Prošle sedmice, dok sam na našem portalu čitao vijest o tome kako je Mercator u Planici donirao opremu za podmladak 22 skakačka kluba iz cijele Slovenije, zapljusnuo me val emocija. Sjećanja su tako snažno navirala da sam otišao sam na ručak (što inače nikada ne činim), kako bih u miru mogao uživati u omiljenoj hrani i sjećanjima na godine kada sam odlazio u Planicu na takmičenja u smučarskim skokovima.
Iako će većina ovog teksta biti posvećena mojim sjećanjima, ja sam ovdje najmanje bitan. Moram biti tu da bih vam, poštovani čitaoci, prenio dio atmosfere Planice i time ilustrovao koliko je golemo to što je Mercator uradio prije osam dana.
Slovenija je krcata rijekama, jezerima, planinama i kulturno-historijskim znamenitostima po kojima je poznata. Ako bih ja, kao relativno dobar poznavaoc ‘dežele’ mogao da pravim svoju rang listu znamenitosti, na prvom bi mjestu svakako bio Triglav. Na drugom, bez razmišljanja Planica i njene veličanstvene skakaonice. Planica je upisana u DNK Slovenki i Slovenaca. Sjećam se kad sam potpisivao prvi sponzorski ugovor za Planicu da je u preambuli ugovora pisalo: „Potpisivanjem ovog ugovora sponzor prihvata činjenicu da je Planica zibelka (kolijevka) smučarskih letova u svijetu.“ I jeste!
U Planicu sam se zaljubio gledajući skokove na televiziji. Turneja četiri skakaonice je bila nezaobilazna, Svjetski kup, svjetska prvenstva… Kada sam u sarajevskoj agenciji OSSA preuzeo tim za sportski marketing odmah sam počeo planirati da na Planicu odvedem par sponzora „s juga“ obzirom da do tada nisam vidio da je neko izvan Slovenije imao svoj transparent u doskočištu. Otišao sam u Ljubljanu, upoznao Tomaža Tegera i Mitju Jagera, dogovorili smo saradnju i tako je sve krenulo. Narednih desetak godina na Planici su bile „moje“. Dovodio sam jake sponzore, Slovencima se dopadalo što i južnjaci dolaze, bio sam privilegovan i uskoro sam za svoje sponzore mogao realizirati sve ono što rade i najveće agencije za sportski marketing u inozemstvu. Recimo, dođem dva dana ranije sa kombijem punim materijala, predam to Tomažu i Mitji i odem sa društvom u kafanu. Kada se završi raspoređivanje transparenata u ciljnom prostoru, dođu po mene da idem pogledati. Ako nisam zadovoljan pozicijama transparenata mojih sponzora imao sam mogućnost da ispremještam ciljni prostor i svoje sponzore stavim na bolje pozicije kako bi bili vidljiviji u televizijskom prenosu. Pa čak ni tad nisam mogao biti siguran u njihovu vidljivost. Jedne godine veliki sponzor je bila kompanija za preradu voća Hissar iz Prokuplja (Srbija). Proizvodili su kandirano voće i čokolade, bili su moj „najslađi“ partner. Postavio sam dva transparenta jedan do drugog u čelo ciljnog prostora, poručio meze i piće u press centar i sa Simom, direktorom Hissara, sjeo da uživam. Krenu prenos, skače prvi, pa drugi, pa treći predskakač, krenu i zvanično takimičenje, skakači u ciljnom prostoru „udaraju“ od Hissarove traneparente, čak se i uhvate rukama za njih, ali nigdje transparenata. Mislio sam da sam sve fulio. Poče znoj da me obliva. Pita me Simo: „Ekreme, drži li se ono za naš transparent?“ „Drži Simo“, odgovorih. „Pa gdje je transparent?“ „Ne znam,“ odgovorih skrušeno. U tom trenutku se u pressu iz reportažnih kola TV Ljubljana začu glas Staneta Škodlara, reditelja prenosa: „Fantje, idemo raditi normalno. Nadam se da je naš prijatelj iz Sarajeva vidio kako mi znamo raditi!“ I od tog trenutka Hissar nije izlazio iz kadra nakon doskoka. Bilo je fantastično.
