Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Nakon kraćeg radnog odmora u Sarajevu, Vedrana i ja ponovo putujemo u Zagreb na poziv Kristine Ercegović. Jubilarni je 50. Business Café na koji je pozvano deset gostiju koji su u prethodnim godinama ostavili najbolji utisak na mlade poduzetnike koji čine publiku ovog jedinstvenog eventa u cijeloj regiji. Čast da budem među njima imao sam i ja. Iako mi je putovanja po snijegom okovanim cestama već pomalo preko glave, nisam mogao odbiti ovaj poziv. Još uvijek me grize savjest da sam prije nekoliko godina otvoreno Kristini u Sarajevu rekao kako ne vjerujem u taj projekt niti u njene metode motivacije i obrazovanja malih poduzetnika. Kristina je vjerovala, uporno je radila proteklih devet godina i uspjela ideju putem licenci proširiti na cijelu regiju. Na 50. Business Caféu, u hotelu Academia, u četvrtak uveče bilo je 280 poduzetnika iz cijele regije.
Kada sam već putovao u Zagreb zakazao sam i nekoliko sastanaka kako bih racionalno iskortsio vrijeme za koje sam u jednom od prethodnih Dnevnika napisao da je moj najvrijedniji resurs. Krenuo sam ujutro iz Sarajeva. Padao je priličan snijeg. Rekao sam uveče Kristini da ni ona sama na svoj Business Café ne bi krenula po takvom vremenu. Ja sam morao jer u pitanju je bila riječ koju sam joj dao. Nešto sporija vožnja zbog snijega.
Kada sam prešao u Hrvatsku snijeg je prestao, a ja sam opalio po gasu da ne zakasnim na prvi dogovoreni sastanak sa Ivanom Kovačevićem, direktorom za digital u agenciji Bruketa&Žinić&Grey. Sa Ivanom sam imao dogovoren intervju. Stižem na vrijeme.
Ivan je šest godina bio direktor digitala u Agrokoru i kada je ta kompanija zapala u poteškoće sa kompletnim svojim timom prelazi u agenciju Bruketa&Žinić&Grey. Ivan je veliki stručnjak za digitalni marketing. Pola posla njegov tim radi za lokalne klijente B&Ž&G, a pola za internacionalne klijente koji dolaze ili direktno, ili preko Grey mreže. Govori vrlo zanimljive stvari, mnogo učim dok razgovaramo, ponekad mi ga je teško pratiti. Napravili smo odličan intervju iz kojeg će, nadam se, mnogi čitatelji naučiti barem nešto od onoga što sam ja naučio. Posebno je zanimljiv onaj dio u kojem je Ivan govorio o novim tehnologijama čiji je veliki zaljubljenik, o poslovnim rješenjima uz korišetnje inovativnih metoda koje do sada nisu korištene, o velikim bazama podataka i o tome koliko nam pomažu u iznalaženju kreativnih rješenja i na koji način itd.
Iz Zavrtnice odlazim u Imago Ogilvy kod Damira Ciglara. Konačno smo uspjeli naći termin koji obadvojici odgovara. Ova je godina za Imago krenula munjevito. Damir je vrlo zadovolljan. Dogovaramo našu saradnju tako da sam i ja zadovoljan. Razgovaramo o novom Kreativnom portfoliju koji izlazi idućeg mjeseca. Damir smatra da ova knjiga predstavlja izuzetno značajan projekt za regionalnu oglašivačku industriju. Naručuje za mene sasvim zadovoljavajući broj primjeraka za agenciju i njihove klijente.
Iz Imaga odlazim u hotel Academia gdje stižemo pola sata prije Business Caféa. Taman koliko nam je potrebno za brzo osveježenje u sobi. Fantastična atmosfera. Mnogo mladih ljudi iz biznisa, sve sami poduzetnici i poduzetnice. Kristina nas smješta za sto za kojim sjedi nakoliko gostiju iz „moje“ ekipe, ljudi koji su već gostovali i večeras primaju specijalno priznanje za visoke ocjene publike. Srećem Manuelu Šolu, Nikolu Žinića i mnogo zanimljivih ljudi. Moje je mjesto do Nenada Bakića, poduzetnika koji je odnedavno i predsjednik uprave Varteksa. Kasnije ću, za vrijeme njegovog razgovora sa Kristinom, čuti jedan termin koji sam odmah odlučio prisvojiti kao moju novu mantru. On glasi: Brutalno delegiranje. To je ono što mi nedostaje. Zbog nedostatka talenta za delegiranje obolio sam od hroničnog nedostatka vremena. Već sutradan ujutro sam, odmah nakon buđenja, dok sam još u krevetu, svojim saradnicima poslao tri poruke sa delegiranim zadacima. Lijep je to osjećaj kada sa sebe skidate operativne poslove i dobijate makar sat vremena za širu sliku posla kojim se bavite. Business Café je trajao oko dva sata. Razgovor za razgovorom, sve i jedan je fantastično inspirativna priča. Priča o usponima i padovima uz zaključak: svi padaju, ali samo pobjednici ustaju!
Bravo Kristina!
Poslije Business Caféa razgovaram sa poduzetnicima, odgovaram na njihova pitanja u neformalnom razgovoru. Uglavnom mi prilaze oni koji prate portal, znaju čime se bavim i iznose svoje pozitivne komentare. Prilazi mi i jedna mlada žena (zamolila je da joj ne pominjem ime), koja je jedan od naših najvećih fanova. Kaže da joj je portal prije godinu dana, kada je odlučila da uđe u marketinške vode, promijenio život. Saznala je sve o industriji u regiji, vlada imenima agencija i imenima ključnih agencijskih ljudi. Zna sve. U znak zahvalnosti što postojimo poklanja mi jednu bombonjeru savršenog dizajna ambalaže. Zamolila me je da je ne dajem nikom drugom već da je sam iskoristim. Kada sam došao u sobu i otvorio je mom iznenađenju nije bilo kraja. Uredno posložene čokoladice, a na središnjoj je u čokoladu utisnut moj lik sa fotografije koju je Dule Drakalski snimio na Golden Drumu prije tri godine. Neugodno mi je dok ovo pišem jer ja sam skroman i ponizan čovjek, ali nisam mogao a da ne kažem. Hvala najljepša.
