Piše: Ekrem Dupanović
Businessman godine je privukao veliku pažnju medija. Bilo je to ipak nešto novo u Jugoslaviji. Mjesec dana prije svečanosti u Hyattu putovao sam u Minhen sa televizijskom ekipom da napravimo intervju s generalnim direktorom Siemensa, koji je te godine proglašen najuspješnijim menadžerom u Evropi. Ne mogu sad da se sjetim koji je novinar radio taj intervju, znam samo da je bio sa beogradske televizije. Razgovor su preuzele sve jugoslovenske televizijske stanice. Htjeli smo kroz taj primjer podići značaj poslovnih ljudi u razvoju društva u cjelini. I naš je Businessman godine bio jedno vrijeme pod punom medijskom pažnjom, po povratku iz Beograda u svoje republike svi su ostali menadžeri bili intervjuisani, o njima su objavljivane reportaže… Sve u svemu, Businessman godine je bio dobro medijski propraćen.
Osnivamo prvi Business Club u Jugoslaviji
Još uvijek pod utiskom onoga što sam čuo i saznao u Beogradu, kroz trodnevno druženje s najuspješnijim poslovnim ljudima, počeo sam razmišljati o poslovnoj sceni u Bosnii Hercegovini. Nisam imao baš pozitivne impresije nakon prvih par dana intenzivnog razmišljanja. Kod nas je samoupravljanje još uvijek bilo dominantan način razmišljanja. Imali smo par vrhunskih, da ne kažem svjetskih menadžera – Emerika Bluma u Energoinvestu, Abaza Deronju koji je stvorio UNIS, Stanka Tomića u zeničkoj željezari, Žarka Kolendu u travničkom Bratstvu i to je to što se tiče top menadžera, bilo ih je još dvadesetak koji bi se mogli svrstati u prvu ligu, ali ne na nivou ovih pobrojanih i to je bilo to. Dovoljno za razvoj ekonomije buduće samostalne države Bosne i Hercegovine, ukoliko zaista dođe do raspada Jugoslavije? Ni blizu. Danima sam promatrao oko sebe predmete s kojima najčešće dolazim u dodir i pravio spisak. Gotovo sve što sam u svom stanu i na radnom mjestu, po kafanama i restoranima mogao okom obuhvatiti, nije se proizvodilo u Bosni i Hercegovini. Shavtio sam da bi buduća samostalna država Bosna i Hercegovina bila toliko ovisna o uvozu da bi jedva preživjela. Danas, dok ovo pišem, 18 godina nakon rata, bosanskoherecegovačka ekonomija je pacijent koji je pao u tešku komu, u životu ga održava samo kiseonik u vidu čestih finansijskih injekcija međunarodne zajednice.
Dakle, ekonomska neovisnost bosanskohercegovačke države je bila više nego upitna. Sa svojim sam saradnicima napravio strateški koncept onoga što bismo mi mogli uraditi na razvoju menadžmenta u Bosni i Hercegovini kroz vlastite brendove koje bismo stvorili.
Strateški plan je predviđao da prvo počnemo redovno okupljati sarajevske menadžere na nekim druženjima kako bi razmjenjivali iskustva i jačali svoj, danas bismo za to kazali – network, trebao im je networking. Rješenje je bilo u Buisiness Clubu Sarajevo. Napravili smo prvi buisiness club u tadašnjoj Jugoslaviji. Svakog ponedjeljka uveče, u 19,00 sati, oko 250 menadžera se okupljalo u sarajevskom Domu pisaca, restoranu kojeg je vodio fenomenalni Veso Đorem, danas uspješan ugostitelj u Pragu. Svakog smo ponedjeljka imali jednog ili dva – gosta. Bili su to ili uspješni menadžeri iz cijele Jugoslavije, ili neki od aktuelnih političara, profesori… Trudili smo se da teme budu raznovrsne, da gosti budu što zanimljiviji. Iz ponedjeljka u ponedjeljak broj članova Cluba je rastao dok se nije zaustavio na 300. Više ih nije ni moglo biti, nije bilo mjesta. Uradili smo im u Beču i klupske kartice koje su podsjećale na tadašnje kreditne kartice, bili su vrlo ponosni na njih. Već nakon mjesec dana Dom pisaca je svakog ponedjeljka bio pun. Mogla bi se jedna knjiga napisati samo o tome. Sjećam se da je jedan od najredovnijih posjetilaca bio Halid Bešlić, tada već vrlo popularan pjevač. Jedno veče mi je kazao: „Vidi stari, moja karijera ide, bit će para, trebat će ih u nešo ulagati i moram o tome nešto naučiti. Mene sve ovo zanima.“ Halid je danas, osim što je mega regionalna zvijezda i vrlo uspješan poslovni čovjek sa investicijama u nekoliko poslova.
