Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Zgrada jugoslovenskog parlamenta
I dok je kreativni tim, na čelu sa Vladom Čehom, radio na pripremi dva TV spota za CNN, Gdje je profit i Nikola Tesla je otišao u Ameriku, upoznao Westinghousa i omogućio mu da se obogati, Goran (Takač) i ja smo razrađivali Svjetski konkurs za investicije u Jugoslaviji.
Konkurs za investitore i njegovi ambasadori
Goran je imao sjajnu ideju. U vodećim poslovnim i finansijskim listovima (Financial Times, The Economist i Wall Street Journal) planirali smo objaviti Svjetski konkurs za investicije. Ne klasičan oglas, kakav su imale sve zemlje koje su pozivale strane investitore, već konkurs kakve investitore tražimo i šta im nudimo. Sinoć (11. septembar 2013), sam na portalu Lider Pressa pročitao članak o kampanji koju je Hrvatska pokrenula za privlačenje stranih investicija. Bez veze. U The Economistu je objavljen tekst na cijeloj strani s nadnaslovom: Advertisment. Malo ko da će ga pročitati. Ništa kreativno i originalno što bi Hrvatsku izdvojilo od drugih zemalja koje su u potrazi za stranim investitorima. Prije 33 godine mi smo imali mnogo kreativniju i efikasniju ideju.
Svjetski konkurs za investicije trebao je biti podržan aktivnostima ambasadora projekta. Na svim značajnijim investicijskim tržištima planirali smo imati po jednu istaknutu ličnost od ugleda i uticaja, koja će kod velikih investitora lobirati za investiranje u Jugoslaviju. Goran je na umu imao, prije svega, članove Međunarodnog olimpijskog komiteta koji su u svojim zemljama imali odlične pozicije i izvrsne kontakte. Dok smo još na sastanku namaštavali šta sve trebamo uraditi, Goran je kontaktirao nekoliko svojih prijatelja iz olimpijskih krugova kako bi testirao ideju. Svi su redom prihvatali. Prvi razgovor je obavio sa Chiharuom Igayom, članom Izvršnog komiteta MOK-a iz Japana. Goran i Čik su bili veliki prijatelji. Prijedlog je odmah prihvaćen. Čikova supruga Akiko Igaya je, takođe, bila vrlo uspješna poslovna žena, bila je direktorica jedne od najvećih izdavačkih kuća u Japanu, Kobunsha International, inače u vlasništvu porodice Igaya. Akiko sam upoznao dok još nije bila udata za Čika i prezivala se Ikeda. Njena je kompanija bila marketing agent Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984 za teritoriju Japana. Posjetio sam je 1983. godine kada sam bio u Japanu da bih snimio emisiju o Saporou za seriju Svi zimski olimpijski gradovi, što je emitovana na Radio-Sarajevu. Čika i nju sam zadnji put vidio na Zimskim igrama u Albertvilu (Francuska) 1992. godine.
Čikov specijalni poklon za premijera Markovića
Elem, Čik je prihvatio da potpiše ugovor o statusu ambasadora projekta. Dok smo još radili na pripremi, u Beogradu je održana sesija Izvršnog komiteta MOK-a u čijem je radu učestvovao i Čik. Organizovali smo da ga primi premijer Ante Marković. Čik je za njega imao specijalan poklon, predivan stolni sat. Uručujući poklon rekao je Markoviću: „Gospodine Premijeru, vi sada imate ekonoskog ambasadora u Japanu i trebate u svakom trenutku znati koliko ja kod nas sati.“ To veče smo zaglavili u restoranu na brodu kod Goranovog kuma Miše. Čik je otišao prije nas na spavanje, Goran i ja smo s Mišom ostali gotovo do zore. Sutradan smo se probudili negdje oko 11 i dogovorili se da idemo na bazen da malo rashladimo glave. Bili smo na sedmom spratu hotela Beograd Intercontinental. Po nesreći, lift se zaustavio na četvrtom spratu i u njega je ušao Artur (Takač). Čim je ugledao naše crvene oči sve mu je bilo jasno. Samo je rekao: „Sram vas bilo, vi niste normalni. Cijeli svijet vam je ovdje na dlanu i umjesto da pravite poslove, vi se opijate. Pogledajte se u ogledalo na šta ličite.“
Drugi paket ekonomskih i društvenih reformi
Nekako u to isto vrijeme očekivao nas je jedan vrlo odgovoran zadatak. Ante Marković se pripremao da u jugoslovenskom parlamentu predstavi drugi paket ekonomskih i društvenih reformi. Jugoslavija je od tog paketa mnogo očekivala. Široka javnost se nadala opet nekim spektakularnim mjerama, nalik proglašavanju konvertibilnosti dinara iz decembra 1999. Analitičari i oni koji su se bolje od naroda razumjeli u sve što se u zemlji događa, očekivali su brze i efikasne mjere u popravljanju ekonomskog stanja u zemlji koje je iz dana u dan bilo sve gore. Na svoje nisu došli ni narod ni ekonomisti. Drugi paket reformi sadržavao je reformu stambenog i bankarskog sistema. Nijedna ni druga nisu bile ono što je narod očekivao. Reforma stambenog sistema je bila produkt domaće pameti, a reformu bankarskog sistema su radili španski eksperti, obzirom da je Španija vrlo uspješno reformisala svoje banke.
