Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Ekrem Dupanović, Jernej Repovš i Goran Takač
Mjesec dana prije Businessmana godine, u Portorožu je održan tradicionalni Jugoslovenski festival tržišnih komunikacija (JFTK), događaj na koji je šest godina svakog novembra dolazila kompletna jugoslovenska industrija oglašavanja. Većina zbog Festivala, ali je bilo i onih koji su dolazili kako bi skoknuli do Trsta, vraćajući se u hotel ruku punih kesa. Bio je to prvi (i zadnji) nastup IMS STUDIO 6 na ovom festivalu. Zadnji, zato što je to bilo zadnje okupljanje. Iduće godine više nije bilo države za koju je festival organiziran. Predsjednik žirija zadnjeg JFTK-a bio je Jernej Repovš. Atmosferu koja je vladala najbolje je opisao Media Marketing, magazin o oglašavnju čiji je osnivač i glavni urednik bio Jure Apih.
«Najveće iznenađneje smo bili zapravo mi sami. Kao da smo svi zajedno bili svjesni da je vrag odnio šalu i da su sve naše međusobne tvrdoglavosti, nadmenosti i izazivanja, zapravo dječije igre. U trenutku kada je sve postalo ozbiljno – i prijatelji i znanci, saradnici i poslovni parneri, postajemo svjesni da se ubuduće možda više nećemo sresti u zajedničkoj državi – onda stvari postaju mnogo drugačije. Još nikada do sada se nismo sastali tako otvoreno i prijateljski…,« izvijestio je tada još uvijek zajednički Media Marketing, naš kultni časopis, svi smo ga u Jugoslaviji čitali. Kada se država raspala, Jure Apih je ime Media Marketing promijenio u Marketing Magazin. Pod tim imenom i danas izlazi. Kada sam 13 godina kasnije ja pokretao časopis posvećen oglašavanju, dao sam mu naziv Media Marketing, što zbog emocija, što zbog poštovanja prema Juretovom MM-u iz kojeg sam najviše naučio o oglašivačkoj struci.
Dolazim sutra!
Mi smo se ozbiljno pripremali za Portorož. Imali smo nekoliko sastanaka na kojima smo diskutovali o tome kako da izađemo pred jugoslovensku oglašivačku javnost. Čeh je dao sjajan prijedlog. Kazao je da trebamo napraviti dobar printani materijal, ali da ga nećemo odmah, prvog dana, staviti na pultove u portoškom Auditoriju, u kojem se odžavao JFTK. Prvog dana svi izlože svoje materijale, ljudi to pokupe i onda im tokom dana ispada iz torbi ili ga ostavljaju po pultovima i šankovima, tako da uveče malo šta od tog silnog matrerijala izađe iz Auditorija. Zbog toga je predložio da mi, ono što budemo napravili, stavimo na pultove sutradan. Da bismo to najavili svim učesnicima Festivala, uradili smo nekoliko gigant fotografija višemetarskog formata i polijepili ih po zidovima Auditorija i hotelskim lobijima. Na njima je pisalo: Dolazim sutra! Kako su fotografije bile upadljive, svi su se pitali o čemu se radi. Čak mi je nekoliko prijatelja u toku dana prišlo pitajući me da li sam ja odgonetnuo zagonetku i da li možda znam o čemu se radi? Odgovarao sam da nemam pojma. Sutra ujutro, prije svitanja, mi smo izložili na pultove naš newsletter na čijoj je naslovnoj strani bio krupan naslov: Evo nas! Mi uvijek ispunjavamo obećanje!
Ne zato što je to bio naš produkt, ali to ni prije ni poslije 1990. godine više niko nikada nije napravio na prostoru bivše Jugoslavije. Newsletter je bio velikog formata, mislim da je bio B2 ili tu negdje. Vlado Čeh i Nino Kovačević su se kreativno iživljavali mjesec dana. Ćele je definirao sadržaj i pisao tekstove, a Nino je radio dizajn. Izgledalo je fantastično. Vlado je napisao vrlo duhovit sadržaj s puno gospodskog šarma. Sjećam se da sam svaki tekst pročitao po nekoliko puta i da sam uvijek iznova bio oduševljen. Nino je napravio savršen dizajn. Zaista, odgovorno tvrdim, da nijedna agencija nikada nije napravila tako dobar materijal za svoju promociju. Štampali smo ga u Kopru. Crno bijela štampa na vrhunskom papiru sa zlatnom bojom na naslovu 50 zlatnih sponzora projekta Vrijem promjena i sa crvenom na nekoliko mjesta gdje je legla samo tako. Nino je insistirao na ručnom slogu i proveo je pet dana i pet noći s majstorima u štampariji. Stalno im je donosio boce viskija i motivirao ih da daju maksimum. Kada su završili, šef štamparije je rekao: »Ovo nismo nikada do sada, a neznam da li ćemo ikad više odštampati«.
