Piše: Draško Tankosić, UKT Beograd
Vrelo leto koje je započelo ogoljenim ratom o dugu Grčke prema poveriocima kulminira rekama izbeglica koje preplavljuju Balkan. O izbeglicama na ovom području znamo mnogo, pa prepustimo nekome drugom da se bavi budućnošću i pozadinom svega oko toga, ko može neka im pomogne na bilo koji način.
Moj doprinos omiljenom Medija Marketingu na kraju leta, je iskustvo od sredine proleća a direktno povezano sa prvom temom – institucionalnim finansijerima. Naime, krajem aprila u Zagrebu je održan Četvrti dunavski finansijski dijalog, na koji smo pozvani da bi razgovarali o sredstvima za projekat promocije jedrenja Dunavom u zapadnoevropskim kontinentalnim zemljama. Iako se jedrenje povezuje sa luksuzom i glamurom, 95 odsto jedriličara čini srednja ili viša srednja klasa ploveći na jedrilicama do sedam metara. I da ne poverujete – ogroman broj plovi i jedri pre svega jezerima Evrope. Hteli smo da odemo na četri velike slatkovodne regate i pozovemo ih da dovuku čamce i malo jedre Dunavom!
Rekoše da je projekat lep i obećavajući. Baš tako, pozvano je nas pedeset obećavajućih od ukupno 950 projekata, da ih prezentujemo i razgovaramo o finansiranju. Oni plaćaju klopu i razgovor, mi put i smeštaj. Nije daleko, videću stare drugare i najvažnije – razgovara se o novcu za provođenje projekta u koji duboko verujem, a veruju i gotovo svi koji su ga videli.
Avaj, što se datum održavanja dijaloga bližio, počelo je sa iznenađenjima. Samo dva dana pre dolaska su nas obavestili da će izložba, kako oni kažu, postera biti sužena na nekoliko odabranih. A po zakazivanju sastanaka putem web aplikacije, niko da potvrdi razgovor. Na pitanja odgovaraju uopšteno, bez trunke konkretnog – zašto i po kom kriterijumu je odabrano unutar ovih pedeset samo njih nekoliko, bez mogućnosti verbalne komunikacije, sa aplikacijom koja permanentno pada, ali sa hvalospevima o prostoru Državnog ariva Hrvatske/Arhiva domovinskog rata (tu drugu tablu, smo videli tek kada smo došli na ulaz zgrade), ubeđujući nas da nikako ne odustajemo od dolaska, i dalje bez ikakve informacije o novcu koji, kada se radi o razgovoru o finansijama, nije baš špansko selo…
Nema veze, odvojili smo vreme, najavili se kome smo želeli i bez prevelikih očekivanja krenuli. Opet je preovladao balkanski optimizam da nije sve tako crno i da je reč verovatno o organizacionoj gužvi, a u konstantnom smanjenju svega i svačega – od broja stanovnika do budžeta čovek nikako ne bi trebalo da ignoriše poziv za razgovor o finansijama…
Divna zgrada, lep, zelen Zagreb. Po ulasku šok, nakon toga još veći:
– posteri veliki, dva sa jedan – svi isti! Tačnije identične tabele sa informacijama o tih nekoliko projekata.
– Ogroman broj ljudi jasno vizuelno različitih – jedni upeglani u Brioni odela i Šanel kostime, drugi u osrednjim polo majicama sa poluizgužvanim sakoima, farmerkama, bez prevelike šminke..
– Ovi upeglani, bankari – dominantno iz Austrije sa ponekom Čehinjom, ovi da kažem ležerni – predlagači projekata iz zemalja Dunavskog regiona – od Moldavije Rumunije i Bugarske preko Bosne, Crne gore, Srbije, Hrvatske i Slovenije do Mađarske, Slovačke, Austrije i Nemačke. Sve zemlje dunavskog sliva. Bez obzira na zemlju odakle dolaze isti. Isto odeveni.
Odmah po dolasku obavio sam prvi i ispalo je jedini sastanak od sedam zakazanih, sa dobroćudnim Bugarinom, relativno niskorangiranim predstavnikom Evropskog Investicionog Fonda. Kratak sastanak sa zanimljivom informacijom: Evropski Investicioni Fond podržava komercijalne banke da bi olakšali dobijanje kredita za preduzednike i podnosioce projekata, tako što će određeni iznos biti upotrebljen za dobijanje garancija. Sama sredstva su komercijalna – dakle kreditna sa tržišnom kamatom. Kao jedna od opcija, nije delovalo loše, ali mali nesklad je zvrcnuo u glavi – fond – garancija – komercijalne banke – klasičan kredit. Ali ide se na klopu, šta ima veze, biće i grantova, ipak svi podnosimo projekte od šireg značaja koji nemaju konkretno merljivu ekonomsku perspektivu.
