Ivan Tasovac je već jedanaestu godinu na čelu Beogradske filharmonije. Kada je došao zatekao je ruševnu zgradu u kojoj nisu postojali uslovi za rad. Poručio je da se naprave konzerve u koje je pakovano po pola kilograma pijeska iz ruševine, na konzervu je zalijepljena etiketa koja pojašnjava sadržaj i njegovo porijeklo i počeo to prodavati direktorima beogradskih poduzeća. Tako je skupio prvi novac za obnovu zgrade Beogradske filharmonije. Prošlog ljeta je u New Yorku osnovana fondacija čiji je cilj da obezbijedi sredstva za gradnju nove zgrade BF koja bi trebala biti gotova 2020. godine.
Ivan Tasovac nije završio akademiju za menadžment već Konzervatorij Čajkovski, ali zahvaljujući svojoj intuiciji, talentu i znanju, kojeg je u međuvremenu stekao, može se svrstati u najuži krug najuspješnijih srbijanskih menadžera protekle decenije. Za originalne i uspješne marketinške kampanje Beogradske filharmonije, proglašen je i Marketinškom ličnošću godine u Srbiji.
Kako danas, nakon toliko uspješnih marketinških kampanja Beogradske Filharmonije, gledate na sponzorstvo u kulturi i umjetnosti? Šta je najvažnije?
U svim marketinškim aktivnostima prva, najveća koncentracija, mora da ide ka umetničkom proizvodu. Međutim, vi morate da osluhnete šta je to što je potrebno publici, šta je potrebno vašim umetnicima, morate da krenete od onoga šta su vaša umetnička ubeđenja. Ukoliko krenete da formirate proizvod na osnovu onoga što se vama čini da će neko poslije toga finansirati, vi ste već u velikim problemima. Dakle, prva stvar je da dobro osmislite šta je to što vi želite da bude vaš umetnički proizvod, zašto bi to trebalo da bude važno jednom širem krugu ljudi, čime ćete se vi tu baviti. Ako želite da se bavite avangardnom umetnošću, onda ostanite u avangardi, nemojte da idete u komercijalne umetnosti jer, ako niste iskreni u ovom delu ili, generalno, ako niste iskreni u bilo kojem delu ovih procesa, vi ste takođe u problemima. Ovo sve treba da bude čak i nezavisno od vaših trenutnih finansijskih mogućnosti jer, u krajnjoj liniji, ideja ili vizija nisu vezane za trenutnu sitaciju već za ono ka čemu idete. Dakle, najvažnije je osmisliti to što želite da napravite.
Drugo, što je takođe važno, jeste da te planove ne treba da pravite kratkoročno. Ako dolazite kod sponzora da mu kažete kako vama trebaju pare kroz mesec ili dva ili čak i za godinu dana, a ne predstavite mu viziju vašeg projekta za narednih nekoliko godina, najverovatnije je da će reći kako nije zainteresovan. Međutim, ukoliko vi postavljate svoje planiranje na nivou do pet godina, onda, s jedne strane, sponzor vidi vašu punu ozbiljnost a, s druge strane, on može da planira svoja sredstva i odmah može izraziti svoj interes za saradnju. Tih pet godina će doći i to uvek brže nego smo to mislili.
Prije nego ste savladali sve alate za formiranje proizvoda, vi ste krenuli sa marketing aktivnostima.
Već na samom početku sam shvatio da moram juriti sponzore jer ih Filharmonija nije imala. Nisam se mogao oslanjati na neke svoje postojeće kontakte, jer tada nisam imao nijedan kontakt u poslovnom svetu Beograda. Razmišljao sam o tome gde da se nađem sa potencijalnim sponzorima, sa ljudima koji imaju novac. Bio sam siguran da ih neću sresti na otvaranju neke izložbe ili na nekoj od premijera. Znao sam da ću ih tokom noći sresti u kafanama na splavovima. Bio sam jedanaest godina mlađi i imao sam savršeno opravdanje zašto bančim svake noći do zore. Verovatno sam bio prvi čovek koji je o Filharmoniji pričao nekim ljudima u 5 ujutro za kafanskim stolom na splavovima. U to vreme jako je popularan bio ciganski orkestar Black Panters. Kad sam to video, odmah sam ih obukao u majice na kojima je spreda pisalo „Black Pantersi vole Beogradsku filharmoniju“, a na leđima je bio broj telefona na koji mogu rezervisati karte za koncerte. Zamislite kako su bili šokirani svi koji su tamo dolazili, a dolazili su isključivo političari, bankari, industrijalci i stranci. Ulaze na splav i vide džipsi bend koji svira u majicama na kojima piše kako oni vole Beogradsku filharmoniju. Tako je krenuo marketing Beogradske filharmonije. Onda smo otišli na Tašmajdan, gde su beogradske mame najradije izvodile svoju decu i podelili im 200 majica na kojima je pisalo: „Mame sa Taša vole Beogradsku filharmoniju“. One su to rado nosile tako da su majice bile često viđane u Beogradu.
Kako su izgledali vaši prvi razgovori sa sponzorima?
Naša prva sponzorstva su bila između 1.000 i 2.000 maraka. Sedim sa direktorom neke kompanije i kažem mu: „Ako daš 1.000 maraka, dobićeš komplet karata za celu sezonu, dva najbolja mesta ti dajem i objavit ćemo te u godišnjem izveštaju. Ako daš 2.000 maraka, samo te pišem, ne dobijaš karte.“ A on kaže: „Ne, čekaj, pogrešio si. Ako dam 2.000…“. „Ne, ne, sve sam ti dobro rekao. Za hiljadu dobijaš dve karte, a za dve hiljade ne dobijaš karte, samo te pišem“. On me pita gdje je tu logika, a ja mu odgovaram: „Pa zato što neće žena da te zamara da je vodiš na koncerte. Oni su dosadni. Daj mi dve hiljade i neću te više daviti.“ I čovek pristane.To je bilo vreme našeg gerila marketinga. Cilj nam je bio da ljudi uopšte čuju da postoji Beogradska filharmonija. Danas bih se teško upuštao u tako nešto.
Država nije u početku bila na strani Beogradske filharmonije sve dok niste izazvali incident prije par godina s kampanjom u kojoj ste poručivali da svirate na vjenčanjima, slavama, kršetnjima, rođendanima, sahranama…
Nedavno sam učestvovao na jednoj konferenciji u Amsterdamu na kojoj je jedan od govornika izlagao teoriju po kojoj mi prvo političarima moramo objasniti koliko smo bitni za društvo da bi nas podržali. Ja smatram da je jedini logičan put da mi prvo zaista postanemo bitni društvu, a onda je društvo to koje treba da izvrši pritisak na političare da daju deo sredstava koja su nam potrebna za rad. Kada smo mi, kao Beogradska filharmonija, imali sukob sa vladom, da nismo imali podršku društva, zbrisali bi nas. Na Facebooku nam se pridružilo 12 hiljada ljudi, u Vladu su stizala pisma od Mehte Zubina i mnogih drugih svetskih autoriteta. Političari su tek tada shvatili da je Beogradska filharmonija u Srbiji postala bitna institucija. Digla se veća frka oko Filharmonije nego oko bilo kog fudbalskog kluba, nego oko bilo kog pop pevača. Smatram da je ta naša direktna komunikacija sa društvom nešto što je jako važno.
(Kompletan intervju s Ivanom Tasovcem čitajte uskoro u specijalnom izdanju Media Marketinga – Art&Business)