Piše: Vladimir Mattioni
Bogdan Budimirov započeo je svoju profesionalnu karijeru veoma rano, još u vrijeme studija, u uvjetima poslijeratne obnove i opće oskudice. Potaknut idejama istraživanja, odmah se uključio u projekte masovne gradnje, od studentskih domova, preko socijalnih stanova do jeftinih turističkih kompleksa. Ta ga je praksa dovela do kriterija minimalnih uvjeta gradnje iz čega se razvio poseban interes za oblikovanje sustava koji integriraju u cjelovit dizajnerski postupak prividno razdvojene procese – konstrukciju, tehnologiju i oblikovanje. Krećući se u područjima ekstremno limitiranih operacija njegova je praksa nužno izašla iz standardnih okvira arhitektonskog i dizajnerskog produkta što ga je dovelo na posve nove i neistražene teritorije na kojima je trebalo djelovati poput istraživača i pronalazača. U području sistemskog dizajna uklonjene su granice između arhitekture i dizajna a postupak građenja i oblikovanja tretiran je na način industrijskog dizajna. Takva je praksa podrazumijevala timski rad i finalni proizvod kao rezultat organizacije cjelokupnog sustava.
Budimirov je jedan od pionira montažne gradnje velikih serija i industrijske proizvodnje građevina. Autor je brojnih inovativnih rješenja u graditeljstvu i proizvodnji namještaja, od kojih je nekolicina zaštićena domaćim i inozemnim patentima. Budimirov se vrlo rano, već početkom šezdesetih, afirmirao kao autor ili koautor različitih montažnih sistema za građevine od betona, čelika i drveta. Krajem šezdesetih svoju praksu nastavlja u Münchenu, gdje u velikoj projektnoj tvrtki Plan GmbH projektira i izvodi novi sajam u Nürnbergu te vodi natječajne projekte za ministarstva u Bonnu, sjedište SPD-a u Bonnu i novu zračnu luku u Münchenu. U osamdesetima napušta arhitektonsku praksu i posvećuje se dizajniranju ekskluzivnog uredskog namještaja. Po povratku u Hrvatsku, 1988. godine, nastavlja s dizajnerskom praksom i aktivno djeluje u profesionalnim udrugama.
Radovi Bogdana Budimirova objavljeni su u uglednim domaćim i inozemnim publikacijama, među kojima se posebno izdvajaju knjige Uda Kultermanna s pregledima suvremene svjetske arhitekture. U knjizi “Nove građevine u svijetu” 1965. Kultermann je napisao: “Tip Unite d’Habitation do danas nije zamijenjen novim koncepcijama. Jedno uzorno rješenje našli su mladi jugoslavenski arhitekti, Budimirov, Solar i Stilinović, u jednom stambenom naselju u Zagrebu. Oni su stvorili arhitekturu, po sistemu YU61, iz prefabriciranih aluminijskih elemenata. Ovaj industrijalizirani način građenja rješenje je u smislu ‘Zweiten Maschinenzeitalters’ (Banham) i usuglašen je s našom socijalnom realnošću. Sistem nije vezan na jedan određeni materijal, već prema uvjetima dozvoljava mnoge varijante.” U jednom novinskom tekstu, iz iste godine, Kultermann ocjenjuje: “Nove aluminijske zgrade u montažnom sistemu građenja mladih arhitekata, Budimirova, Solara i Stilinovića, ostvarene u velikom mjerilu u Zagrebu, mogu imati značajne posljedice za stambenu izgradnju u cijelom svijetu”.
Budimirovljev početak rada na sistemskom dizajnu građevina vezuje se za godine odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada se za potrebe građenja studentskoga grada osniva studentsko poduzeće. U isto vrijeme nastaju prva inventivna ostvarenja u dizajnu namještaja i opreme. Godine 1955. dizajnira sklopivu ambalažu od drvenih ploča, koja se može koristiti višekratno, a njena se ekonomičnost povećava smanjenjem volumena u povratu prazne ambalaže. Elastična ploča za stolce i razne vrste ležaja postala je antologijskom vrijednošću hrvatskog dizajna. Nastala 1956. godine odmah je i patentirana u zemlji da bi se potom patentiranje proširilo na vodeće europske zemlje i SAD. Poznati stolac, nastao u suradnji s Berislavom Jurinjakom, nažalost, nikad nije iz unikata prešao u serijsku proizvodnju, premda je potencijal takvog proizvoda izgledao i još uvijek izgleda ogromnim.
Iskustvo u odjelu pripreme montažnih kuća pokazalo se važnim deset godina kasnije za rad na stvaranju prvih montažnih sistema stambenih građevina YU60 i YU61. Sisteme je razvijao u građevinskom poduzeću Jugomont, skupa s kolegama Solarom i Stilinovićem. Njih trojica su patentirali sistem ravnih betonskih ploča od kojih se sastojala konstruktivna struktura višekatnih stambenih zgrada, pogodna za industrijsku proizvodnju elemenata velikih serija. To je rezultiralo jeftinom proizvodnjom velikog broja stambenih jedinica u kratkom vremenu, što je bilo vrlo važno u okolnostima stambene oskudice poslijeratnog razdoblja. Jugomontov sistem YU61 postao je najuspješniji proizvod montažne gradnje na domaćem tržištu.
