Piše: Ekrem Dupanović
Na Radio-Sarajevu sam radio mnogo i dobro. Uglavnom sam prvi dolazio na posao i zadnji odlazio kući uvijek punih ruku posla kojeg je trebalo završiti popodne i uveče. Količina posla kojeg sam obavljao nije imala nikakvog uticaja na moju platu, ali plata nikada nije bila moj motiv. Radio sam iz zadovoljstva. Volio sam radio kao medij. I danas mislim da je to najbolji i najvizuelniji medij. Najvizuelniji zato što kad gledate televiziju, vidite sve ono što je vidio i svaki drugi gledalac. Televizija vam ne daje mogućnost da maštate, da imate svoju sliku onoga o čemu se govori, pa i onoga ko govori. Radio je jedini medij koji vam to omogućava. Koliko je slušalaca u jednom trenutku toliko je slika u glavama o onome o čemu se govori, kako izgleda voditelj ili neko drugi ko u tom trenutku govori.
Moj posao na Radiju je bio da zarađujem novac od reklama. U tome sam bio veoma uspješan, ali ne zato što sam znao dobro prodavati maglu, kako su to neki nazivali, već zato što sam prvo kreirao ideju, potrebu potencijalnog oglašivača, pa tek onda slao ponude. Ja oglašivačima nikada nisam prodavao potrebu Radio-Sarajeva za novcem, već njihovu potrebu da se oglašavaju u našem programu ili da sponzoriraju neke naše velike programske projekte. Nikada nisam otišao na sastanak da nekome nešto prodam, ako nisam bio siguran da su naši interesi da sklopimo posao najmanje podjednaki. Brzo sam sa svojim poslovnim partnerima sklapao prijateljstva. Neka od njih, sklopljena još prije 30 ili 40 godina, i danas traju traju. Ali ja nikada nijednom poslovnom partneru-prijatelju nisam došao i rekao: “Hajdemo zaključiti ovaj posao jer je to meni potrebno”. Nikada! To što smo bili prijatelji me je motiviralo na veću kreativnost, prema prijateljima sam bio odgovorniji, ali pojam “jaranski marketing” za mene nije postojao. Moji prijatelji su, u svakom slučaju, od mene dobijali više nego ostali oglašivači, ja sam uvijek prema svakom od njih bio u plusu, čuvao sam svoje prijatelje.
Kada je novac u pitanju rukovodio sam se uvijek devizom: “Novac koji nije potrošen, nije ni zarađen”. Da bismo ga mogli trošiti, moramo ga prvo naplatiti. Bilo je perioda velike nelikvidnosti i loše naplate reklamnih usluga i tada smo pristupali kompenzacijama. Danas se multilateralne kompenzacije sa stotinama i hiljadama učesnika obave za par sekundi, u “moje” je vrijeme to izgledalo ovako. Sjećam se problema kojeg sam rješavao 1974. godine. Imali smo prilično veliko potraživanje od zagrebačke agencije OZEHA. Uzmem blok obrazaca za kompenzacije i krenem put Zagreba, a da pri tom ne znam gdje ću sve putovati i koliko ću dana ostati na putu. Putovalo se vozom ili autobusom, tada još nisam imao položen vozački ispit niti vlastiti automobil. Dođem u OZEHU, sravnim stanje sa njihovim računovodstvom, oni potvrde dug i kažu kako njima duguje Varteks iz Varaždina i popune nalog Varteksu da sa nama zatvori kompenzaciju. Onda odem u Varaždin, oni ovjere kompenzaciju i kažu kako njima duguju robne kuće u Skoplju i predaju mi dokuemntaciju. Ja onda sjednem na voz i pravac Skoplje. Ovi iz Skoplja me pošalju za Beograd i tako kružim Jugoslavijom sve dok ne dođem do nekoga kome Radio-Sarajevo duguje, kako bih zatvorio kompenzaciju. Rješavanje ovog konkretnog primjera, kojeg se dobro sjećam, trajalo je oko deset dana. Gotovo pola tog vremena sam izgubio usklađujući redove vožnje vozova i autobusa.