(Tomáš Sedláček (38) je ekonomist i pisac koji je postao poznat po knjizi Ekonomija dobrog i zla koja je prevedena na 17 jezika i dobila brojne prestižne nagrade ekonomske literature za originalni filozofski doprinos ekonomiji. Bio je savjetnik nekadašnjeg češkog revolucionarnog predsjednika Vaclava Havela. Član je programskog savjeta za novo ekonomsko razmišljanje Svjetskog ekonomskog foruma koji se sastaje u Davosu i savjetnik Barrosa (New Narrative for Europe). Rado je viđen predavač, debater i čest međunarodni komentator. Radi za najveću Češku banku kao glavni makroekonomski strateg. Predaje na Charles University i član je upravnih odborov brojnih neprofitnih organizacija. Tomáš Sedláček će biti jedan od ekskluzivinih govornika na ovogodišnjem Golden Drumu.)
Od kad su se ljudi naučili misliti žive u fikcijskim i virtualnim svjetovima (na kraju krajeva svako je mišljenje apstraktno i vitrualno). Volim tražiti modele koji bi objasnili stvarnost, ali ti modeli postoje samo u našim glavama, na svom radnom mjestu pripovijedamo priče o svojim poslovima (te priče nazivamo poslovnim sastancima), u kojim stvaramo fikciju svjetova kojih još nema (projekti) i koji zatim određuju našu buduću karijeru ili bježimo u druge svjetove (knjige i filmovi), kada se odmaramo. Uvijek smo negdje drugdje. Živimo virtualno. Ali sve do sada je naše težište uvijek bilo u svijetu realnosti.
Realna virtualnost – ulazak u matricu
Od kada je naša virtualizacija dobila sasvim novu – digitalnu – dimenziju, stvari su se ozbiljno zaoštrile. Naše virtualnosti su postale vrlo realne. Pomjeramo se, selimo se u svijet koji je virtualan i sve više odvojen od onoga što bi naši pretci nazvali realnost. Sudeći po brzini promjena sasvim je moguće da će digitalni svijet uskoro postati naš žiovtni prostor u kojem ćemo se osjećati mnogo više kod kuće nego u realnom svijetu. Tradicionalni svijet će naravno još uvijek imati neku ulogu, ali ona će biti marginalna. Kao na primjer u šumi – nekada smo u njoj živjeli, još uvijek nam je potrebna da bismo preživjeli i povremeno je posjećujemo, ali ona odavno nije naš životni prostor.
U najekstremnijoj interpretaciji možda je biološka faza (ova u kojoj smo sad) samo korak prema slijedećem evoluacijskom stepenu. Možda smo na putu u digitalne, nebiotičke svjetove čiste inteligencije i fantazije kojima neće više vladati fizikalna pravila i tjelesna ograničenja, već prostor i vrijeme. U filozofskom i teološkom smislu naš će duh biti u suživotu s našom dušom – našim intelektom i fantazijama – i neće više spavati u tijelu već će biti oslobođen ograničenja mesa i naša biloška tijela će biti ta koje će, mogli bismo reći, spavati u pozadini naših bezgraničnih života u digitalnim svjetovima. Zanimljivo i, naravno, pomalo predrsko, nastajući digitalni svijet bit će povezan sa starinskim i religioznim proročanstvom o nebeskom svijetu (životu nakon biološkog života).
