Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Sinoć (nedjelja) sam beogradskoj štampariji poslao pripremu za knjigu Hotel Jugoslavija. Jutros, kada sam se probudio, pijem jutarnju kafu i ne znam kud ću, ne znam šta da radim. Trebalo mi je vremena da shvatim da imam problem zato što sam, nakon četiri godine, završio knjigu. U te četiri godine pisao sam je sve skupa dva mjeseca. Sve ostalo vrijeme bila je na čekanju jer je uvijek bilo nešto preče. U međuvremenu sam preveo sa slovenskog jezika knjigu Mitje Tuškeja Bez frendova nema brendova, napisao i objavio knjigu The Best of Adriatic Creative Directors o 26 majboljih kreativnih direktora u regiji (380 strana velikog formata) i doveo do samog kraja knjigu Kreativni portfolio koja će imati isto tako 380 strana velikog formata i u kojoj će biti predstavljene sve kampanje koje su nagrađene na nacionalnim i regionalnim festivalima u Adriatic regiji (knjiga će izaći iz štampe sredinom januara 2018.). Ove knjige su po svemu veliki izdavački i autorski poduhvati, i dok su one nastajale ja sam Hotel Jugoslaviju gurao u stranu. Prije mjesec dana sam shvatio da mnogo stvari započinjem, a malo šta završavam. Ne mogu da uspostavim hijerarhiju prioriteta. I onda sam zadao sebi da do Nove godine neke stvari moram završiti inače ću upasti u haos iz kojeg ću se teško iščupati. Prvi rezultat je ova knjiga. Završit ću još neke stvari i sebi olakšati ulazak u 2018. godinu.
Knjiga Hotel Jugoslavija nije moje oproštajno pismo!
Ljudi mojih godina (67) žive ili u svojoj prošlosti ili u svojoj budućnosti. Ja sam svoju prošlost osvijetlio u ovoj knjizi. Što se budućnosti tiče, vjerujem da je mojih deset najuzbudljivijih i najkreativnijih godina preda mnom. Ako me zdravlje posluži, naravno.
Zašto sam se odlučio da napišem ovu knjigu?
Prije svega, da barem malo približim oglašavanje kakvo je bilo unazad gotovo pet decenija. Prije pojave interneta i društvenih mreža, u vrijeme kada se sve radilo “pješke”, kada smo se družili sa klijentima i nerijetko sa njima osvitali u kafanama “umirući” u kreativnim idejama. To je ono doba u kojem je oglašavanje bilo gospodski posao.
Sljedeći motiv su mladi u advertising industriji. Njima sam htio prenijeti poruku da nema bezizlaznih situacija, da za sve postoji rješenje. Da moraju svoj posao čvrsto uzeti u svoje ruke, a ne čekati da im ga neko servira na tanjiru. Okolnosti su danas drugačije. Postoje timovi i timski rad, malo je prostora za individualne inicijative, a kamoli za situacije u kojima jedan čovjek rješava sve. Ja sam se najčešće nalazio u takvim situacijama.
Htio sam na mlade prenijeti strast bez koje se ovaj posao ne može raditi. Strast i ljubav prema poslu. Ne znam koliko sam u tome uspio, ali ako sam barem malo dotaknuo nečije emocije, znači da sam uspio.
U ovoj knjizi nisam opisivao klasične oglašivačke kampanje na kojima sam radio, a bilo ih je mnogo. Kampanje dođu i prođu. Postoje neke druge stvari koje ostaju u sjećanju i mogu drugima poslužiti kao primjer: neki projekti kojih danas više nema, ili se barem ne rade na način kako smo to radili prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina, mogu poslužiti kao primjer. Sve se promijenilo, ali ipak nešto ostaje i traje vječno. To je odnos prema poslu, to su kreativna uzbuđenja koja doživiš ili ne doživiš. Ili jesi ili nisi za ovaj posao. Nikada nisam radio od devet do pet. Ovaj se posao radi 24 sata. I dok spavate. Dragan Sakan je govorio da velike ideje nastaju u snu i da svaka od njih prvo mora biti odsanjana. Zato je na spavanje odlazio sa blokom i olovkom da može zapisati ideju koja se pojavila u snu. Plašio se da koju ne bi zaboravio.
Oglašavanje danas ugrožavaju mnoge stvari. Najopasnija je činjenica da mladi ne žele raditi u ovoj industriji. To pokazuju istraživanja provedena u nekoliko posljednjih godina. Smatraju da je oglašavanje agresivno, neiskreno i neistinito. Možda sve ovo o čemu sam pisao nema nikakve veze, možda nikoga neće potaknuti na dublje razmišljanje o tome kako da neke stvari u svom poslu promijeni da bi bio uspješniji i bolji. Ipak se nadam da će svako ko pročita ovu knjigu do kraja naći barem jednu stvar nad kojom će se zamisliti, jednu stvar koja mu može pomoći da nešto počne raditi drugačije.
Ja nisam čovjek koji bi sebi trebao uzeti za pravo da piše svoju biografiju, i ova knjiga nije to, iako je nalik biografiji. Pisao sam o svom poslu i o projektima na kojima sam radio. To mi je bio cilj. I ne mislim da se na svim mojim primjerima može naučiti kako treba raditi. Ali i greške nekada mogu biti dobar nauk.
Ako ova knjiga bude prihvaćena, ako uspijem u svojim nakanama koje su me pokrenule da je napišem, možda se upustim u još jednu avanturu i opišem šta se sve u mom poslu događalo od 1998. godine do danas, odnosno do vremena kada je budem pisao. Možda to bude za tri godine, kada će se navršiti pedeset godina mog advertising-života. Jer ja drugi ne poznajem i nemam. Advertising mi je pružio sve što jedan posao čovjeku može pružiti. Obletio sam dva puta zemaljsku kuglu radeći svoj posao, posjećujući konferencije i festivale. Upoznao sam mnogo fenomenalnih ljudi. Sa mnogima sam se družio ili se družim i danas. Oni su moje najveće bogatstvo.
Predgovor za knjigu napisao je Lazar Džamić. Iz njegovog teksta za koji sam mu beskrajno zahvalan, za ovaj dnevnik ću izdvojiti samo jedan mali dio:
„Za mene je knjiga Hotel Jugoslavija bila dve stvari: ključaonica i vremeplov. Ono prvo, jer mi je pružila priliku za intimnije upoznavanje lične istorije mog prijatelja; ono drugo jer me je podsetila na vreme i na zemlju u kojima sam odrastao. I jedno i drugo su neraskidivo povezani sa narativnom niti koja spaja knjigu i naše zajedničke interese: marketingom.
Nije mi tajna da je Ekremovo glavno pogonsko gorivo hronično postavljanje kamena temeljaca. Za njega, seks je uvek u početku. Englezi imaju izraz za to stanje, pun poštovanja i priznanja: “serial entrepreneur”. Neko ko voli da započinje nove stvari, nove biznise. Neko ko ima svrab od stajanja u mestu.”
Stigla je i prva narudžba. Agencija Direct Media je kupila 100 knjiga za svoje poslovne partnere. Hvala!