Nakon razdoblja u Jugomontu Budimirov svoje djelovanje u montažnoj gradnji proširuje i na druge vrste materijala – drvo i čelik, sudjelujući u oblikovanju sistema montažnih obiteljskih kuća Quelle za njemačkog naručitelja i Spačva za početak slične proizvodnje u Hrvatskoj. Za domaći konzorcij SPIG dizajnira čelični sistem eksperimentalne višekatne kuće na Zagrebačkom velesajmu. Kuća je izgrađena od ekstremno tankih limenih ploča za koje tada nisu postojali domaći standardi statičkih izračuna. Eksperiment je pokazao izvrsne rezultate, što je rezultiralo primjenom novih standarda koji su omogućili ovakav način građenja.
Nakon iskustava iz razdoblja šezdesetih Budimirov odlazi u München, gdje nastavlja raditi na dizajnu sistema u okviru projekata velikih operacija kao što su sajam u Nürnbergu, zračna luka u Münchenu i kompleks vladinih zgrada u Bonnu. Program sajma u Nürnbergu sadržavao je 100.000 m2 izložbenih prostora i 40.000 m2 servisnih prostora. Tom je programu bila pridodana velika univerzalna dvorana za sportske i druge priredbe. Zbog izuzetno kratkog roka građenja, Budimirov je stvorio sistem tipiziranih prefabriciranih elemenata i dizajnirao modularnu mrežu po kojoj su ovi elementi mogli biti ugrađivani.
Zadnji projekt montažnog građenja izradio je za potrebe gradnje studentskih domova u Njemačkoj čime je simbolično zatvoren krug na dizajnu građevinskih sistema. Projekt studentskih domova sadržavao je jedan jedini element koji se sastojao od ploče i stupova povezanih u jednu cjelinu. Povezivanje ovih elemenata u višekatnu građevinsku strukturu omogućilo je bezbroj varijacija i široku primjenu, ne samo za studentske domove već i za stambene ili uredske zgrade.
Nekolicina projekata iz sredine sedamdesetih ukazuju na nesvakidašnjost Budimirovljeve prakse. Dva projekta za obiteljske kuće pokazuju kako je razvijao metodu dijaloga i pregovaranja. Elementi sistemskog dizajna otkivaju se i u malom mjerilu jednako kao i u velikom što ukazuje na Budimirovljevu metodološku sposobnost pristupa temeljima arhitektonskog promišljanja. Postaje očito da se arhitektonska praksa ne shvaća kao skupina usmjerenih specijalizacija nego kao otvoreno polje zadataka u kojem operira posebna arhitektonska inteligencija.
Budimirov krajem sedamdesetih iz zdravstvenih razloga napušta područje arhitekture. Od tada se bavi dizajnom posebnog uredskog namještaja, opreme i pribora. Osniva vlastitu tvrtku koja dizajnira crtaće stolove, opremu i pribor za arhitektonske urede, ali radi i na posebnim dizajnerskim zadacima za opremu velikih fotografskih studija u Münchenu. Crtaći stol Moya dobiva 1982. godine značajno priznanje Gute Industrieform na izložbi Constructa ’82 u Hannoveru. Iz tog se razdoblja ističu projekti opreme fotografskog studija Guntera Sachsa, te Airportstudija za reklamne fotografije automobilske industrije.
Po povratku u Hrvatsku, od kraja osamdesetih godina do danas, radi na dizajniranju unikatnog namještaja, posebne opreme i pribora, ali i kao savjetnik za specijalne konstrukcije u uredima nove generacije hrvatskih arhitekata. Čini se da mladi hrvatski arhitekti imaju više razumijevanja za Budimirovljeve nestandardne sposobnosti i potrebe za suradnjom na projektima koji također ne spadaju u konvencionalnu domaću arhitektonsku praksu. Njegov je doprinos domaćoj i svjetskoj arhitekturi bliži i shvatljiviji njima nego njegovim suvremenicima u čije se predodžbe o standardnom profilu arhitekta Budimirov ne uklapa.
Već više godina, skoro desetljeće, radim na knjizi o Bogdanu Budimirovu. Sada je priređena za tisak. Ona nije pisana nego je izgovorna. Tekst knjige nastao je iz razgovora koje sam tijekom ljeta 2002. vodio s Budimirovim u brojnim seansama, više od 30 sati ukupnog trajanja. Svi su razgovori snimljeni i preneseni u pisani oblik, što je omogućilo da se razgovor strukturira u format knjige. Nakon prijenosa zvučnog zapisa u pisani oblik, tekstovi su uređeni, a pitanja uklonjena. Tako je knjiga iz oblika golemog intervjua postala serija zapisa ispričanih u prvom licu, poput autobiografije. Knjiga o Bogdanu Budimirovu nakon desetljeća pripreme postala je knjiga Bogdana Budimirova. U konačnici, zapisi su podijeljeni u dvije tematske cjeline – dizajn sistema i dizajn namještaja – i složeni po kronologiji zbivanja. Treba se nadati da će ova knjiga barem malo promijeniti domaću percepciju njegovog djelovanja i ukazati na važnost repertoara njegovih umijeća.
(Predgovor knjizi ‘U prvom licu’)