Piše: Ekrem Dupanović
Druga želja koja mi se ispunila jeste ugovor o statusu Zvanične marketing agencije Fudbalskog saveza Jugoslavije čiji je predsjednik bio Mladen Vedriš, a glavni tajnik Ante Pavlović, obojica iz Hrvatske.
Dakle, postali smo marketing agencija Fudbalskog saveza Jugoslavije sa zadatkom da obezbijedimo sponzorstvo kvalifikacija i učešća naše reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu Italija 1990. Meni je ovaj projekat posebno bio drag zato što je selektor reprezentracije bio Ivica Osim, a šest je standardnih prvotimaca dolazilo iz Sarajeva i Želje.
Prvu smo utakmicu gledali protiv Francuske u Parizu. Bilo je to, ako me sjećanje ne vara, u novembru 1988. godine. Tri sam genijalna poteza Ivice Osima, oko ove utakmice, zapamtio. Prvo, mi smo obezbijedili fantastične uslove za pripreme u Poreču, koji je prihvatio da bude sponzor priprema. Razmišljao sam kako je Poreč idealan za treninge. Sunčan i, u te zimske dane, lijepo vrijeme, idealno za treninge. Čim sam to javio Osimu, kazao je: “Nema govora. Pa jesi li ti normalan? Da treniramo na suhom i tvrdom terenu pa da onda glumimo umjetničko klizanje na mokrom terenu u Parizu. Hoću pripreme u Zagrebu.” Poreč je prihvatio da reprezentacija u Zagrebu bude smještena u hotelu Plava Laguna o njihovom trošku.
Dan prije polaska u Pariz, u hotelu je održana pres konferencija. Došli su novinari iz cijele Jugoslavije. Osim je izdiktirao tim koji vodi u Pariz. Pitao je novinare da li imaju nekih primjedaba ili prijedloga. Prvo novinarsko pitanje se odnosilo na činjenicu da Osim vodi u Pariz tri igrača manje nego što ima pravo. Odgovorio je da ne želi voditi igrače koji znaju da neće igrati, jer mu kvare atmosferu u ekipi. Drugo pitanje je bilo zašto Šuker nije konačno u A timu, već , još uvijek, u mladoj reprezentaciji. Osim je i na to imao odgovor. Rekao je jednostavno da mlada reprezentacija treba vođu i da je Šuker idealan za to. Više nije bilo pitanja. Osim se tada obrati Piviću, ekonomu reprezentacije rekavši: “Pivke, daj im onaj spisak da potpišu.” Kada su novinari pitali šta to trebaju potpisati, Osim je odgovorio: “Ovaj spisak sa kojim se slažete. Nemojte sutra da nas Francuzi razvale pa se vi onda pravite pametni kako sam trebao uraditi ovo ili ono. Ako nemate primjedaba, šta fali da to i potpišete, a onda prelazimo na viski.” Svi su se novinari prvi, ja mislim i posljednji put potpisali jednom selektoru na spisak igrača koje je stavio u tim.
Mi smo sa UnisToursom organizirali čarter let za Francusku. Pola aviona smo prodali navijačima, po cijeni koja je podmirivala troškove najma cijelog aviona, tako da su fudbaleri i brojna delegacija Fudbalskog saveza putovali praktično besplatno. Bilo je planirano da avion iz Beograda poleti u 15 sati dan uoči utakmice. Dva dana prije polaska, u jednom razgovoru, Osim mi reče kako avion ne smije krenuti prije ponoći. Reagovao sam rekavši kako su svi putnici već obaviješteni o terminu polaska i da možemo s njima imati problema. Rekao je kako ga to ne zanima. “Šta hoćeš? Da sletimo u šest sati uveče u Pariz pa da nas dočeka bulumenta francuskih novinara. Ili će napisati ‘Došli fudbalski geniji sa Balkana’, pa pometi papke ili će napisati da smo fudbalske neznalice, pa još gore kad to pročitaju naši fudbaleri. Ovako, polijećemo što kasnije, stižemo u Pariz u vrijeme kada neće biti nijednog novinara na aerodromu, odemo u hotel, dok igrači stignu do soba bit će toliko umorni da će spavati do ručka. Niko neće imati kad da pogleda novine. Idemo poslije ručka na stadion da samo opipamo teren, vraćamo se hotel na odmor i utakmica.” Tu smo utakmicu odigrali 0:0 što je bio fantastičan uspjeh jer su Francuzi imali odličan tim i Platinija za selektora. Mogli smo ih i nadigrati da je samo Osim dao da se fudbaleri razigraju. Išao je na siguran rezultat.