Možda živimo u vremenu velike seobe naroda – u svijet digitalnog. Teleskopima istražujemo nebo da bismo na njemu otkrili rupe crva koje nas voode u druge prostore -vremenske kontinuume u vasioni koja nas okružuje. Crvova rupa u drugu dimenziju je pametni telefon u vašem džepu. Film Matrica je u tom smislu bio proročanstvo – sasvim je moguće da će čovječanstvo svoje težište preseliti u neku vrstu virtualne matrice, realni stari svijet će postajati sve manje značajan. Jedina razlika između toga i scenarija Matrice bi možda bila ta da će se čovjek u matricu preseliti dobrovoljno i svojom punom saglasnošću, kao što se događalo i do sada. Mnogima, uključujući i mene, ta ideja se čini strašnom. Pomisao na nju se obavezno javlja već i samo kad ekstrapoliramo brzinu promjena u proteklih petnaest godina našeg masovnog ulaska u digitalni svijet i njegovog prodora u naš. Na kraju krajeva, zamisao dva spojena svijeta je stara koliko i čovječanstvo i uvijek je igrala važnu ulogu – javlja se u mitovima, filozofiji (pomislite na Platonov svijet čistih ideja), teologiji (»kako na nebesima tako i na zemlji«), nauci (fiktivni svijet teorije i empirijski svijet) itd. Ideja uporednog digitalnog svijeta možda nije takva kakvom se čini.
Obrnut odnos između gospodara i sluge
Vaš pametni telefon je postao onaj entitet koji vam je u životu najbliži – vaš najbliži bližnji, vaš najvjerniji »partner«, a da vi toga uopšte niste svjesni. Na svako putovanje ne idete s istom osobom, svaku noć ne spavate pored iste osobe – vaš vas digitalni mobilni telefon prati u toalet, odmjerava vam rad i slobodno vrijeme i pomaže vam da ste istovremeno na različitim mjestima. U nekom vas smislu čini sveprisutnim, sveznajućim, možete vidjeti i čuti sve i kada govorite može vas čuti cijeli svijet, odnosno barem sav povezani svijet. S njim razgovarate (iako se čini da razgovarate sa svojim prijateljima ili sa svojom mamom, vi zapravo razgovarate sa svojom mobilnom napravom) i dodirujete ga (imam čak osjećaj da ekrani na dodir kradu dodire iz svijeta koji je sve više bez njih). I kako digitalne naprave šire naše horizonte i živote moguće ih je zbiti na crni zaslon koji je dovoljno mali da ga možemo smjestiti u džep. Kao lupa koja doduše povećava, ali istovremeno može i smanjiti slike.
Da li se još uvijek sjećate kakva su bila obećanja digitalne revolucije na njenom početku? Svo vrijeme manje posla i manje stresa. Iznenađujuće je teško odgovoriti na pitanje da li smo to zaista dobili ili možda danas imamo manje vremena i manje smo fokusirani. Danas su digitalne naprave za mnoge od nas, kao i za našu djecu, nametljivac, napast kojem se treba oduprijeti. Napast koja nam krade vrijeme, koja nas opterećuje, odvlači nam pažnju. Često se dogodi, kako u mitovima i folkloru, tako i u povijesti, da se odličan sluga pretvori u lošeg gospodara i da revolucija pojede svoju vlastitu djecu. Moramo paziti da se to ne dogodi i sa digitalnom revolucijom.
Nesnosna lakoća digitalne ekonomije
Pomak ekonomske vrijednosti u neopipljiv svijet se lijepo vidi iz toga kako se vremenom mijenjala težina našeg BDP. Danas je većina naše proizvodnje virtualna, odnosno nema nikakvu težinu. Poljoprivreda tako predstavlja manje od četiri odsto naše godišnje proizvodnje. Ostalo, oko 96 odsto, je sve drugo osim hrane koja nam je neophodna. Metaforički kazano: ako je ekonomija nahranjena i zadovoljna ona mora, ako hoće rasti, naći druga područja. Nezadovoljstvo je odavno motor rasta BDP-a i to nezadovoljstvo treba masovno proizvoditi kako bi se njime hranila ekonomija, da bi ona djelovala u skladu sa starim modelom rasti na koji smo svi naviknuti. Ne treba, dakle, razvijati samo proizvodnju već i naše želje i potrebe.
