Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Budva, biser crnogorskog turizma
Dok su trajale pripreme za projekat Businessman godine, mi smo radili na promotivnim aktivnostima ekonomskih i društvenih reformi, pripremali spotove, planirali realizaciju svjetskog konkursa za investicije i angažovali ambasadore konkursa koji su nam trebali omogućiti efikasne kontakte sa velikim investitorima iz pojedinih zemalja. Takođe smo se angažovali i na dobijanju novih poslova. Tako nas je put odveo u Podgoricu, gdje smo bili pozvani da predstavimo agenciju IMS STUDIO 6 Yugoslavija crnogorskoj vladi. Trebali smo da potpišemo ugovor o promociji crnogorskog turizma, za koji je Vlada Crne Gore obezbijedila budžet koji je, po svim našim procjenama, bio tada najveći u Jugoslaviji.
Prezentacija crnogorskoj Vladi
Milun Radenković, u to vrijeme jedan od direktora u beogradskom Energoprojektu, a danas uspješan vinar, vlasnik jednog od najbljih srpskih brendova Vino Radenković, inače Goranov zet, dogovrio nam je tu prezentaciju. Zapravo, mi smo već bili odabrani kao agencija, ali je trebalo na sjednici Vlade da dokažemo da smo partner na kojeg mogu ozbiljno računati. Milun je bio sjajan lobista, imao je vrlo široke kontakte na visokom nivou, bio je veliki stručnjak za posao koji je radio u Energoprojektu, šarmantan, duhovit, jednostavno, plijenio je sve oko sebe.
U Podgoricu smo išli Goran, Vlado, Mirza Kulenović, koji je u međuvremenu zaposlen na poziciji direktora međunarodnog marketinga (bio je direktor marketinga Zimskih igara u Sarajevu) i ja. Goran i Vlado su došli nešto ranije i imali su večeru u vili Podgorica (vila koja je bila sagrađena za Tita), na kojoj su domaćini bili Milo Đukanović, crnogorski premijer i Momir Bulatović, predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore (CK SK). Ja sam tog dana imao isplanirane obaveze u Sarajevu, tako da sam za Podgoricu krenuo u popodnevnim satima i stigao kada je večera već bila završena. Čeh mi je kazao da će prezentacija biti u zgradi CK SK, gdje inače zasjeda Vlada i da je sjednica zakazana za 13,00 sati. Ja sam dovezao sa sobom multiviziju. Goran je rekao da u 9,00 sati počinjemo sa postavljanjem multivizjske skalamerije jer je želio da sve bude spremno na vrijeme.
Zaboravio sam film u Sarajevu
Ujutro u 9,00 sati iz džipa sam počeo da iznosim opremu: devet slajd projektora, jedan filmski, kompjuter te masu kablova i drugih dijelova. Goran je počeo da povezuje projektor po projektor i kada ih je sve spojio, ubacio je bubanj sa slajdovima i izoštrio sliku. Sve je funkcionisalo besprijekorno. Ostalo je još samo da se zumira filmski projektor, jer je multivizjska prezentacija bila kombinacija slajd showa i filma koji se uključivao na tri mjesta po dva minuta (kompletna prezentacija je, inače, trajala dvanaest minuta). Sve je bilo kompjuterski programirano i, ako nešto nedostaje, to je katastrofa. Prezentacija ima praznine, tako da je jedina varijanta da se nikako ne uključuje. Meni se upravo to dogodilo. Kada je Goran od mene zatražio film, da ga ubaci u projektor i zumira, ja sam konstatovao da sam film zaboravio u Sarajevu. Otrčao sam do telefona i nazvao svoju sekretaricu koja mi je potvrdila da je kutija s filmom na mom stolu. Vratio sam se i rekao Goranu da je film u Sarajevu, ali da ćemo naći neko rješenje jer do prezentacije ima još dva sata. „Da, ali da sad neko krene kolima iz Sarajeva i da vozi do Podgorice kao Fanđo, treba mu četiri sata, a mi se ne možemo zajebavati s Vladom, ispast ćemo neozbiljni, izgubit ćemo kredibilitet i od ugovora neće biti ništa,“ rekao je Goran savršeno mirnim tonom. U kriznim situacijama on je nevjerovatno miran. „Ja tačno znam šta si ti uradio. Do tri sata si visio na telefonu i organizovao poslove i onda si Tanji (moja sekretarica), rekao da ti spakuje multivizju. Oni su je spakovali, ti si upalio džip i krenuo na put. Znaš li ti uopšte kako se pakuje multivizija?