Goran, Rade i ja, stara garda, čini mi se da zajedno imamo preko trista godina

This article is also available in: English

Piše: Ekrem Dupanović

Foto: Rade, Senad i Ekrem

Dogodilo se sasvim slučajno, ako se išta danas tako događa, da u dva dana svoj dnevnik posvećujem dvojici ljudi koji su po prvi put u svojim višedecenijskim karijerama uradili nešto, a u vezi je sa komunikacijskom industrijom. Juče sam pisao o filmu Moja priča posvećenom BH Telecomu, jedinom korporativnom filmu kojeg je do sada uradio Goran Milić. Danas ću pisati o snimanju novog spota za Sarajevski kiseljak kojem sam u srijedu svjedočio na Bjelašnici. Spot je u produkciji agencije Fabrika snimio Rade Šerbedžija kojem je Sarajevski kiseljak prvi i jedini klijent za kojeg je pristao snimati reklamne spotove. Prvi je snimio još prije sedam godina. Goran, Rade i ja, stara garda, čini mi se da zajedno imamo preko trista godina.

Juče sam pomenuo da sam Gorana upoznao prije 43 godine, Radeta poznajem četiri godinje duže. Upoznali smo se u Beogradu kada sam ja, kao mladi volonter Radio-Sarajeva, na prevaru iz tehnike izuzeo magnetofon Nagra švicarske izrade koji je u to vrijeme predstavljao zadnju riječ tehnike. Mogli su ga koristiti samo iskusni stari novinari. Ja sam nekako izmajmunisao da mi ga dadnu jer ću kao nešto „sutra“ važno snimiti. Uzeo sam Nagru krajem radnog dana i uveče sjeo na voz za Beograd gdje sam ujutro imao dogovoren intervju sa Radetom. Kao i svaki mladi nadobudni novinar i ja sam htio svoju karijeru započeti intervjuom sa poznatom osobom. A Rade je i tada, kao i danas, bio veliki umjetnik. Osim Nagre, tada su se koristili i Uher magnetofoni, ali oni su, u poređenju sa Nagorm, bili najobičnija bijeda. A ja sam se pred velikim glumcem htio pojaviti gospodski. I on je tada prvi put vidio ovu spravu za snimanje koja je izgledala zaista impresivno.

Našli smo se u dogovoreno vrijeme na doručku u Hotelu Majestic, u kojem je Rade odsjeo. Došao je prilično mahmuran i nenaspavan. Samo sam mu trebao da ga pitam zašto se odlučio za glumu, kakva je iskustva stekao u predstavama u kojima je igrao, kojeg kolegu najviše cijeni… i sve ostale gluposti svojstvene mladim volonterima. Stojički je podnosio moja pitanja, ali kad sam ga na kraju zamolio da mi izgovori neku pjesmu u mikrofon, mislio sam da će me gađati tanjirom, ali nije. Recitovao je pjesmu Enesa Kišovića koja počinje stihom: „Noćas su pijanci padali zajedno sa snijegom…“. Eto to je bio početak našeg poznanstva i drugarstva koje traje evo već 47 godina.

Na Bjelašnicu su me pozvali Senad Zaimović i Bojan Hadžihalilović. Rado sam prihvatio taj poziv iako sam dan ranije za srijedu sebi natovario milion obaveza koje moram završiti prije nego što se u četvrtak zaputim u Bihać na Kreativnu Republiku. Ali, ovakva prilika se zaista ne propušta.

Ekipa je na Bjelašnicu otišla još u šest sati ujutro jer su htjeli uhvatiti jutarnje sunce i snimati do jedanaest pa onda napraviti pauzu do četiri popodne. Ja sam stigao taman na ručak u restoran Visočica koji se nalazi na putu za Umoljane i Lukomir, bjelašnička sela u kojima, kada početkom zime napada snijeg, seljani ne mogu dalje od štale za stoku haman do proljeća. Zimi je priroda ovdje izuzetno surova. Ljeti je to prava bajka. Idealno mjesto na kojem Rade u spotu govori kako je za mir u duši najvažnija priroda, prije nego izgovori svoju već čuvenu rečenicu: „Sarajevski kiseljak, to je moja tajna.“

