Piše: Ekrem Dupanović
Nisam do sada imao priliku da upoznam Edhema Foču, direktora televizijske kuće Al Jazeera Balkan, o kojem smo u petak objavili da je dobitnik ovogodišnje nagrade PRO.PR Award Vision Manager što je, u okviru PRO.PR konferencije, dodjeljuje agencija Apriori komunikacije iz Zagreba. Godinama poznajem njegovu suprugu Nađu pa vjerujem u njen izbor. Od onih koji ga dobro poznaju, čuo sam o Foči sve najbolje, što je dosta rijedak slučaj u Sarajevu. Nema toga kome Sarajlije neće naći i po nekoliko mana kad ga počnu razapinjati, Foči nijednu. I još nešto kažu oni koji su bolje od mene upućeni. Ponajviše zahvaljujući Edhemu Foči Al Jazeera je u Sarajevu, a nije u Zagrebu, Beogradu ili nekoj drugoj balkanskoj metropoli. Na tome sam mu najviše zahvalan. Mnogo su mi draži Goran Milić, Mirjana Hrga i drugi majstori televizijskog zanata koje su Fočo i Al Jazeera doveli u Sarajevo da mi budu sugrađani, nego bulumenta nesposobnjakovića, lijenčina pa i antropološki nedovršenih ljudi što ih je proteklih dvadesetak godina dovela (i još uvijek dovodi) međunarodna zajednica. Molim dragog Boga da mi mnogi od njih u san ne dođu. Bojim se da od straha više nikada ne bih smio zaspati.
Al Jazeera je nešto najljepše što se Bosni i Hercegovini dogodilo od rata na ovamo. Najbolja investicija. Najbolji medij. Jedini profesionalni nezavisni medij u Bosni i Hercegovini. Sve ostale medijske kuće pod svojom kontrolom drže političari, tajkuni i pojedine interesne skupine koje poznaju samo lični i nikada nisu čuli za širi društveni interes. Mediji su tu da služe narodu. Naši mediji razumiju svoju ulogu u tome da pokore narod kako bi služio njihovim vlasnicima. I, naravno, interesima međunarodne zajednice koja se do lakata uvalila u uništavanje nezavisnog novinarstva. Al Jazeera ne zavisi ni od čijih para. Nema čak ni marketing program pa da neko može kupiti termine i tim parama zavladati medijem. Zato Al Jazeera može finansirati film Rob, u produkciji Foto Arta, i nebrojeno ga puta reprizirati u svom programu. U tom filmu se prvi put javno progovorilo o kamatarima koji u ropstvu drže dobar dio Sarajeva i njegovih građana. Drugi mediji ne pišu o tome jer su kamatari pod zaštitom policije i političara. Jedan moj prijatelj je podnio prijavu policiji zbog prijetnji kamatara, pa mu se ovaj, nakon samo sat vremena, pojavio u kancelariji i rekao: ‘Ili ćeš sad odmah otići u policiju i povući tu izjavu, ili ću te baciti kroz prozor’. I pad je let, pjevao je Davorin Popović, ali je čovjek ipak shvatio da je bolje povući izjavu nego letjeti s petog sprata.
Al Jazeeri sam zahvalan i zbog serije emisija genijalnog Gorana Milića ‘Alhemija Balkana’. Goran i Al Jazeera su mi omogućili da upoznam jednu sasvim novu, pozitivnu Bosnu i Hercegovinu, pa Crnu Goru, uskoro Srbiju itd. Lokalni mediji ne pišu i ne govore o pozitivnim stvarima. Nije im u interesu. Njihovi vlasnici, politički moćnici, uspijevaju samo u situaciji u kojoj što je gore to je bolje. Al Jazeera je nazavisna od lokalne politike i tajkuna koji su zaposjeli medije. Jedino ona može govoriti i slikati takvu Bosnu i Hercegovinu kakvu priželjkuje svaki normalan Bosanac i Hercegovac.