Naravno, newsletter je razgrabljen, a mi smo cijeli dan primali čestitke od kolega.
Prezentacija projekta Vrijeme promjena, koju je održao Vlado, takođe je bila vrlo uspješna.
Big Idea za Ljubi se istok i zapad
Zadnje večeri su podijeljene nagrade. Dugo se slavilo u noćnom klubu hotela Metropol. Bilo mi je drago da je mlada sarajevska dizajnerska grupa Trio dobila nagradu Big Idea za kampanju Ljubi se istok i zapad, rađenu za turističku agenciju Unis Tours. Nagradu je dodiejlio Dragan Sakan, osnivač i kreativni direktor beogradskog Saatchia. Saki je svake godine nagrađivao jedan rad u kojem je prepoznao veliku ideju. Negdje oko dva ujutro sam saznao da je Leli Mulabegović, članici grupe Trio, rođendan. Uzeo sam na šanku bocu Dom Pèrignona i počastio cijelo društvo (ovaj će detalj biti važan 24 sata kasnije). Sutradan smo se ispozdravljali s brojnim prijateljima i svako je krenuo svojoj kući. Gotovo da niko nije pomišljao na to da je to bio zadnji Jugoslovenski festival tržišnih komunikacija na čijim će temeljima izrasti današnji Golden Drum. Umalo da to meni ne bude i zadnji festival u životu.
Samo nek’ je živa glava
Vraćao sam u Srajevo sa svojim saradnikom Damirom Bilalagićem. Bio sam strašno umoran. To jutro sam, bukvalno iz noćnog kluba, odvezao Gorana na aerodorom u Ljubljanu, na jutarnji let za Cirih i ponovo se vratio u Portorož. Izdržao sam do Zagreba i zamolio Damira da on nastavi voziti. Znao sam da će mu trebati malo vremena da savlada Patrola, ali sam računao da je do Slavonskog broda autoput i da će se brzo uhodati. Zaspao sam. U jednom trenutku me probudio Damirov vrisak. Otvorio sam oči i vidio da se u punoj brzini približavamo koloni vozila koja je stajala. Ispred nas sam vidio automobile, kamione i autobuse. Sudar je bio neizbježan. Damir je u panici nekako naciljao između dvije kolone, razmakli smo sve što je bilo isprd nas i probili se na čelo. Patrol je bio potpuno uništen, a ja u polusvjesnom stanju. Desni štok mi se zabio u lice i bukvalno ga prepolovio. Ljudi su pritrčali, mnogo samkrvario. Smjestili su me u jedan autobus, dok se saobraćaj ne rasčisti, pa će me neko odvesti u Slavonski Brod, u bolnicu. Uhvatila me groznica, drhtao sam. Pola sata kasnije naišli su Bojan (Hadžihalilović), Senad (Zaimović) i Besim (Spahić). Besim je bio direktor JFTK-a te godine. Sve se brzo raščistilo i odvezli su me u bolnicu. Kad me je ugledao, dežurni hirurg je prokomentarisao: »Šta uradi crni sine od sebe, vidi na šta ličiš«. Nisam se smio pogledati u ogledalo. Kad je rekao sestri da hitno spreme operacionu salu, izgovorio sam jednu od najvećih laži u životu: »Nemojte doktore. Idem ja u Sarajevo, moj brat je glavni hirurg na klinici.« Nisam htio da ostajem u Slavonskom brodu. »Idi, idi, ali kad ti se to ohladi pa ti budu šili, molit ćeš boga da si ostao kod mene.«
Kada smo stigli u Sarajevo, u Klinički centar me odvela Lela. Dok smo čekali da budem primljen, pogledala je na sat i rekla: »E moj Ekreme, tačno prije 24 sata si mi otvorio šampanjac u Portorožu, a vidi gdje smo sad.«
Sutra: Jugoslavija je dobila svog prvog Businessmana godine