O Business Cafeu više čitajte danas u rubrici Vijesti.
Ujutro prva kava u Esplanadi sa Krešimirom Macanom (Manjgura), sa kojim sam radio intervju krajem novembra i izgubio ga, vjerovatno sam ga nekom greškom pobrisao. Čak sam išao na forenziku u Apple u Sarajevu, nisu ga mogli pronaći. Sada smo se dogovorili da ponovo pravimo intervju. Petnaest godina sam radio na radiju gdje su se ovakve stvari događale. Iz tog iskustva znam da ponovoljena priča nikada ne može biti dobra kao ona prva. Ovaj drugi intervju sa Krešom je dokaz da to pravilo ne mora uvijek važiti. Napravili smo odličnu priču, odličnu. Krešo je jedan od najzahvalnijih sagovornika u mojoj novinarskoj karijeri. Em sve zna o onome što radi (odnosi s javnošću), em savršeno govori, raspolaže činjenicama, ima odličnu rečenicu, lijepo ga je slušati. On je jedan od ljudi zbog kojih ozbiljno razmišljam da intervjue na portalu imamo i u zvučnom formatu. To će biti jedna od tema godišnjeg sastanka kojeg sa svojim timom imam u utorak. Sad nas je šestoro (pet stalno zaposlenih i jedan stalni vanjski saradnik), a bit će nas još. Nismo više Adnan i ja sami.
Poslije Kreše u Esplanadi mi se pridružuje gospođa Sandra Mlakar koju mi je Kristina Ercegović preporučila za urednicu proširenog izdanja knjige Hotel Jugoslavija. Prvo izdanje sam završio negdje sa 1997. godinom. Sada bih želio dodati i ovih 20 godina koliko je proteklo od tada. Iduće godine ću obilježiti 70. godišnjicu života i 50. godišnjicu rada u advertisingu pa bih želio imati „novu“ knjigu, odnosno proširenu staru. I volio bih da je uredi gospođa Mlakar. Razgovarali smo sat vremena, vrlo zanimljivih sat vremena u kojima je gospođa Mlakar iznijela svoj pogled na prethodno izdanje knjige Hotel Jugoslavija i izrazila spremnost da uredi prošireno izdanje kada dodam ostatak sadržaja. Ona se bavi i distribucijom knjiga kroz knjižarsku mrežu pa je prihvatila da bude distributer za Hrvatsku.
Poslije dvije kave sad poručujem cijeđeni sok od narandže i greipa. Dolazi moj veliki prijatelj Kristijan Gregorić (regionalni direktor u Valiconu), moj brat po štitnajči (obadvojica smo živnuli kada smo se riješili naših premorenih štitnjača). Kristijan se vratio sa Tajlanda gdje je bio dva tjedna. Priča mi bajke s tog putovanja. Govorim kako se i ja odlučujem da otputujem na dvije tri sedmice na Tajland već godinama, ali se pomalo plašim tog putovanja. Ako iz ovog haosa i stalne borbe sa vremenom utonem u taj mir i prihvatim neke budističke principe mirnog života, bojim se da se neću vratiti. Kristijan kaže da je taj strah opravdan i da čovjek na Tajlandu stiče jedinstveno iskustvo koje ne može naći nigdje u svijetu. Kristijanu zvoni telefon. Zove ga Zenel Batagelj (Valicon). Ja uzimam telefon i javljam se prvi. Zenel prepoznaje glas. Obadvojici nam je drago da se čujemo nakon dužeg vremena. Nastavljam razmjenu informacija iz regije sa Kristijanom. I on mnogo putuje po regiji, istražuje, zna sve.
Iz Esplanade žurim na sastanak u HURA-u sa Dunjom Ivanom Ballon i Silvijom Kovačić. Trebamo dogovoriti sve detalje oko žirija BalCannesa koji će zasjedati u Sarajevu i kojem ćemo mi biti domaćini. Dogovaramo termin. Žiri će u Sarajevu zasjedati u subotu, 14. septembra. Takođe smo se dogovorili da će HURA sastav žirija odrediti do 30. juna tako da imamo dovoljno vremena za pripreme. Vrlo sam ponosan da će svoje prvo zasjedanje izvan Rovinja (ili onlinea) žiri BalCannesa imati u Sarajevu. Jako se veselim tome. Veselim se mogućnostima da žiriju, koge će najvjerovatnije činiti devet najeminentnijih predstavnika agencija, oglašivača i medija iz regije, predstavimo oglašivačku industriju Bosne i Hercegovine. Obećavam Dunji da ću se osobno truditi već od sutra da za ovogodišnji BalCannes osiguramo rekordan broj prijava.
Vrlo zadovoljan napuštam Zagreb. Nakon dvadesetak kilometara počinje padati sve jači i jači snijeg. Cesta je klizava, vozim prilično brzo i pazim da naš Peugeot ne dobije „skije“. Vedrana i ja u Sarajevo stižemo tačno u ponoć.
Napomena za one koji to ne znaju. Vedrana i ja putujemo uvijek zajedno jer sam ja samo uposlenik u firmi kojoj je Vedrana vlasnica i direktor. Druga je stvar da je najbolja supruga i najbolji saputnik na svijetu.
28. januar 2019.