Zahvalan sam Al Jazeeri na najprofesionalnijem i najkorektnijem izvještavanju o događanjima ‘crnog’ petka, 7. februara ove godine. Tog dana gorjelo je pola države, zapaljene su sve značajnije općinske i kantonalne institucije državne vlasti, gorjelo je i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Sutradan, čim sam ustao, upalio sam televizor da vidim kakvo je stanje i hoće li mi neko objasniti šta se dogodilo. Okrenem BHT, crtani fijmovi i dječiji program, odem na Federalnu TV isto, provrtim sve kanale, na svim kanalima dječiji i muzički program, dakle redovna programska shema subotom prijepodne. Kao da se sve ono prethodnog dana i noći dogodilo u Južnoafričkoj republici, a ne u mojoj zemlji. Subota 8. februar je bio dan kada je bosanskohercegovačko novinarstvo dotaklo dno. Jedino je Al Jazeera dovela u studio nekoliko ljudi koji su pokušali objasniti šta se događa.
Ja ne znam na šta bi ličio život u Sarajevu danas da na nema Al Jazeere. Bili bismo mnogo siromašniji nego što jesmo. Jedino po Al Jazeeri mislimo da smo nešto, da smo ‘svjetski’, imamo neku nadu, lijepo nam je sresti te ljude na ulici, družiti se s njima. Drago nam je, eto, da se pika kako je Al Jazeera u Sarajevu.
Možda ne bih ni pisao ovaj tekst da se neki dan nisam prenerazio kad sam čuo kome je Gradsko vijeće Sarajeva dodijelilo ovogodišnju Šestoaprilsku nagradu, najveće priznanje koje dodjeljuje glavni grad Bosne i Hercegovine. Prošle godine Edin Džeko, ove godine nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Nisam mogao da vjerujem! Plakao sam od sreće kad smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Zaplakao sam, opet od sreće, još nekoliko puta nakon toga kada se govorilo o tom veličanstvenom uspjehu. Tu sam na svog oca. Suze mi krenu samo od radosti, nikada od tuge i žalosti. Dakle, nogometnoj reprezenaciji BiH kapa dolje, respect, ali ja nikada ne bih glasao da im se dodijeli Šestoaprilska nagrada. To je državna reprezentacija, pa neka joj država da nagradu. Nema države? Pa nema ni nagrade. Ako ijedan grad treba da dodijeli nagradu nogometnoj reprezentaciji za doprinos njegovom razvoju, onda je to Zenica. Tamo se igraju sve reprezentativne utakmice, u zenički stadion su uloženi milioni eura, od utakmica u Zenici finansijsku, poslovnu i svaku drugu dobit ima Zenica, pa neka se ona oduži reprezentaciji općinskom nagradom. A ne Sarajevo. Sva je prilika da vijećnici, koji odlučuju o Šestoaprilskoj nagradi, na svojim ramenima umjesto glave nose fudbalsku loptu. Ja Džeku i nogometnu reprezentaciju dvije godine zaredom ne mogu nikako drugačije objasniti.
Najpoštenija odluka o ovogodišnjoj Šestoaprilskoj nagradi bi bila da je kolektivno dodijeljena Al Jazeeri, Edhemu Foči, Goranu Miliću, Tariku Đođiću, svim novinarima i uposlenicima. Gradonačelnik Sarajeva je s nagradom trebao otići u Istanbul, gdje se nalazi prva upravljačka tačka Al Jazeera Balkan, pa sve do Dohe, da se zahvali investitorima i vlasnicima za investiciju koju su napravili u Sarajevu, zaposlili toliko lokalnih ljudi. Ali, ne razumiju to gradske vlasti. Ne razumiju uticaj koji Al Jazeera ima u poslovnim i finansijskim krugovima arapskog svijeta za čijim dolarima vapimo. Sarajevo je jedan nezahvalan i neuspješan grad.
Da ima vremena, k’o što ga nema, pokrenuo bih potpisivanje peticije u gradu da se promijeni odluka Gradskog vijeća i da se nagrada dodijeli Al Jazeeri. Imamo sad godinu dana do slijedeće nagrade. Ne možemo više dozvoliti da ljudi, čija pamet ne seže dalje od fudbalskih terena, odlučuju mimo građana i njihovog interesa.
Ono za šta nije bilo sposobno Gradsko vijeće, jeste bio sposoban Danijel Koletić, predsjednik Organizacijskog odbora PRO.PR konferencije. Hvala mu što nam je makar malo sačuvao obraz.