Nastavak dijaloga – koji je to bio samo prilikom petominutne prezentacije odabranih od obećavajućih projekata, gde smo videli projekat za brod mira koji plovi Dunavom sa 50 ljudi od Beča do Crnog mora za 75000 Eur, obnavljanje Švapske kuće u Vukovaru za 125000, i nekoliko ekoloških – istraživanje o pčelama i biodiverzitetu, istraživanje o prisustvu teških metala u pritokama Save kroz Bosnu i Hercegovinu i još nekoliko iz ostalih zemalja, kreće monolog.
Monolog bankara. Predsednici Evropskog Investicionog Fonda, Evropske investicione Eanke, Predsednik Evropske Komisije za Austrijiu, predstavnik grada Beča za dunavske zemlje i ujedno organizator su krenuli u prezentaciju svojih “proizvoda”. Iz svih prezentacija odisale su dve poruke: bespovratnih sredstava nema i “leveridž”. Ukratko Evropski Investicioni fond daje 5 miliona komercijalnim bankama za garancije, banke dodaju svoju garanciju do 60 miliona i sve će to zajedno na kraju biti 700 miliona odobrenih sredstava. Dakle to bi bio leveridž – daš 5 miliona a hvališ se sa 700.000.000. U ovom slučaju broj nula nije odlučujući, moguće da je pominjana i jedna nula više, već proporcija između cifara. Jedno jedino konkretno pitanje za dva dana finansijskog dijaloga upućeno od podnosilaca projekata je bilo sa moje strane: kakav je tip sredstava koja su na raspolaganju i ko ih dodeljuje? Nakon dugog zaobilaženja rečeno je da nema grantova i da sredstva dodeljuju komercijalne banke. Do tada, a ni od tada – niko! Hvala niskorangiranom Bugarinu na prosvetljenju odmah na početku.
Pre toga smo videli u evropskom izvođenju balkanski specijalitet – ja tebi vojvodo ti meni serdare. Tako hvali predstavnik Evropske Komisije za Austriju Predsednika Evropskog Investicionog Fonda, ovaj dalje hvali predstavnicu Evropske Investicione Banke, a svi oni zajedno prvog u organizaciji finansijskog dijaloga za dunavske zemlje Kurta Puhingera iz grada Beča, nosioca projekta.
A onda vrhunac – svi predloženi sagovornici za konkretne dijaloge koje sam ja nominovao za razgovor su bili tu! I bili su slobodni u terminu za koji sam predlagao sastanke. I nisam bio usamljen, od mogućih petstotinak nije održano ni desetak sastanaka – dijaloga u trajanju od po 20 minuta. Na direktno pitanje zašto nismo imali sastanak Čehinja reče da joj je kasnio avion! Ostale nisam ni pitao.
Ostali su paneli. Da diskutujemo šta bi trebalo unaprediti u samom procesu pripreme, podnošenja i odobravanja projekata (o kvalitetu ideja, samim projekima i njihovom sprovođenju niko nije hteo da razgovara, iako je bilo pokušaja da se tema o kvalitetu projekata stavi na dnevni red, kao da se to podrazumeva), papirologiji nakon odobrenja i na kraju plaćanju.
Ispostavilo se da čak i kada su bespovratna sredstva (a više nisu) vi faktički finansirate ceo projekat do papirnog zatvaranja, i nakon toga čekate još najmanje dva meseca, a često i do godinu dana. Medijatori panela – predstavnici banaka/organizatora su sve to odneli na šalu u prezentacijama rezultata panela rekavši da je zaključak svih panelista da je jedini ostvariv model finansiranja projekata 100% grant, nastavivši da se kiikoću bez ijednog pisanog zaključka. Sve ostalo je ionako relativizovano – predloženi modeli finansiranje, rokovi, procedure, pristup informacijama na šta su postojale direktne zamerke.
Sve u svemu, bili smo ujedinjeni čak i ujedinjeniji nego u staroj zemlji – bez obzira na pol, starost, veru ili naciju. Svi podnosioci projekata jedni – od Moldavije i Bugarske do Austrije, od Slovačke pa do Crne gore u jednom košu. Isti, bez reči, nemi gledaoci, podnosioci projekata, aplikanti, preduzetnici nazovi nas kako hoćeš ujedinjeni u grupama po hodnicima sa vrlo sličnim zaključcima o priličnom besmislu priče koju smo čuli.
Finansijeri, ujedinjeni finansijama kojima raspolažu, sličnim poreklom i izraženim stajlingom isto u svojim kuloarima.
Jedino mesto susreta i eventualnog neformalnog razgovora između predstavnika dve grupe bilo je na platou ispred arhiva, zahvaljujući poroku – duvanskom dimu. Ali ni tu nije bilo dijaloga! Odgovor je bio gotovo uvek pitanje: da li smo već tražilli sredstva u svojih zemaljama.