“ „Kako?“ pitao sam. „Imaš spisak svih dijelova multivizije koji sam ti poslao. Na njemu je svaki šaraf zapisan. Oni ti sve slože pored auta, ti onda lijepo, dok oni stavljaju u auto, štrihiraš na spisku dio po dio. Na kraju vidiš da nisi zaokružio film. Vrlo jednostavno.“
Crnogorski soko leti u Sarajevo po film
Dok je Goran to govorio ja sam u glavi već imao rješenje. Samo je još trebalo da sve bude onako kako sam isplanirao. Otrčao sam na drugi sprat gdje se nalazio kabinet Momira Bulatovića. On je tog dana bio u Cetinju. Objasnio sam problem njegovoj sekretarici. Zamolio sam je da telefoniram u Sarajevo. Nazvao sam Energoinvest i tražio šefa Energoinvestove avijacije Omera Kulića. Oni su radili i komercijalne letove i htio sam ga zamoliti da mi doveze film. Rekli da je Kula odletio u Libiju i da se vraća za dva dana. Pitao sam Bulatovićevu sekretaricu mogu li negdje u Podgorici iznajmiti avion da ode u Sarajevo po film. Uzela je telefon i nazvala Pavla Bulatovića, ministra crnogorske policije. Dobro sam zapamtio taj razgovor: „Pajo, Darinka o’đe. Imam jednog đetića iz Sarajevo, imaju neku prezentaciju za Mila i Momira. Osta mu je film u Sarajevo. Može li jedan tvoj soko da skokne po taj film?……. Dobro Pajo“. I spustila je slušalicu. „Šta je rekao?“ pitam. „Javiće se prije no što kafa stigne,“ i naruči nam dvije kafe. U momentu kad je konobar unosio kafe, zazvonio je telefon. Darinka je podigla slušalicu i nakon par sekundi mi je dodala. S druge strane je bio pilot aviona Predsjedništva Crne Gore koji je već izvezao avion iz hangara: „Momak, javi tvojim u Sarajevu da odmah krenu na aerodrom, nemoj da ih ja čekam. Neka donesu taj film i neka ga predaju prvom policajcu kojeg sretnu na aerodromu. Neka kažu da je za Crnogorca. Ja sam već najavio dolazak.“ Nazvao sam Tanju i rekao joj da odmah sjedne u auto i krene na aerodrom. Mirzi sam kazao da za pola sata krene na podgorički aerodrom da preuzme film. U 12,40 film je bio u Goranovim rukama. Ubacio ga je u projektor, izoštrio sliku. U 12,45, prije nego što je iko od članova Vlade ušao u salu za sjednice, mi smo bili spremni.
Pitao sam Gorana: „Majke ti, kad bi ti ovo organizovao u svojoj Švajcarskoj?“
„Istina, ne bih nikad, ali ne bih zaboravio film,“ odgovorio je.
Prezentacija u Podgorici je bila uspješna, a crnogorski premijer Đukanović je mene i Gorana pozvao sutra prijepodne u svoj kabinet na kafu. Bila je to prilika da mu objasnim šta se desilo dan ranije i da ga zamolim da našu ogromnu zahvalnost prenese ministru Bulatoviću. Bilo mu je drago da to čuje, nasmijao se i kazao: „Pa vi onda recite kako su Crnogorci lijeni.“
M:tel spašava sarajevsku konferenciju
Kako se vremena mijenjaju. Ako ću biti iskren, zaista sam umoran od tih silnih tehnoloških promjena, previše je to za moje godine. Danas možete zaboraviti film u Sarajevu, a biti u Australiji. Film ne bi bio namotan na kolut, već bi bio na DVD-u. Nazovete iz Sidneya sekretaricu, ona ubaci DVD u računar, prebaci ga na server sa kojega ga u Sidneyu skinete mnogo brže nego što je trebalo avionom iz Podgorice do Sarajeva i nazad. Jednostavno, ali nije uzbudljivo, a ja sam tako volio nepredviđene situacije i uzbuđenja koja podižu adrenalin.
