Piše: Ekrem Dupanović
Kada je Dragan Sakan napisao prvu verziju knjige New Pretty Woman, pozvao me je u goste jednog vikenda i dao mi tekst na čitanje. Maca i Vedrana su šetale Beogradom, Saki je radio nešto svoje, a ja sam čitao. Sjećam se da sam jednom napravio pauzu i razmišljao o tome kako bih i ja želio jednog dana napisati knjigu. Doduše, ne znam tako lijepo i kreativno pisati kao Saki, iza sebe nemam tako velike i uspješne kampanje, nisam dobijao nagrade, čak nijednu nagradu u životu nisam dobio, ali sam ih zato mnogo podijelio (Businessman godine Jugoslavije, Manager godine BiH, No Limit Sarajevo Advertising festival… to su bili moji autorski projekti). Sve sam to znao, osim što nisam znao o čemu bih pisao.
Ta je želja u meni tinjala godinama dok nisam spoznao o čemu bih želio i znao napisati knjigu. U Sarajevu je organizirano predavanje Jerneja Repovša (više se ne sjećam tačnog naziva) i ja sam navratio u sarajevski Studio Marketing JWT da, po dogovoru, preuzmem svoju pozivnicu. Dobio sam kutiju na kojoj je bio ispisan tekst pozivnice, a u kutiji je udobno bio smješten jedan grejpfrut. Rekao sam Minki Gazibari, direktorici SMJWT, da me taj grejpfrut podsjeća na mandarine iz priče o jednom eventu kojeg smo 1988. godine realizirali za našeg klijenta IRIS Computers, poduzeće koje je poslovalo u sastavu Energoinvesta. A priča je išla ovako…
IRIS je prvi u BiH počeo proizvoditi (sklapati) računare. Skalapali su ih, naravno, od komponeneti koje su uvozili sa Dalekog istoka. Ja sam tada radio u vodećoj sarajevskoj agenciji OSSA, a IRIS je bio naš klijent. Pripremali smo promociju prvih računara koja je organizovana za 400 direktora Energoinvestovih poduzeća iz cijele Jugoslavije. Njima je trebalo predstaviti prve naprave nastale u IRIS-ovim pogonima. Marko Zirojević, direktor IRIS-a, saopštavajući mi brief za event, rekao je, na kraju, da svaki direktor mora na ulazu dobiti po jednu mandarinu. Nije mi htio objašnjavati zašto, ali je rekao da je to obavezan uvjet da bismo uopšte radili projekat. U to doba, u Jugoslaviji je bilo mandarina oko Nove godine, dok Tito ne podijeli mandarine s Briona svojim kumčićima diljem Jugoslavije i dok se ne prodaju one iz doline Neretve. Uglavnom, krajem januara ih već nema, a IRIS-ova se trebala dogoditi krajem aprila. Rekao sam to Marku, ali nije htio uopšte da me sluša. Prekinuo me i kazao: „Bez mandarina nema promocije.“ Kad sam izišao sa sastanka, razmišljao sam i shvatio da su mi najbliže mandarine u Trstu, na pijaci Ponte Rosso (dragi Trst, uvijek je bio rješenje svih naših problema). Otišao sam na Televiziju Sarajevo, dogovorio se sa svojim prijateljem Lalom (Branislav Lalević, urednik marketinga) da zajedno „skoknemo“ do Trsta. Avionom smo odletjeli do Ljubljane, uzeo sam rent-a-car na aerodromu i pravac Trst. Na Ponte Rossu se sve „lomilo“ od mandarina. Uzmem kilo, prebrojim – 13 mandarina. Skontam kako će nešto propasti do promocije, nešto ćemo Lala i ja pojesti do Sarajeva i kupim 40 kila.
Poslije promocije Marko mi je otkrio „tajnu“. Devize za uvoz komponenti su obezbijeđene od izvoznika mandarina iz Opuzena i zato je promocija prvih računara nazvana „mandarin operacija“.
„Ko je platio sve te troškove?“, pitala me Minka.
„IRIS, ko će drugi,“ odgovorio sam.
„Nema danas klijenta koji bi te troškove platio,“ prokomentarisala je Minka.
Taj njen komentar mi je dao ideju, shvatio sam o čemu bih mogao napisati knjigu – o tome kako smo radili ovaj posao u vrijeme kada je bog hodao zemljom, kada je advertising bio gospodski posao.
U narednih nekoliko dana sam sastavio okvirni sadržaj, zaokružio ideju, još je samo trebalo da sjednem i počnem pisati. To je sačekalo još jednu godinu.
