Piše: Ivan Stanković, predsjednik Communisa
Jedna od većih kletvi jeste: dabogda živeo u interesantnim vremenima. Svi mi sa ovih prostora smo tu kletvu na sopstevnoj koži osetili u proteklih dvadesetak godina. I kao da to nije bilo dovoljno, mi, ljudi koji se bavimo komunikacijama, živimo u još interesantnijim profesionalnim vremenima, kada se sve menja.
I to se menja ne evolutivno, nego revolutivno, eksplozivno, nepredvidivo.
Naša profesija danas nije ono što je bila juče, sutra neće biti ono što je danas. I to je jedna konstanta koja nas tera da se stalno menjamo. Inače ćemo otići u istoriju.
Za mene lično, najveći utisak prošle godine je bila poseta Kanskom reklamnom festivalu, verovali ili ne, po prvi put u svojoj 35-to godišnjoj karijeri. Osnovna impresija jeste optimizam, nešto se promenilo, krenulo se na bolje, ima šanse da nam profesija preživi. Ali, radikalno drugačija. Zarazno pozitivno je delovalo na mene čitav taj zamah struke koji se prosto mogao opipati tih dana u Kanu.
I agencije su se promenile. Veliki netvorci su postali opsednuti brojkama i sve je usmereno ka ostvarivanju što boljeg rezultata koji se vidi preko cene akcije. Sve je tome podređeno, a kreativnost izmerena brojem nagrada na vodećim svetskim festivalima, posebno se vrednuje i reflektuje na njeno veličanstvo: cenu pojedinačne akcije.
Veliki događaj za svetsku reklamnu industriju je sigurno i spajanje dva ogromna lanca Publicis grupe i Omnikoma. Izgleda da i u našem poslu dolazi vreme superstruktura. Baš kao i supertankera, superaerodroma i sličnog. Kako će se to reflektovati i na nas, ostaje da se vidi. Prvo će se rešavati najveća tržišta, gde ćemo mi, kao i uvek, biti na repu i neće nas pitati o bilo čemu.
Ali, ostao mi je gorak utisak da je kontrola troškova i rast profita po značaju daleko ispred kreativnosti. Klijenti stežu, mi se kobeljamo da preživimo. Odeljenja nabave nam postaju glavni partneri u pregovaranju, gde nas tretiraju kao i sve ostale dobavljače, spuštaju cene, produžuju rokove plaćanja, ubacuju nove usluge za iste pare i slično. Pri svemu tome, traže maksimalni kvalitet.
A mi se često ponašamo kao tipični predstavnici marketing miopije, zaljubljeni u proizvod koji možda više nikome ne treba. Nudimo im Mercedes, a klijenti imaju para i zadovoljni su Daciom. Ili još gore skuterom. Mislite o tome.
Konkurencija između agencija se zaoštrava, na žalost rušenjem cena što je dugoročno urušavanje i budućnosti. Dešava se da je cena najznačajniji parametar na pičevima, da su agencije spremne da rade čak i sa gubitkom kako bi zadržale klijenta. Što klijenti često zloupotrebljavaju, pa ponude jedne agencije postaju osnov drugoj agenciji da da još nižu ponudu, koja kod treće agencije je još niže i tako dalje ukrug. To je naročito izraženo kada su u pitanju medijske usluge gde se postavlja pitanje zašto se uopšte baviti ovim poslom kada se stvara gubitak?
Rodonačelnici ovakvog ponašanja, zajedno sa nekim medijima, ne shvataju da tako seku granu na kojoj sede, da devastiraju profesiju, da od toga jedinu korist imaju klijenti. I to kratkoročnu, jer se postavlja pitanje kako će agencije preživeti. Zaboravljaju staru poslovicu: ako plaćaš ljude kikirikijem, dobićeš majmune.
Siguran sam da će nam 2014-ta biti još teža. Još više ćemo raditi, za manje para. Klijenti će biti još zahtevniji jer moraju da vode računa o troškovima, tako da će pritisak na nas porasti. Konkurencija će biti još oštrija, budžeti će nastaviti da se smanjuju.
Iako sve ovo izgleda mračno, pogotovo jer je realno, ja sam optimista. Što zbog godina iskustva, što zbog urođenog pozitivističkog gledanja. Jer, kao što je rekao istaknuti srpski političar sa početka XX veka, čuveni Nikola Pašić u jednoj od brojnih kriza: Spasa nam nema, propasti nećemo.
Zato, živeli i srećno. Čuvajte obraz i profesiju, kao zjenicu oka svog, da parafraziram velikog J.B. Tita, koji nam, što vreme prolazi, sve više nedostaje.