Markovićeva nervoza
Predstavljanje drugog paketa reformi je bio prvi istup jednog jugoslovenskog premijera u višestranačkom parlamentu. Naš je zadatak bio da na sjednici parlamenta, noć uoči premijerovog ekspozea, napravimo neku vrstu marketinške prezentacije i pripremimo delegate da sutra glasaju za reforme. Uradili smo pisane materijale, napravili desetominutnu prezentaciju. Čak smo im podijelili majice s logom Vrijeme promjena. Markovićev ekspoze sutradan je bio totalno nezanimljiv, jer je sadržaj reformi bio takav. Osim toga, trajao je četiri sata tako da parlamentarci samo što nisu zaspali. Marković je bio nervozan. Nije znao kako će delegati reagirati. Kada su reforme usvojene većinom glasova, članovi vlade su mu prišli i čestitali. Bio sam metar udaljen od njega kada mu je prišao Živko Pregl, potpredsjednik i rekao: „Ante, bio si predug.“ Marković je vrisnuo tako da su ga svi čuli: „Šta ti stalno nešto prigovaraš, tebi nikad ništa ne valja!“ Bila je to vrlo neprijatna situacija. Ako se usvajanje reformi može smatrati uspjehom, a može, bio je to zadnji uspjeh Ante Markovića, posljednjeg premijera SFRJ. Od tada je sve krenulo nizbrdo. Skori propast reformi nije se odmah mogao nagovijestiti, ali od tog dana sve je krenulo naopako. Možda je Marković toga bio svjestan i otud tolika nervoza.
Fudbalri su igrali za jugoslovensku vladu
Kada je održavano ovo skupštinsko zasjedanje, u Italiji se igralo Svjetsko fudbalsko prvenstvo Italija 1990. Jugoslovenska reprezentacija, pod vođstvom selektora Ivice Osima, igrala je izvrsno. Prošla je grupnu fazu takmičenja i dogurala do četvrtfinala. Slijedeću utakmicu smo igrali s Argentinom koju je predvodio Maradona. Tradicija je, da u toj fazi takmičenja, na prvenstvo dolaze istaknute političke ličnosti iz zemalja čije reprezentacije igraju od četvrtfinala i dalje. Dolaze ne zato što su veliki fanovi fudbala, već zato što im trebaju poeni u vlastitoj javnosti. Narod, koji je zaluđen fudbalom, vidi u televizijskom prijenosu svog ministra, premijera ili predsjenika u svečanoj loži i odmah ima prema njemu pozitivan stav, on navija. Tako smo i mi smatrali da je za Antu Markovića veoma važno da ode na utakmicu Jugoslavija-Argentina. Noć uoči prezentacije novog paketa reformi u parlamentu, Čeh i ja smo pili kafu sa Živkom Preglom i rekli mu da mora nagovoriti Markovića da putuje u Milano na utakmikcu koja se igrala za tri dana. Živko je ustao, otišao u kabinet kojeg je Marković koristio dok je boravio u zgradi parlamenta i ubrzo se vratio. „Rekao je da ne može. U subotu ima sastanak sa grupom Motovunskih izdavača u Opatiji i nema vremena.“ Kakvi Motovunski izdavači, kakve trice, pomislio sam. „Gospodine Pregl, vi jako dobro znate da je ekonomska situacija u zemlji katastrofalna. Već biste imali socijalne nemire da sve oči naroda nisu okrenute ka Svjetskom prvestvu. Ova reprezentacija sad igra za vas i red je da premijer ode u njihov kamp i na utakmicu,“ insistirao sam. „Nažalost, rekao je da je to njegova konačna odluka i ja tu više ne mogu ništa,“ kazao je Pregl.
Sutra: O Predragu Vujoviću, drugi put