Žaljeti više želja
Kao posljedica, naše želje postaju sve više nebiološke. Većina naših želja nisu prirodne već smo ih naučeni željeti, riječ je o pridobijenim željama. Oglašivačka industrija vam ne daje to što želite već vas uči šta morate željeti i kako je primjereno željeti. To nije karakteristično samo za oglašivačku industriju već i za industriju zabave, veći dio umjetnosti, čak i za religije i ideologije – kažu vam kako i šta željeti. I tako kreiraju vaše živote. Mogli bismo čak reći da vam te idelogoije pomažu da želite i da čak žele i osjećaju umjesto vas. Naša se cjelokupna ekonomija temelji na hranjenju gladnog stroja koji uvijek mora biti gladan, stalno mora trošiti i zahtijevati, uvijek mu mora nešto nedostajati i uvijek mora biti nezadovoljan. Oglašivačka industrija, pa makar smo prema njoj toliko kritični, u tom je smislu od ključnog značaja. Šta bismo bez neprestanog stvaranja potreba.
Više hrane nego gladi
I u tome je problem s kojim se danas suočavamo: u ekonomiji nije dovoljno potražnje i potrošnje. Naš problem nije na strani snabdjevanja, nije na strani proizvodnje koja je vladala u ovim krajevima u vrijeme komunističkih sistema i čija su posljedica bile nestašice. Tada smo htjeli proizvode i usluge, potražnja je postojala, ali na strani ponude nije funkcioniralo kako bi moralo. Danas, četvrt stoljeća kasnije, problem je još uvijek tu, ali obrnut: problem nije na strani ponude jer smo u stanju proizvesti svaki proizvod i uslugu koju možemo zamisliti (pa i one koje ne možemo) – problem je na strani potražnje. Možemo kazati da ne možemo pojesti što ekonomija proizvede. Imamo više hrane nego gladi. Libido želje je »u kvaru« – potrebne su nam nove dimenzije želja.
BDP: bruto dužnički proizvod
Slabijoj potrošnji je u ključnom trenutku u pomoć priskočio čodnovat pronalazak, zahvaljujući kojem su naše ekonomije ponovo rasle kao lude. Ali taj pronalazak ima i svoju tamnu stranu – usljed prekomjerne upotrebe postaje oružje za masovno uništavanje. Pronalazak je: sveprisutno prekomjerno zaduživanje. Želja i potražnja su tako dobili sasvim novu dimenziju: nije više neophodno da su naše potrebe ograničene time šta sebi možemo priuštiti, već one sežu mnogo više. Entitet koji se ponaša najneodgovornije i uzrokuje dobar dio nestabilnosti je upravo entitet koji je bio stvoren zato da bi štitio stabilnost: država. Kada u ekonomiji nema potražnje, država stvara umjetnu potražnju s javnofinansijskim deficitom. To je bio i još uvijek je ostalo najčešći put ka rastu: javnofinansijski deficit koji je kao droga – ima snažan kratkoročni efekat, u privredu unosi više energije, ali uskoro postaje vrlo opasan, proces oslobađanja od tog otrova je vrlo bolan i politički neprijatan (Grčka je tu samo vrh ledenog brijega) i može vremenom uzrokovati krah cijele privrede. Uzgred, da li ste zapazili da je veliki dio krize bio i kolaps (finansijske) virtualnosti? I sve što smo pokušali postići je bilo to da kriza ostane ograničena na virtualni svijet – dok se nakon nekoliko godina finsnijska kriza nije prelila u realni svijet i stvorila situaciju kakva je trenutno u Grčkoj.
Oblak i nebo
Digitalna dimenzija, potražnja i potrošnja u tom novom svijetu, na toj terra novoj, uzrokovat će da će ekonomija svoje bestežinsko središte preseliti u nju i tako je doslovno produžiti u beskonačnost. Živimo na početku velike selidbe naroda, s jednom nogom već u oblaku, čak ga i nazivamo »oblakom«. Od nas zavisi da li ćemo taj digitalni svijet pretvoriti u nebesa ili u ropstvo (odsutne) volje.