Piše: Ekrem Dupanović
Prije par godina hrvatska i srpska oglašivačka struka su proslavile 50 godina postojanja svojih strukovnih udruženja. Zajedničko za oba događaja je to da su obilježena skromno, mi bi u Sarajevu kazali – kao frontalni kokuzi.
HOZ (Hrvatski oglasni zbor) je svoj veliki jubilej obilježio jedne decembarske subote u podne, u amfiteatru Ekonomskog fakulteta (jer je Fakultet dao amfiteatar besplatno). Bio sam pozvan na tu ‘svečanost’ kako bih primio Priznanje za doprinos razvoju oglašavanja u Hrvatskoj, ali sam odustao od puta jer je u zadnjoj rečenici poziva pisalo kako mi HOZ zbog krize nije u mogućnosti platiti putne troškove. Nisam odustao zbog troškova, jer mi ionako ne bi na pamet palo da tražim njihovu nadoknadu. Za mene je to bila izuzetna čast, ali mi je ta rečenica kazala sve o slabosti hrvatske oglašivačke industrije, pa me, ako već hoćete, malo i povrijedilo, jer se u tako velikim trenutcima to tako ne radi. Nema para, ali ćuti, ko je pitao za troškove.
Ništa manje skromno, pola stoljeća svog strukovnog udruženja, nisu tih dana obilježili ni u Srbiji. U dvorani Beogradskog sajma, jer je to bila jedina varijanta besplatnog prostora (pošto para nema), srpska oglašivačka industrija se osvrnula na proteklih 50 godina svog uspjeha.
Pošto ja još uvijek živim u vremenu kad je oglašavanje bilo gospodski posao, reagovao sam na ovo jednim tekstom smatrajući da se par najvećih i hrvatskih i srpskih agencija moralo dogovoriti da se pola stoljeća struke obilježi dostojanstvenije, onako kako komunikacijskoj industriji paše.
Od tada su se u Hrvatskoj stvari promijenile iz korjena. HOZ je prestao sa radom, a HURA (Hrvatsko udruženje agencija za tržišno komuniciranje) je preuzela glavnu ulogu u razvoju hrvatske komunikacijske industrije. Prvo je Slaven Fischer, na poziciji predsjednika HURA-e, snažno pokrenuo stvari naprijed, a zatim ih je Damir Ciglar još čvršće postavio na svoje mjesto i to je imalo rezultata. HURA čvrsto drži stvari u svojim rukama pa je tako Damir Ciglar, u intervjuu za Media Marketing, mogao kazati kako „…oglašivači u svojim rukama drže novac i misle da zbog toga mogu kršiti pravila i ponašati se neetično – to ponašanje HURA želi zaustaviti“. HURA je stvorila ozbiljan festival i preselila ga u rovinjski hotel Lone. Gospodski! Pokrenula je i reviju regionalne kreativnosti u oglašavanju BalCannes, Kreativnu akademiju HOWtoWow i niz drugih projekata. Ali ono što je najvažnije, svi su se latili posla, svi sarađuju na projektima, HURA je stvorila svoju raju koja se svim snagama angažuje za njen uspjeh. Koliko god se u tržišnoj utakmici ‘gledali’ preko nišana, kada je HURA u pitanju – svi su jedinstveni. Kada pogledate koliko rade ispada kao da Damir Ciglar, Davor Bruketa, Nikola Žinić, Slaven Fischer i drugi direktori velikih i uspješnih hrvatskih agencija ništa važnije nemaju da rade nego da svoje vrijeme i svoje ideje posvećuju radu na projektima svog staleškog udruženja. HURA ima i svoju izvršnu direktoricu, Dunju Ivanu Baloon, koja melje pred sobom i vodi poslove tako da bi HURA-i mogla pozavidjeti i mnoga udruženja u zemljama znatno razvijenijih i bogatijih komunikacijskih industrija.
Slovenska industrija oglašavanja upravo je imenovala Špelu Levičnik Oblak, direktoricu agencije Luna TBWA i regionalnu direktoricu Luna TBWA/CEE za predsjednicu Upravnog odbora Slovenske oglašivačke komore. U Upravni odbor su izabrani predstavnici najuglednijih agencija, medija i kompanija.
U Srbiji – ništa. Sve tavori iako je tržište oglašavanja u Srbiji, po svim parametrima, najveće u regiji. U zadnjim mandatima na čelu UEPS-a su slučajni prolaznici kroz advertising, ljudi bez ambicije i vizije. Ove godine je napravljen malo obimniji projekat, ali ništa kreativno novo, osim konkursa za mlade kreativce. Sjajna izložba Vlade Čeha o Titu na plakatima pod nazivom „Od lovljenog do lovca“ je viđena prije dvije godine u Rovinju. Sve se i dalje svelo na papiriće koje dobijaju oni što su osvojili nagrade i koje je smiješno vidjeti na fotografijama slavodobitnika. Pa da im je neko barem dizajn promijenio, nego iz godine u godinu sve isto. Ne mislim ništa loše o dobrovoljnim vatrogasnim društvima, ali mi se čini da ona na dostojanstveniji način organizuju svečanost uručivanja priznanja svojim zaslužnim članovima.
Na zvaničnoj web stranici UEPS-a se, tri sedmice nakon dodjele nagrada, nalazi lista nagradjenih radova iz 2012. godine. Ovogišnjoj listi nema ni traga. Tri sedmice nakon dodjele, danas kada treba ne više od pet minuta da se to uradi.
Lijepo je da je UEPS sve ovo ipak organizovao. Lijepo je da su se agencije odazvale i da su se radovale priznanjima i slavile svoja kreativna postignuća. Lijepo je i da su to iskoristile za svoj PR što pokazuje da im je do toga stalo. Sve je to lijepo, ali da li je ovogodišnji Dan propagandista Srbije slika današnjeg stepena razvoja srpske oglašivačke industrije? Ne može biti da jeste!
Krajnje je vrijeme da se na jednom ručku okupe lideri srpske advertising scene (Šaper, Stanković, Lukić, braća Sakan…) i dogovore o tome kako treba da izgleda i šta treba da radi srpsko udruženje oglašivačke industrije. I, naravno, da preuzmu odgovornost, da se angažuju, da udruže svoju kreativnu pamet i vrijeme i povedu struku naprijed. Na saradnju treba pozvati i oglašivače i medije, svima je njima i te kako u interesu da oglašavanje bljesne. Dragan Sakan je lijepo rekao: „Naš je posao da brendove svojih klijenata posipamo zlatnom prašinom“.
Ne samo brendove klijenata. Nešto zlatne prašine treba baciti i na cijelu industriju!