Planica je bila must događaj u mom kalendaru. Ne samo zbog sponzora, mogli su to odraditi i moji saradnici, već zbog posebnog osjećaja koji nisam mogao osjetiti nigdje drugdje, a putovao sam na mnoge velike sportske događaje širom svijeta. Ja sam jednostavno na Planici punio baterije haman za narednih godinu dana. Entuzijazam tih ljudi koji pripremaju takmičenja, brinu o skakaonicama, navlače snijeg kada ga nema, kuhaju u kazanima najbolji gulaš na svijetu, to se ne može vidjeti nigdje drugdje. Dva puta se dogodilo da nije bilo snijega i da su ga morali dovlačiti. A bilo je hladno, strašno hladno. Dva dana i dvije noći gotovo da nisam spavao, i ja sam htio pomoći. Ma ne da bih nešto veliko učinio, već da bih iz blizine gledao te ljude iz okolnih sela koji kao božiji dar prihvataju šansu da pomognu u organizaciji skokova i da uživaju u onome, u čemu niko normalan ne uživa: cijelu noć na minus 15 provesti u planini na vjetru i prenositi snijeg. Takvih ljudi nema nigdje na svijetu. I družiti se sa njima makar i u tim nenormalnim okolnostima, piti kuhano vino i u tri ujutro jesti tek skuhan gulaš, predstavlja privilegiju.
OSSA je bila zvanična marketing agencija Evropskog prvenstva u atletici „Split 1990“, a meni je dodijeljena funkcija direktora marketinga te sam na osnovu te pozicije bio obavezan učestvovati u radu Izvršnog odbora i prisustvovati svakom sastanku. Jedne godine vraćao sam se iz New Yorka. Po slijetanju u Zagreb imao sam dvije mogućnosti. Otići u Split, gdje je sutradan bila sjednica Izvršnog odbora na kojoj je glavna tačka bio marketing, ili na aerodromu uzeti rent a car i otići u Planicu gdje se sutra i prekosutra održava Svjetski kup na velikoj skakonici. Cijelo vrijeme leta sam razmišljao šta da uradim. U Split sam morao, u Planicu sam želio. Nisam bio neophodan jer su materijali iz Sarajeva već prebačeni, sa Tomažom i Mitjom sam bio u stalnom telefonskom kontaktu, ali mi je falilo to punjenje energijom i druženje sa nevjerovatnim ljudima. Kada je Panamov avion dodirnuo pistu zagrebačkog aerodroma, još uvijek nisam znao šta mi je činiti. Kada sam prošao pasošku kontrolu i ugledao telefonsku govornicu uputi sam se ka njoj gotovo nesvjesno. Nazvao sam Jusufa Arnautovića, direktora OSSE i zamolio ga da sutra umjesto mene ode u Split jer ja moram u Planicu radi jednog vrlo važnog sastanka (laž). Otišao sam do šaltera Hertz Rent a Cara, uzeo auto i sav sretan zapucao prema Planici. Neopisivo pozitivno iskustvo.
Svoju „Planišku“ karijeru završio sam na pravi način 1984. godine Svjetskim prvenstvom u smučarskim letovima.
Iz ratnog Sarajeva sam izašao u ljeto 1993. godine. Otišao sam u Istru gdje je Vedrana bila sa djecom, pokupio ih i odveo u Ljubljanu. Asju smo upisali u gimnaziju Moste, Filip nije još išao u školu. Registrovao sam dopisništvo Business magazina čime sam stekao poludiplomatski status, svi smo dobili dozvole boravka. U jesen sam počeo sarađivati sa Manager magazinom kojeg je izdavao Gospodarski vestnik. Dogovorio sam se sa direktorom Slobodanom Sibinčičem i glavnim urednikom Dušanom Snojem da osmislim neke strateške projekte njihovog marketinga. Nakon tri mjeseca, 21. decembra 1993. u Cankarjevom domu organizovao sam prvi Decembarski koncert revije Manager koji traje evo već 17 godina i predstavlja najprestižniji događaj slovenske poslovne zajednice. Samo se danas zove Managerski koncert čiji su organizatori Slobodan Sibinčić i Udruženje Manager.
U kasnu jesen 1993. godine na televiziji sam čuo vijest da Slovenija ozbiljno razmišlja da odustane od organizacije Svjetskog prvenstva u smučarskim letovima koje se trebalo održati u februaru 1994. Nije bilo para, organizatorima je nedostajalo oko 200.000 maraka što je za Sloveniju, koja se odjednom sa tržišta od 23 miliona stanovnika probudila na tržištu od dva miliona, bilo mnogo. Rekao sam Sibinčiću i Snoju da je to sad njihov zadatak. Ukoliko Slovenija iz finansijskih razloga odustane od organizacije to će biti loša poruka evropskoj poslovnoj zajednici da nije sposobna, a sve oči slovenske privrede su u tom trenutku bile okrenute ka Evropi jer se južno od nje ratovalo. Trebala joj je snažna poruka Zapadu.