Kada mi je Ivan Stanković (predsjednik regionalne agencijske mreže Communis sa sjedištem u Beogradu) jedno veče posalo mailom prve stranice svoje knjige Kakodalogija, koju je upravo počeo pisati, ja sam konačno sjeo za računar i pred zoru mu uzvratio s prvim stranicama moje knjige. Od te večeri je prošlo mnogo vremena, Ivan je izdao Kakodalogiju i već piše drugu knjigu, a ja se nisam pomak’o ni slova. Ivan je ozbiljan, organizovan i uspješan čovjek, a ja sam tako, danas bih radio ovo, sutra bih radio već nešto drugo jer me ponijela neka druga ideja. Fuad Strik, moj prijatelj, uspješan poslovni čovjek koji me poznaje cijelog života i sa kojim sam dugo poslovno sarađivao, reče mi neki dan da od kad me poznaje nikada ni oko čega nisam bio tako konzistentan kao oko uređivanja i objavljivanja portala kojeg upravo čitate. I tačno je. Evo skoro dvije godine svakog dana, u prosjeku, osam do deset vijesti iz industrije koja se bavi komunikacijama, ali ne voli komunicirati. Svaku vijest iz agencija i od oglašivača klještima čupamo kao zdrav zub. Svi se boje da komuniciraju. Ne daj bože da bi agencije dale informaciju o nekoj kampanji, a da prethodno ne pitaju klijenta, jer se boje da ga ne izgube u ovom vremenu kada je klijenta jednako teško pronaći kao i žiranta za kredit. Klijenti se, s druge strane, boje da ne pogriješe, da ne izgube dobro radno mjesto, pa najradije ne bi „talasali“. I tako se mi svakodnevno mučimo da dobijemo informacije, ali eto istrajavamo već, kažem, skoro dvije godine.
Dakle, knjiga stoji i čeka neka bolja vremena koja će, sva je prilika, doći tek poslije mene. Zato sam odlučio da počnem svakodnevno pisati po jednu priču ne bi li tako jednog dana od tih priča sa portala nastala knjiga, ako tada ikome bude do knjige. Od kad mi je palo na um da pišem knjigu, prva odluka je bila da će to biti besplatna knjiga (ko bi za moju knjigu dao i jednu marku), koju ću poklanjati svojim prijateljima (ko bi drugi imao nerava da je čita) i ljudima do kojih mi je stalo u životu, a nismo se sprijateljili (ovo je bio potencijalno najveći rizik). Pa kad sam već tako odlučio, počet ću pisati knjigu na portalu, javno, a hoću li je ikada štampati odlučit ću na osnovu statistike o njenoj čitanosti na portalu. Ako budete čitali, znači da je treba i štampati. Google zna sve pa čak i to ko će čitati priče iz knjige na portalu. Ko je bude čitao dobit će je od mene na poklon, ako je ikada budem štampao.
Pisat ću knjigu o projektima na kojima sam radio u protekle 43 godine, koliko se bavim propagandom, reklamom, tržišnim komuniciranjem, oglašavanjem, kako li se već sve nije zvao ovaj posao. Pisat ću o tome kako su projekti nastajali i kako smo ih realizirali u uvujetima koji su tada vladali, pisat ću o strasti s kojom sam radio (i koju još uvijek osjećam prema ovom poslu), o svojoj ogromnoj ljubavi prema kreativno najuzbudljivijoj profesiji na svijetu… Sve znam, osim kako će se knjiga zvati, odnosno kako bi trebala da se zove rubrika u kojoj ću objavljivati svoje priče. Kako sam odlučio da krenem u ovo pisanje prije tri dana (kod mene sve cijelog života ide po onoj sarajevskoj: sad pa sad), tako nisam ni naziv rubrike stigao smisliti. Mogli biste mi pomoći u tome. Ako imate na pameti neki lijep i kreativan naziv pošaljite mi ga mailom na adresu ekrem@media-marketing.ba. Bit ću vam veoma zahvalan.
Priče ću pisati svakog dana dok budu trajala moja sjećanja. Već sutra počinjem. Prva će priča govoriti o tome kako sam prije tačno 40 godina (1973.), na snimanju filma Sutjeska, zahvaljujući Richardu Burtonu koji je glumio Tita, snimio fotografiju za moj prvi poster. Bio sam jedini medijski čovjek koji je uspio razgovarati s Burtonom zahvaljujući tome što sam ga tri dana promatrao s drveta…