Za stolom se jela teletina sa krompirom ispod saća. Ja sam se odmah porihvatio bureka, zeljanice i sirnice. Domaća pita je za mene zakon. Što bi rekla moja unuka Tara: „Život je ljepši s pitom!“. U Radetovom društvu su bili Bojan, Senad, Davor Čičić, direktor marketinga Sarajevskog kiseljaka i Jasna Mikačić iz Agrkora. Ručali smo i razgovarali. Senči je „prosuo“ par viceva kojima smo se dugo smijali, Rade je pričao svoje dogodovštine sa snimanja filmova i televizijskih serija u Americi, Bojan je svako malo davao instrukcije ekipi i brinuo se da sve bude kako treba. Ja sam se kasnije malo izdvojio sa Radetom da napravim kraći razgovor (kojeg ću ubaciti na kraj ovog teksta), a poslije toga sam se družio sa Jasnom i Davorom. Poklonio sam im po jednu knjigu Kreativni portfolio. U njoj je i oglas Sarajevskog kiseljaka. Jasna je pažljivo, uz kafu, prelistala svih 352 strane, što sam prokomentarisao riječima: „I ja sam sad prvi put u komadu pogledao cijelu knjigu“.

Poslije ručka otišli smo na set kojim je suvereno vladao Salem Kapić, reditelj i vođa video produkcije po kojoj je Fabrika danas poznata i izvan evropskih granica. Salem je dijete Fabrike. Pratio sam njegov razvoj sve ove godine. Na Bjelašnici sam ga prvi put gledao na snimanju. Super je, vrhunski profesionalac.

A na setu, kao i na svakom setu. Ton? Ide. Kamera? Ide. Akcija! Tako dvadesetak puta i to je to. Par puta kad krene snimanje, Salem kaže: „Stop, stop, sunce nam je zašlo za oblak“. Pola minuta prođe. Opet: Akcija. I tako. Rade je bio raspoložen, vrlo je spretno prebacivao iz desne u liveu ruku bocu Sarajevskog kiseljaka dok je izgovarao tekst oslonjen na old timera.

Nakon snimanja tog kadra, Rade je sa kamermanom sjeo u Mercedes i krenuo prema Hercegovini kako bi još snimili vožnju. Senad i ja smo se ubacili u njegovog kampera dugog deset metara i vratili se u bazu kod restorana Visočica. Prebacio sam se u svoje auto i odvezao kući usput razmišljajući o ovom vrlo lijepom i uzbudljivom danu. I gotovo da ne mogu vjerovati da je lokacija gdje su snimani kadrovi udaljena od moje kuće svega 45 minuta, a da nemam običaj doći. Morat ću Taru dovesti na pitu u Visočicu.

Za kraj današnjeg dnevnika evo kratkog razgovora kojeg sam vodio sa Radetom.

Šta te je motiviralo da uđeš u snimanje reklamnih sporotova?

Kako da ti kažem, bila je to na neki način potpuno neobična situacija. Ima ljudi, mojih prijatelja, kojima ja ne mogu ništa odbiti. Ako me pita Loša nešto, ako me pita Bojan, ja to moram napraviti. Prije sedam godina mi je Bojan govorio hajde Rade molim te napravi spot za Sarajevski kiseljak, a oni će malo pogurati Ulysses kao sponzori. I ja sam to prihvatio. Pomogli su mi oko teatra.

Kako ti ide inače sa  Ulyssesom?

Odlično. Ove godine smo radili Bakhe, Euripida. Lenka je režirala, divnu predstavu je napravila. Dvanaest glumica igra, kao što je nekada, u Staroj Grčkoj, igralo 12 muškaraca jer su samo muškarci igrali žene pošto je njima gluma bila zabranjena. Lenka je sada napravila predstavu u kojoj igraju samo žene. Zaista je napravila divnu predstavu.

Kako ide sa sponzorima Ulyssesa?

Sa sponzorima ide sve lošije jer je u kompanijama sve manje para za te namjene. Ali ide, još uvijek ima ljudi kloje zanima teatarska umjetnost.

Misliš li da su samo pare u pitanju, ili je problem u glavama ljudi koji to ne razumiju?