Tako sam, prije par godina, organizovao jednodnevnu konferenciju Media Marketinga na kojoj je gost bio Igor Arih, vlasnik i kreativni direktor agencije Arih iz Ljubljane. Poslije njegovog predavanja, planirano je da pogledamo sve najbolje radove iz petnaest prethodnih godina Golden Druma, koje je, moja draga drugarica Meta Dobnikar iz Marketing magazina, imala na četiri DVD-a. Zamolio sam Metu da DVD-je preda Igoru koji će ih donijeti u Sarajevo. Veče uoči konferencije, Igor i ja smo u resotranu Vinoteka večerali s Božanom Cvijanović, direktoricom marketinga banjalučkog m:tela. Onako usput sam, za vrijeme večere, rekao Igoru da ujutro ne zaboravi ponijeti DVD-je. Poblijedio je u momentu. „Zaboravio sam ih među papirima na stolu,“ rekao je. Mislio sam da se šali, ali nije. „Igore, šta ćemo sad? Da ih tvoja tajnica stavi na server, meni će trebati najmanje jedan cijeli dan da ih skinem na moj računar jer su teški.“ Božana, je rekla: „Sad ćemo to riješiti.“ Nazvala je svog supruga Milenka, pomoćnika generalnog direktora m:tela za marketing i objasnila mu problem. Dala mi je adresu na koju treba poslati video materijal, Igor je nazvao tajnicu i dao joj instrukcije. Materijal je ubrzo bio skinut sa servera u m:telu, spržen na nova četiri DVD-a i vozač je na vrijeme to sve dovezao u Sarajevo. Tako je m:tel spasio konferenciju.
Nema poruke, to je dobra poruka
Dok ovo pišem, a pišem u rano jutro (19. septembra 2103) i čim ubacim na portal krećem u Rovinj na Weekend Media Festival, sjetio sam je još jedne, možda i teže situacije.
Milun je dogovorio prezentaciju u Energoprojektu, tada jednoj od najvećih jugoslovenskih kompanija sa velikim poslovima po svijetu. Trebali smo se predstaviti poslovodnom odboru Energoprojekta, naravno, multivizijskom prezentacijom. Oprema je bila na carini u Jesenicama, jer smo je vraćali s jedne promocije u inostranstvu. Nazvao sam Tomaža Tegera, direktora naše kancelarije u Ljubljani i kazao mu da digne opremu s carine i doveze je u Beograd. Imao je dva dana vremena. Sutradan mi je javio kako ima nekih administrativnih problema, ali da će to riješiti. Ja sam već krenuo za Beograd jer sam imao sastanak sa Goranom oko nekih drugih stvari. Odsjeli smo u Intercontinental hotelu. Prezentacija je bila zakazana za sutra u 11,00 sati. Teger me nazvao popodne i kazao da od multivizije nema ništa, da nije mogao završiti proceduru, da je carina zatvorena i da nema do sutra ujutro ne može uraditi ništa. Bio je to šok. Znači da ni od prezentacije nema ništa. Tomaža sam upoznao kao direktora marketinga Planice. Bio je to godinama. Imao je sjane veze u Sloveniji, bio sam više nego siguran da toliko dobro poznaje direktora carine da ga može nazvati kući telefonom, ili da zna nekog drugog ko to može da uradi. „Tomaž, poznaješ li direktora carine?,“ pitao sam ga. „Poznajem jako dobro,“ odgovorio je. „Pa šta čekaš, nazovi čovjeka i traži od njega da naredi da nam oslobode multiviziju. Valjda ima neko dežurni na Carini u Jesenicama. Moraš sa opremom biti u Beogradu najkasnije sutra ujutro u osam sati,“ insistirao sam.
Goran i ja smo otišli na večeru kod Miše na brod. Kada smo se vratili, pitao sam na recepciji da li ima za mene neka poruka. „Nema gospodine,“ odgovorio je momak na recepciji. „Nema poruke, to je dobra poruka,“ kazao je Goran. „Idemo na spavanje i vidimo se ujutro na bazenu u sedam.“ Jutarnje plivanje nam je bilo neophodno da malo ohladimo glave od vina kojeg smo popili kod Miše. Kada smo izlazili sa bazena tačno u osam sati, Goran me je uhvatio za ruku prije izlaznih vrata u hotelski loby i pitao: „U šta ćemo se kladiti da je Teger u lobiju?“ Otvorio je vrata. Tomaž je spavao zavaljen u fotelju. Izljubio sam ga i pitao: „Kako si ovo napravio?“ „Vrlo jednostavno, nazvao sam direktora Carine,“ odgovorio je Tomaž.
Sutra: Vraćamo se Businessmanu godine