Da devedesetprva ne bude četrdesetprva
Imali smo i posebne akcije. Skupili smo novce za odlazak vaterpolo reprezentacije Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo. Umalo se nije dogodilo da svjetski prvaci ne odu na Svjetsko prvenstvo. Došli su u Sarajevo da prime donaciju, kompletna reprezentacija. Bilo je fantastično, televizijske kamere, novinari, prava ludnica.
Imali smo i svoj mjesečni newsletter za kojeg je Vlado Čeh napisao nekoliko sjajnih stvari. Vrlo je bio zapažen slogan ‘Da nam devedesetprva ne bude četrdesetprva’. Taj slogan smo predlagali jugoslovenskoj vladi u sklopu projekta Vrijeme promjena, ali nisu imali petlje da ga prihvate. U našem newsletteru je zvučao jako dobro, jer je eventualni rat bio dosta česta tema međusobnih razgovora. Vlado je napisao još nekoliko slogana od kojih sam zapamtio ovaj: „Politika se ne jede, ona jede ljude!“
Dirljiv rastanak
Svakog ponedjeljka nešto novo. Mnogo truda smo ulagali u ovaj projekat, ali bili smo zadovoljni jer su članovi Cluba bili zadovoljni. Ponedjeljak naveče u Business Clubu je bilo nešto što niko nije želio propustiti. Sve je bilo lijepo, ali umor je počeo uzimati svoje. Nakon dva mjeseca svakog ponedjeljka ujutro sam se budio s mišlju kako uveče treba ići u Club i natovariti sebi 250 ljudi na leđa. Ta tri – četriri sata su prolazili u intenzivnoj komunikaciji. Razgovori, skakanje s teme na temu, mozak bi mi se umorio od tolike dinamike. Osjećao sam da to tako neće dugo moći. Kada je drugog ponedjeljka u junu, bila zadnja večer prije ljetne pauze, znao sam da je kraj. Još kad sam se nakon pet mjeseci probudio prvog ponedjeljka, a da nisam morao naveče u Business Club, rekao sam – nikad više. Doduše, nije bilo nikad više. Prvog ponedjeljka u septembru, kada su se svi ponovo okupili, izašao sam pred mikrofon i kazao da IMS Studio 6 Yugoslavia izlazi iz projekta Business Club Sarajevo. Bili smo pet mjeseci zajedno, bilo nam je jako lijepo, ali nas su čekali drugi poslovi, više nismo mogli izdržati taj tempo. Predložio sam im da se i formalno organizuju kao Club, da izaberu svoj upravni odbor i predsjednika i da se nastave okupljati savkog ponedjeljka. Obećao sam im da na nas mogu računati kad god zatreba neki savjet i pomoć u organizaciji, ali da se mi to veče povlačimo. Neću sad da kažem kako je gotovo bilo suza, ali bilo je vrlo dirljivo. Ipak smo se pet mjeseci sjajno družili, razgovarali o poslovima, pomagali jedni drugima, bilo je to nešto što zaista prije toga niko nigdje nije napravio. Prvi sam ja zamalo zaplakao dok sam govorio, jedva sam se suzdržao. Primijetili su to i drugi, ali i ja kod njih, imali su neki čudan izraz lica.
Sarajevo Business Club je postojao još tri mjeseca i ugasio se. Rat je kucao na vrata Bosne.
Obnovit ću njegov rad u septembru ratne 1992. godine.
Sutra: Želio sam praviti regionalni magazin o oglašavanju The Best of Advertising Age