Piše: Ekrem Dupanović
Uvijek nekako pred početak turističke sezone počinju žestoka medijska prepucavanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine čiji je jedini cilj da se građani Bosne i Hercegovine odvrate od odlaska na Jadran u vrijeme vikenda i godišnjih odmora.
Ima onih koji bi htjeli „’rvatsko more“ očistiti od Bosanaca jerbo ga oni zagađuju. Prije dvije godine je u Makarskoj kao bomba eksplodirala vijest koju su svi mediji objvili na naslovnim stranama: „U Jadranu pronađeno bosansko g….!“, „Bosanci se.. dok se kupaju u našem moru“… Da ne bi bilo zabune, pa neko pomislio, ne daj bože, da je pronađeno hercegovačko g…., a kako će drugačije nego DNK analizom, utvrđeno je da je bošnjačko, a po mirisu na ćevape, da je sarajevsko. Pokrenuta je haranga protiv bosanskih turista koja je trajala sve dok oni, koji žive od turizma, nisu to prekinuli pitajući revnosnog općinskog načelnika hoće li im on namiriti novac koji Bosanci troše boraveći na Jadranu.
Imperija uzvraća udarac. Zadnjih mjesec dana u bosanskohercegovačkim medijima se vodi organizirana kampanja s namjerom da se građanima BiH odagna svaka pomisao na odlazak u Hrvatsku. Gotovo svakodnevno neki od medija emituje vijest kako je Hrvatska donijela zakon po kojem poslije 1. jula svaki građanin Bosne i Hercegovine na ulasku u Hrvatsku mora pokazati 100 eura, za svaki dan boravka, inače će biti vraćen sa granice. Nije to ništa novo. Hrvatska već dvadeset godina sanja san da će jednog dana kokuzima (prijevod s engleskog: onaj koji nema para) staviti zabran na samom ulasku u Lijepu našu. Godine 1994. sam stigao u Zagreb vozom iz Ljubljane. Prilikom pasoške kontrole policajac me ju upitao koliko novaca imam i koliko ostajem u Zagrebu. Odgovorio sam da ću ostati dva dana i pokazao sam mu 600 DEM. Odgovorio mi je da je to malo novaca. Pitao sam ga „Kokuzu jedan, izvadi ti iz džepa da vidim koliko imaš,“ dok sam iz njegove ruke uzimao svoje marke koje je prethodno brojao i produžio dalje.
Dakle, istina je da je Hrvatska donijela zakon po kome građani BiH moraju uzase imati po 100 eura za svaki dan boravka u Hrvatskoj, što znači da četvoročlana porodica mora imati 4.000 eura za desetodnevni odmor, recimo u Bristu. Pa nije Brist Las Vegas! Pitao bih zakonodavce koliko hrvatskih obitelji raspolaže sa 4.000 eura keša kada krenu da malo prošetaju Hrvatskom ili skoknu do jadranske obale na odmor.
Dakle, zakon postoji, ali medijske objave kojima su građani BiH izloženi ovih dana, ne sadrže informacije da novac ne mora biti u kešu, da je dovoljno pokazati kreditne kartice, da ukoliko je unaprijed uplaćen turistički aranžman treba samo pokazati potvrdu itd. Dakle, nije baš sve tako kako piše i kako se govori, ali je nekom s ove (ili one) strane granice u interesu da se stvara atmosfera netrpeljivosti.
Puk’o mi je film kada sam preključe u emisiji vijesti na jednoj od najslušanijih bosanskohercegovačkih radio stanica čuo vijest kako postoji mogućnost da od 1.jula ni sa pasošem nećemo moći u Hrvatsku. Doslovno je tako glasila najava najvažnijih vijesti da bi u emisiji bila obavljena slijedeća vijest: „Postoji mogućnost da građani Bosne i Hercegovine od 1. jula neće moći preći hrvatsku granicu ni sa pasošem. Danas se u Briselu sastaju delgacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje trebaju dogovoriti i potpisati sporazum o prekograničnom prometu i, ukoliko taj sporazum ne bude potpisan, neće biti omogućen protok ljudi, roba i kapitala preko granice. TAČKA! KRAJ VIJESTI! Nijedne riječi o tom jednom promilu šansi da sporazum ne bude dogovoren i potpisan. Da li su pregovori zapeli? Ima li nesporazuma? Traži li Hrvatska nešto na šta BiH ni mrtva ne bi pristala. Koristi li Hrvatska to što Bosna upravo ovih dana puca po svim šavovima, a diljem Hrvatske se spremaju ražnjevi koji čekaju bunceke kako bi se proslavio ulazak u EU? Ni riječi o tome. Dakle, vijest je svjesno sročena da jača animozitet prema Hrvatskoj. Zašto? Kome je to u interesu?
Supruga me je juče po povratku s posla pitala: „Jesi li čuo? Nećemo moći u Hrvatsku ni s pasošima.“
Pitam je odakle joj ta vijest. Kaže čula na radiju, onako usput. Pošto sam tu vijest čuo nekoliko puta, jer je ponavljana u emisiji vijesti koja se vrti svakog punog sata, naučio sam je napamet. Kad sam supruzi ispričao kako je vijest glasila, kratko je odgovorila: „Ja sam stekla poptuno drugačiji utisak.“ Koliko je slušalaca steklo drugačiji utisak? Život bih dao da je takvih mnogo više od onih koji tako sročenoj vijesti nisu dali nikakav značaj.
Da nije možda naručilac jedne ovakve medijske kampanje iz Hrvatske? U današnjim vremenima ništa nije nemoguće. Hrvatska svo vrijeme ćuti. Možda ni ne zna. Možda uposlenici hrvatske ambasade u Sarajevu i konzularnih ureda diljem BiH čitaju samo hrvatske novine, slušaju hrvatski radio i gledaju hrvatsku televiziju misleći da time ispunjavaju patriotsku dužnoast i zarađuju svoju plaći ili ih niko, kad ih je slao na službu u susjednu zemlju, nije uputio da je njihovo sad da prate lokalne, a ne medije iz domovine.
Dakle, možda je u pitanju nedostatak informacija. Hrvatski premijer Zoran Milanović je svojevremeno zabranio „svojim“ ministarstvima da angažuju PR agencije. Da to nije učinio i da danas ima PR agenciju koja mu priprema i analizira clipping iz susjednih zemalja, znao bi šta treba učiniti. Ponavljam, sve pod uslovom da kampanja nije naručena i finansirana iz Hrvatske.