato i imaju posebnu čar. Po pitanju zapadnog tržišta mislim da kao realan i najveći izazov ostaje pitanje konkurencije – bilo bi blesavo pomišljati da se s prosječnim trudom i rezultatima može boriti sa svim ostalima igračima, pa još u sredini gdje su kreativne granice već maksimalno pomjerene. U kontekstu reklamne industrije, Darwinova teorija o preživljavanju jačeg savršeno pristaje.
MEDIA MARKETING: Neki dizajneri su indiviualci, dok su drugi timski igrači. Kojima vi pripadate? Četiri godine radite u agenciji Communis, da li ste se navikli na timski rad?
GORAN LIZDEK: U početku, a i dobar dio svoje karijere, bio sam strogi individualac – imao sam energije i volje da “izguram” čitave projekte, snalazio sam se i uživao u tome. No, kako sam već spomenuo, u posljednje vrijeme više sam u ulogama timskog igrača, ne samo zbog ličnog izbora već i zbog prirode pozicije na kojoj radim u Communisu. Bez obzira na ove lične transformacije u preferencama prema načinu rada, ljubav prema organizaciji nikad neće nestati, zato posebno cijenim timski rad, ako je on konstruktivno organizovan sa jasno podijeljenim ulogama.
MEDIA MARKETING: Kroz agencijski posao dolazite u kontakt sa klijentima, imate sastanke sa njima… Kakvi su klijenti danas? Imaju li hrabrosti da prihvataju nove i drske ideje?
GORAN LIZDEK: Kako se to već kaže “Sto ljudi – sto ćudi”, a i klijenti su ljudi, iako valjda dizajneri tako ne misle. Šalu na stranu, previše se radi o individualnim slučajevima da bih mogao generalizirati. S obzirom da prije razmatranja i prihvatanja bilo kakvih ideja, pa i ovih novih i drskih, prvo mora doći do istraživanja tržišta, često se dođe do zaključka da su rizici za pogrešno usmjerenom komunikacijom previsoki. Klijenti su toga uglavnom svjesni, pa bi odluke koje nisu u skladu s tim umjesto sa hrabrošću, graničile sa glupošću. No, ako postoji prostor i uslovi da se pomjeraju neke granice, s klijentima uglavnom nije problem započeti saradnju u tom smjeru. Naravno, uz malo argumentovanog nagovaranja s naše strane.
MEDIA MARKETING: Komkunikacije se ubrzano sele u digitalni svijet. Koliko vas privlači dizajn za digitalne medije ili je to jednostavno potreba, trend koji se mora pratiti?
GORAN LIZDEK: Da li je prerano reći da je selidba u digitalni, odnosno virtuelni svijet ustvari početak transhumanizma zaista ne znam, ali činjenica je da se polako moramo pakovati i pripremati da selimo u taj svijet jednu po jednu stvar, uključujući i grafički dizajn. Stoga, rekao bih da je to više od trenda. Vizuelna komunikacija u bilo kom obliku, pa tako i u digitalnom, je nešto što će me uvijek privlačiti. Stvar koja me često fascinira jeste suptilan odnos svih tih sitnih detalja i njihovog promišljenog odnosa, posebno s obzirom na činjenicu da sam osoba koja pati od posvećenosti detaljima. Također je interesantno promatrati kako jedan takav sintetičan dizajn može izazvati iluziju interakcije sa nečim realnim, bilo da se radi o skeumorfističkom ili sve više popularnom “flat” pristupu u dizajnu.
MEDIA MARKETING: Ostajete i dalje vjerni zaljubljenik printa, ali digital neće moći bez vas kao ni bez svih drugih grafičkih dizajnera. Ulazite li polako u digitalni dizajn, kakvi su ti planovi?
GORAN LIZDEK: Pojam digitalnog dizajna za sobom ipak više vuče pojam jedne platforme, a ne konkretnog medija. Upravo zato se u kontekstu digitalnog dizajna najčešće susrećemo sa nečim što se zove interface, ili ti sučelje. Naravno da digitalni svijet neće moći bez grafičkih dizajnera, jer elemente i u toj platformi treba neko vizuelno oblikovati i konkretno iskomunicirati. Da budem brutalno iskren, onog momenta kada otvorim behance, shvatim kako su neki ljudi toliko odmakli u toj sferi dizajna. Iskreno, drago mi je što se neko uvijek rodi u pravo vrijeme da iskoristi maksimum od medija koji je najzastupljeniji baš onda kada ta osoba ima najviše kreativne energije. Gledajući sa svoje tačke gledišta, uvjeravati sebe da nikad nije kasno krenuti sa nečim može ponekad ipak biti malo i arogantno. Pored ljudi koje sam upravo opisao nema ništa pogrešno prihvatiti da su to trend-seteri i umjesto pokušavanja da se dostigne to znanje, senzibilitet, ili šta već, zašto ne dati baš tim ljudima priliku da iskoriste svoje umijeće. Mislim da ću radije sarađivati sa takvim ljudima nego se sam hvatati u koštac sa vozovima koji mi, čini se, izmiču. Malo mi je uz to i muka od tog čestog stava kako dizajner u praksi mora biti u korak s vremenom – to je kao da tjerate fudbalera da i u svojoj 40-toj godini trči po terenu sa istim žarom i energijom, jednostavno je besmisleno i kontraproduktivno. Zato će se većina njih savršeno snaći na klupi pored istog tog terena, držeći na okupu neku novu mladu ekipu punu energije.