Piše: Ekrem Dupanović
Dva dana me nije bilo s materijalom za knjigu na portalu. Dobio sam preko sto mailova u kojima me posjetioci portala pitaju šta se dogodilo? Ništa posebno, barem ne za mene jer sam navikao na krizne situacije. Ja nemam pripremljen tekst za knjigu pa da sad svakog dana objavljujem po jednu priču. Počeo sam s pisanjem za portal ne bih li sebe obavezao da napišem knjigu, jer imam osjećaj da će mi nekako biti lakše kad je se riješim pošto sam sebi zadao taj zadatak. Dakle, nemam tekst. Ja pišem svakog jutra. Ustanem s prvim zrakama sunca (kako dan postaje kraći ustajem prije svitanja), pojedem nešto voća, napravim sebi prvu jutarnju kafu i pišem. Trebao sam prve ovosedmične priče napisati tokom vikenda, ali nisam imao snage jer me potpuno u aut bacila činjenica da prvi broj Art&Business magazina, regionalnog magazina o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti, neće stići za Weekend Media Festival. U subotu me je moj drug, Ivan Tasovac, novi ministar kulture Srbije, obavijestio da definitivno povlači svoj intervju i da odustaje od planiranog predavanja na Weekend Media Festivalu. Taj intervju, u čijoj pripremi sam ja bio samo fizički radnik koji je sa trake skinuo fantastičnu Ivanovu priču o art menadžmentu, napravili smo prije par mjeseci, ali niti jedna riječ nije izgubila na aktuelnosti. Da je objavljen i za tri godine, bio bi sjajan. Šteta. Još je veća šteta da učesnici Weekend Media Festivala neće čuti iskustva Ivana Tasovca sa Beogradskom Filharmonijom proteklih jedanaest godina. Ministar kaže da nema vremena. Ja mislim da ga je morao naći i zbog sebe, i zbog učesnika Weekenda i, u krajnjoj liniji, zbog promocije srpske kulture. Ipak, dajmo mu za pravo da on sam najbolje zna šta mu je u ovom vremenu činiti i šta su njegovi prioriteti. Ja mu iskreno i od srca želim da stvori onakvo ministarstvo i onakvu kulturnu politiku kakvu je priželjkivao dok je, kao direktor Beogradske filharmonije, s tim istim ministarstvom vodio otvoreni rat.
Dakle, cijelog vikenda sam bio u autu zbog intervjua i činjenice da neću u Rovinju promovirati Art&Business magazin koji predstavlja moju najdražu igračku do sada.
U ponedjeljak ujutro nisam pisao jer sam se bavio analizama prijavljenih radova za BalCannes i planovima šta se još može uraditi da se obezbijedi optimalan broj prijava. HURA mi je dodijelila odgovornost direktora za regionalnu saradnju na projektu BalCannes i moje je da učinim sve što treba da, u ovim kokuznim vremenima, agencije iz regije prijave što veći broj radova. Tako sam BalCannesu posvetio cijeli ponedjeljak i utorak.
I evo, srijeda jutro, ponovo pišem, pa sad, ako možete, nakon ovog haotičnog i, možda napotrebnog uvoda, pokušajte se prebaciti na sadržaj knjige i povezati ga.
Promocija Fonda 50 zlatnih sponzora projekta Vrijeme promjena, koju smo organizovali za 100 generalnih direktora najvećih jugoslovenskih poduzeća, bila je izuzetno uspješna. Ideja je bila dobra, misija i vizija su bile potpuno jasne i prihvatljive, ciljevi su bili dobro postavljeni, vrijednosti koje smo nudili sponzorima su bile jedinstvene, ekskluzivne i potpuno prihvatljive.
Po povratku u Sarajevo odmah smo počeli dobijati saglasnosti i potpisivati ugovore s velikim poduzećima.
Prva stvar koju smo nudili bila je promotivna kampanja na CNN-u. Jugoslavija je bila spremna za nastup na globalnom tržištu investicijskog kapitala. Imali smo nove zakone koji su išli na ruku stranim investitorima, imali smo Antu Markovića, premijera koji je totalno iznenadio svijet svojim radikalnim i hrabrim društvenim i ekonomskim reformama i, što je naročito zapadu bilo drago, Savez komunista Jugoslavije se praktično ugasio, sišao je sa političke scene, komunizam nije više bio vladajuća ideologija u Jugoslaviji. Trebalo je sada ići na CNN i graditi imidž Jugoslavije koja je spremna da prihvati strane investitore.
Taj dio posla preuzima naš kreativni direktor, nenadmašni Vlado Čeh, vrhunski kreativac koji je bio jedan od stubova IMS Studio 6 Yugoslavija. Čeh sa rediteljem Milenkom Deretom pravi scenario za dva vrlo originalna i upečatljiva video oglasa koji su se ‘ubili’ za CNN.
U to vrijeme otvoren je prvi McDonaldsov restoran u Beogradu. Na dan otvaranja potukao je po prometu sve McDonaldse u svijetu, postigao je rekord po broju prodatih obroka. S tim se nekako podudario i rat Burger Kinga i McDonaldsa u Americi. Burger King je objavio video u kojem je tvrdio da u Big Mac-u nema mesa. McDonald’s ga je tužio sudu. Koristeći kao lajtmotiv rekordan promet beogradskog McDonaldsa i sudski proces u Americi, Čeh i Dereta su napravili spot koji je otprilike išao ovako. Sjede dvije čangrizave starice u McDonaldsovom restoranu. Kako njima uvijek nešto fali, jedna podiže gornju polovinu pogačice sa Big Mac-a i pita drugu: Where is the profit? Druga odgovara: U Jugoslaviji! I ide poziv stranim investitorima da svoj kapital ulože u Jugoslaviju, u kojoj je profit zagarantovan.
Drugi spot je govorio o tome kako je Nikola Tesla otišao u Ameriku, upoznao Georga Westinghousa i omogućio mu da se obogati. Tesla je, umjesto Amerike, mogao otići u Japan. Slijedi poruka investitorima: Ne čekajte da naši talenti dođu kod vas, investirajte u Jugoslaviju.
Su