Ne, ne mislim da je bilo što drugo problem, osim novaca. Ljudi znadu da to treba raditi, ali jednostavno dođe do toga da prave izbor i onda ne mogu stići na sve. Dosta smo sponzora izgubili zbog raznoraznih razloga, ali najviše zbog tih ekonomskih. Ima tu i nekih političkih razloga. Kad je Hasanbegović došao za ministra odmah je na jednu desetinu smanjio iznos koji smo dobijali. Nova nam je ministrica povećala, ali to je zaista minimalno. Nije fer da mi od države dobijamo tako malo novaca. Trajemo već 18 godina i uspjeli smo za to vrijeme napraviti teatar koji je uspješan i koji producira fantastične predstave, ima svoju publiku, poznat je u svijetu. Ne damo se.

Vratimo se reklamnom biznisu. Tvoja saradnja sa Sarajevskim kiseljakom traje sedam godina. Kakvo ti je iskustvo?

Ja to napravim iz zabave. A osim toga ono što ti želim reći jeste to da ovo nisu obične reklame. To što osmisle Bojan i Fabrika je zaista umjetnost, lijepo to oni naprave tako da mi se sviđa, a koliko znam, sviđa se i gledaocima. I ne radim ni za kog drugog, jedino od reklama što radim jeste ovo za Sarajevski kiseljak. Ja to doživlajam i kao jednu lijepu priču koja postoji između mene i Sarajeva sa kojim sam u duboko prijateljskom, jaranskom odnosu, uzajamno se poštujemo. Mnogo prijatelja imam u Sarajevu, a sve je to skupa povezano i sa nekim mojim stavovima i sa tom činjenicom da sam od samog početka rata organizirao Wake up World u svijetu zajedno sa Vanessom Redgrave gdje smo koncertima i mitinzima pokušavali pomagati ljudima u Sarajevu. To se ne zaboravlja, jel’? To nije tajna veza.

Kakve su šanse da Ulysses dovede neku od svojih predstava u Sarajevo?

Mi smo u koprodukciji sa Messom napravili Antigonu. Volio bih i dalje raditi sa Sarajevom jer ovdje ima famntastičnih glumaca i uopće kazališnih radnika, tako da ćemo sigurno još nešto napraviti.

Šta trenutno radiš?

Radio sam ovu seriju Strange Angel. To je produkcija CBS-a, a glavni producent je Ridley Scott. Snimio sam deset epizoda od 1. februara do 20. juna. Vjerujem da ćemo dobiti i drugu sezonu tako da bih krajem januara opet na pet mjeseci trebao ići u Ameriku da snimim novih deset epizoda. Igram lijepu ulogu jednog Živoda, Sefarda, profesora Filipa Mešulama koji je porijeklom iz ovih naših krajeva. Studirao je u Beču gdje je i postao profesor. Kada je početkom 30-tih godina nacistička vlast uzimala sve više i više maha u Njemačkoj, on je bio jedan od židovskih profesora koji su otpušteni. Odlazi u Ameriku gdje je napravio karijeru. Serija počinje sa događajima iz 1938. godine u Americi. Onda dolazi rat i to će biti tema slijedećih deset epizoda. Jako lijepa uloga.

Sad ideš na Hvar.

Da, tamo ću snimati film koji se zove Ribanje, ribarsko prigovaranje u kojem igram Petra Hektorovića. To je film čija se radnja događa u šesnaestom stoljeću. Jedan vrlo zanimljiv scenarij i zanimljiv lik kojeg trebam tumačiti. To ću snimati do kraja oktobra, onda dva mjeseca odmora i ponovo u Ameriku.

Kad ćeš u Sarajevo sa Zapadnim kolodvorom?

Ne znam, to bih morao vidjeti sa Babom, mojim menadžerom.

Trebao bi doći, nisi odavno bio.

Da, volio bih imati koncert u Sarajevu. Koncerti su mi postali zaista dobri, imam dosta pjesama na koje se publika navikla. Prvi put mi se događa da znadu moje pjesme. Sjećam se šta mi je jednom rekao Kemal Monteno. Nakon duže vremena bio sam mu gost na koncertu. Uzeo sam u ruke gitaru i pjevam svoje dvije pjesme. Dok je publika aplaudirala, on mene pita: Jeli bolan, šta ti to pjevaš?“. „Pjevam svoje nove pjesme,“ a Kemo kaže: „Jeb'o nove, nova je dobra samo kad postane stara.“ I to je istina, imam dosta starih pjesama koje publika pjeva. Ja počnem pjesmu koju sam napisao Lenki Hajde primakni se bliže i cijela dvorana pjeva samnom. To je fantastično, prelijepo.

14. septembar 2018