Inače, u tim kvalifikacijama za prvenstvo Italija ‘90 smo se prvi plasirali od svih reprezentacija, nismo izgubili nijednu utakmicu, a da nas Argentina ne uze na penale, poslije sramnog Maradoninog gola rukom, možda smo mogli biti i prvaci svijeta. Imali smo sjajnu reprezentaciju i, što je još važnije, genijalnog selektora.
Rad sa Fudbalskim savezom Jugoslavije počeo sam u agenciji OSSA. Kada smo u januaru 1990.osnovali jugoslovensko-švajcarsku marketing Agenciju IMS Studio 6 Yugoslavia, ugovor sa FSJ je, u okviu Ossinog dijela osnivačkog kapitala, prešao na Studio 6. Vlasnik i predsjednik agencije bio je Goran Takač, čiji je otac Artur Takač, bio savjetnik predsjednika Međunarodnog Olimpijskog komiteta Huana Antonia Samarancha. Artur je Varaždinac i bio je emitovno vezan za svoj rodni grad. U proljeće 1990. zamolio je Gorana i mene da odemo u Varaždin, u YASSA-u (Jugoslovenski asortiman sportskih artikala), koja je bila veliki proizvođač sportske opreme. Trebali smo da vidimo možemo li im napraviti neke komunikacijske projekte koji bi ih učvrstili na tržištu. Dogovorio sam sastanak sa Savom Vlajkovićem, generalnim direktorom. Vrlo lijepo nas je primio, iznimno je uvažavao Arturovu inicijativu. U to vrijeme YASSA je bila na vrhuncu, posebno u fudbalu. Osvojili su prvenstvo Jugoslavije sa Vojvodinom, koja je igrala u njihovim dresovima. Dogodila im se i jedna neočekivano dobra stvar u finalu kupa. Fudbaleri Partizana su, nakon teške pobjede, od sreće poskidali dresove i bacilli ih u gledalište. Kada su trebali dobiti pehar, rečeno im je da to neće moći goli do pojasa. Uzeli su majice od momaka koji su skupljali lopte oko terena. Oni su bili obučeni u majice s velikim logom Yassa na prsima. Tako je Yassa dobila sjajan publicitet na televiziji i u dnevnoj štampi. Porasli su im apetiti, htjeli su oblačiti nogometnu reprezentaciju, koja je postala jako popularna nakon velikog uspjeha u kvalifikacijama. Savo nam je kazao kako pola godine pokušava saznati koliko Adidas daje Fudbalskom savezu kako bi vidjeli mogu lii oni konkurisati. Ugovori s dobavljačima opreme su se obnavljali u ciklusima od četriri godine i to u vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva. Međutim, nisu uspjeli doći do informacija. Goran je kazao da su ugovori Adidasa s nogometnim savezima najstoržije čuvana tajna. Kako je to rekao, ja sam uzeo telefon i okrenuo Fudbalski savez Jugoslavije u Beogradu. Razgovarao sam sa generalnim sekretarom Antom Pavlovićem. Kazao mi je da smo prije početka kvalifikacija bili na 28. mjestu u Evropi i da nam niko ni opremu nije htio dati besplatno, a kamo li još i novac. Adidas je dao opremu i 20.000 maraka. Odluka Fudbalskog saveza za pregovore u Rimu je bila da se traži kompletna oprema i 200.000 maraka. Nakon što sam spustio slušalicu sve sam prenio Vlajkoviću. Bio je zadovoljan, jer Yassa je to mogla platiti, a ja sam bio sretan da sam mu za dva minuta dao informaciju do koje nije mogao doći šest mjeseci.
Kad smo Goran i ja krenuli autom za Zagreb, bio je ljut. Rekao mi je da nikada ništa neću zaraditi te da mu nije jasno kako sam tako olako dao informaciju koja vrijedi mnogo. “Nikada on to ne bi saznao, da mu ti nisi kazao. Pokušavao je pola godine i ne da nije uspio, nije se pomakao s mjesta. Šta je falilo da je sačekao još 15-20 dana. Mogao si ga nazvati za pet dana i kazati kako si bio u Beogradu i da postoje šanse da to saznaš. Pa nakon pet dana mu javiš kako si ponovo bio u Beogradu, podijelio poklone, izveo ljude na ručak i večeru. Pa nakon pet dana opet jedna informacija i, kada mu na kraju javiš sve, ispostaviš mu račun za troškove. Koliko si vremena i znanja potrošio, koliko si im ideja u Fudbalskom savezu dao da bi mogao ovako da razgovaraš sa njima i ti, umjesto da to kapitaliziraš, ti to istreseš iz rukava onako. Ne radi se tako posao.”
Bio je u pravu!