Dvije-tri godine prije na velikim skakaonicama diljem svijeta se vodila borba ko će prvi preskočiti granicu snova od 200 m. Skakač kome bi to uspjelo bio bi u istoriji skokova upisan zlatnim slovima. Isto kao i skakaonica koja mu je to omogućila. U tim pokušajima je bilo svega. Najviše padova koji su se ponekad završavali opasnim lomovima svega što se na čovjeku može slomiti. FIS-a, Svjetska smučarska federacija, je odlučila da to spriječi. Čim bi sudije primijetile da je neko namjerio da proba, odmah bi skraćivali zaletište. Planica je čekala svoju šansu. Revija Manager je prihvatila moj projekat „Slovenski managerji za uspeh Slovenije“. Slovenskim direktorima smo poslali jasnu poruku: Ako se Slovenija pokaže kao dobar organizator onda će se predstavit kao uspješna država, a vi ćete biti dio tog uspjeha. Vašem biznisu je to potrebno!“.
Otišao sam u Futuru kod Vite Verliča i Mareta Vičića i dao im brif za kampanju. U narednim brojevima Managera bili su objavljivani dvostrani oglasi. Uradili smo i newsletter koji smo ubacili u naredna dva broja Manager magazina. Kolutali su očima u nevjerici kada sam za naslovnu stranu newslettera sročio naslov: „Ako se bude dogodilo, dogodit će se na zvaničnom treningu – let preko granice snova od 200 metara!!!“. Bio sam siguran da je Planica spremna za ovaj podvig. Takođe sam bio siguran da će se to dogoditi na zvaničnom treningu nakon čega će FIS-a skratiti zaletište i na prvenstvu niko neće preći tu granicu. Ali za Planicu je svejedno. Rekordi postignuti na zvaničnim treninzima se zvanično i priznaju. Elem, skupili smo pare i Svjetsko prvenstvo u smučarskim letovima Planica 1994 je moglo da počne.
Već na prvom trenigu se vidjelo da ambicije za skok preko 200 m postoje. Prvi je tu daljinu preskočio jedan Norvežanin (204 m) ali je pao čim je dodirnuo tlo, tako da skok nije priznat. Mnogo sretniji je bio Finac Toni Nieminen koji je skočio 214 metara. Skok je bio regularan, a FIS-a je skratila zaletište tako da se naredna dva dana takmičenja niko nije ni približio daljini od 200 m. Nije ni morao. Planica je i ovako sa Nieminenovim skokom ušla u istoriju.
Prije nekoliko godina u Sarajevu je organizirana promocija novog brenda kafe Atlantic Grupe. Na promociji je bio i Andrej Bele, direktor Strateške grupe kafa Atlantic grupe. Kada sam mu se kod dolaska predstavio rekao je da me poznaje. Malo me zbunio jer ja dobro pamtim ljude. Kontam, zapamtio bih mu lik, ili ime, a ponajprije glas jer ja ljude najbolje pamtim po glasu, a Andrej baš ima specifičan glas. Rekao mi je: „Ja sam u vrijeme priprema za Svjetsko prvenstvo u smučarskim letovima na Planici bio direktor marketinga Donat Mg u Rogaškoj. Generalni direktor mi je jedno jutro proslijedio jedan dopis revije Manager na kojem je napisao: „Andrej, ovo trebamo podržati. Završi!“. Vidim piše „Slovenski managerji za uspeh Slovenije“. Dopalo mi se. Ali dole u potpisu Ekrem Dupanović. Ej, pa ko je ovaj mislim se. Odmah sam shvatio da si iz Bosne pa sam se pitao: “Nije valjda da nam izbjeglica iz Bosne spašava prvenstvo. Eto zašto sam zapamtio tvoje ime i drago mi je da smo se upoznali.“
Da se vratim na početak ovog teksta. Dva nesumnjiva simbola Slovenije, po meni na prvom mjestu su: Triglav i Planica. Treći? E tu je gužva. Ima mnogo rijeka, jezera, prirodnih ljepota, gastronomskih specijaliteta i starih građevina po kojima ljudi prepoznaju Sloveniju. U toj je gužvi svakako i Mercator kao prepoznatljiv simbol najbolje ponude u svojim trgovinama. I na tržištima izvan Slovenije, „dežela“ se prepoznaje po Mercatoru. Zato mislim da je dodjela opreme mladim slovenskim orlovima na smučkama logičan potez Tomislava Čizmića, predsjednika uprave Mercatora i njegovih saradnika.
Narod kaže: S kim si takav si!
Mercator je s Triglavom i Planicom.