Da se razumemo, sve bi ovo gore bilo u redu, da nismo pozvani bez ikakve inicijative sa naše strane da razgovaramo sa njima o finansijama!
Ispalo je da smo tu da bi opravdali njihovo postojanje i radno mesto, zahvaljujući kojem su uknjižili jako dobre dnevnice, a možda i poneki one night stand, ili možda i trajniji, ali da ne znaju oni kod kuće. I naravno dobar autfit – ako bi se računali satovi i nakit nekih od elite koji su često premašivali vrednost projekata koje smo predlagali.
Svesni da je sve u njihovim rukama, vole da je daleko od očiju javnosti – ni jednog jedinog novinara nije bilo iako je bila najavljena kao jedna od gošći ministarka inostranih poslova Hrvatske Vesna Pusić!
A kako bankari dozvoljavaju da se radi? Ukoliko želite da predstavite projekat – morate uraditi po njihovom bezličnom, unifikovanom modelu. U tabelama.
Želite da stavite film. Ne može. Želite da obojite prezentaciju. Samo uz preporuke koje su oni dali. Preporuke se svode na to da vole da vide malu decu na nekom od slajdova, po njihovim rečima to uvek dobro utiče na ocenu projekta bez obzira na njegovu svrhu. Želite da istaknete ključnu prednost projekta. Može ako je prošvercujete u naslovu. Nikako drugačije. I voditi računa o detaljima, detaljima, detaljima. Svejedno koji detalj, svaki utiče na pre svega obaranje, na dobijanje utiču stvari koje su samo njima znane. Kriterijumi su u većini slučajeva isuviše uopšteni i lako prilagodljivi bilo kom projektu. Kućice i brojevi karaktera ili reči. Nije bitno kakve su reči, već količine. I najvažnije, uvek insistiraju na afirmaciji projekta – čitaj barem PR-u i web aktivnostima u aranžmanu predlagača projekta. Ne žele da vide bilo kakvog profesonalca angažovanog u ovoj ulozi.
Dakle žele kuću bez arhitekte, zubara bez fakulteta da vam leči zube ili advokata sa diplomom srednje frizerske da vas brani na bilo kom sudu. Kad se malo bolje čovek zagleda u ovo gore napisano postaje jasno da ih je baš briga da li će projekat živeti ili ne. Druga opcija, da su nesvesni ili glupi je isključena.
Nakon ovog iskustva, sa dubokom bojazni sam gledao šta se dešava sa grčkim pregovorima o dugu, i snovima Grka i Sirize o dostojanstvu. Olupani su o bankarsko finansijsku hrid dok si rekao keks uz dodatno šikaniranje, čisto da bi se pokazala bankarska moć!
Da u svakom zlu ima i pomalo dobrog, i da svaki nauk ima cenu, izgleda da je shvatila i ogromna većina podnosioca projekata. Gotovo unisono su svi predlagali – hajde da radimo zajedno, ne samo za podnošenje projekata raznoraznim fondovima, već direktno i uz sopstvena sredtva i napore, pa koliko uspemo. Iz Rumunije, Bugarske, Hrvatske, Slovenije, Austrije. Sa svih strana. Otvorenost, energija, znanje, kompetentnost, širina tema kojom ovi ljudi raspolažiu je daleko prevazilazila jednosmernost priče bankara. Bez lažnog laskanja i preteranog hvalisanja, sa ljubavlju prema poslu koji rade! Svi bez izuzetka. Bez obzira na zemlju ili naciju, energija, želja za radom i idejama nas je sve ujedinila. Gotovo svi su shvatili da vreme i trud uložen u silnu birokratiju nije u razmernom efektu koji bi čak i ukoliko se dobije grant opravdao silno vreme i trud koji se u to uloži. A grantova lli nema ili su za odabrane. A čini se da i arhive podnešenih projekata u banke i fondove ne pomažu raznovrsnost, već se oni koji su jednom odabrani multipliciraju, da li sa dojavom ili bez nje među odabranima.
Farsa koju sistematski sprovodi bankarsko-finansijska oligarhija već dugo, a poslednjih pet do sedam godina intezivno, gde se najpre njima daje ogromno “njihovo” a za ostalo šta bude, je ovde prerasla u očit šovinizam – njih prema svim ostalima – bili oni Grci, podnosioci projekata svih vera i nacija ili dužnici u švajcarskim francima.
Gde smo tu mi – zaposleni u oglašavačkoj industriji? Nema nas. Nismo rado viđeni ni u jednoj od varijanti za sprovođenje ovih projekata ni sa jednim dinarom troška. Nismo rado viđeni ni kao predlagači projekata na način na koji uobičajeno radimo – da sve bude jasno na najviše tri gledanja po trideset sekundi.
Zašto?